Bolna leži moja ljubav,
bolna leži na
postelju:
Nit umire, nit ustaje,
niti Bogu dušu daje;
niti meni dozvoljava
da ja imam drugu
ljubav.
Kolko mi je dobra
bila,
kuću mi je raskućila;
Dućan mi je prodavala,
a jarane dozivala.
Ja se vratih iz
čaršije,
sretoh dragu nose mi
je:
Dvjesto dajem – nosite je
Dvjesto dajem – nosite je
trista dajem – spustite je.
Kolko sam se sažalio,
odmah sam se oženio.
Noć je bila hladna i mirna. Pomalo i nervozna,
mada ne znam čemu tačno trebam zahvaliti zbog čestih buđenja.
Iako sam očekivao drukčije, Mido je tražio da
ostane na konaku. Nije insistirao na tome, nije ni obrazlagao. Jednostavno,
razumjeli smo se.
Silazeći s osmatračnice, nismo ni sekunda ćutali.
Pričali smo o svemu, ovom što je u toku. Čini mi se kako ni s kim nikad nisam
toliko dijelio razmišljanja.
Obojica smo puno više očekivali, istovremeno i
bili jako skeptični. Znali smo da možemo, osjećali da bi moglo ne ići. Kada god
se pomene neka elitna jedinica, valjda i nade porastu. Ipak je današnji dan otrgnuo
od nada, okrenuo navikama. A navikli smo da vjerujemo jedino u našu brigadu.
Prije nego smo legli malo smo pričali i s momkom,
koji je ispoštivao i dio naredbe da noći gdje se zatekao. Uz sebe je sem puške
i motorole imao jedino vreću za spavanje i hranu za jedan dan. Rekli smo mu da
hrana neće biti problem, našli smo i dva ćebeta „viška“.
Nije nam namjera bila da mu se na bilo koji način
dodvoravamo, samo smo znali da on nije ni za šta kriv. I sam nije skrivao
razočarenje razvojem situacije. Nije ni on navikao na ovakvu kilavost, niti je
razumije. Ako danas nisu mogli prići četničkim rovovima, nije mu jasno kako će
uspjeti sutra...
***
Prvi zraci zore, jutarnja kahvica i malo doručka,
i put pod noge. Na osmatračnici smo prije nego je igdje opaljena granata,
kamoli metak.
To je jedino što smo unaprijed znali, opet će
prva početi artiljerija.
Ne onako žestoko kao jučer, ali bi to možda mogao
biti dobar predznak.
I vrijeme se izbistrilo, svejedno je Mido ostao
sa mnom. Na smjenu smo sad mogli dvogledom doprijeti i do Keminih boraca.
Daljina i teren nam nisu dopuštali da ih sve sagledamo ali pokoju kretnju smo
primjećivali. Vjera više da će danas biti drukčije, bolje.
Za razliku od Keminih, četnički borci su nam i
dalje nedokučivi. Uočljivi su jedni rovovi, jasna slika kako ovima ispod nije
nimalo jednostavno.
U svakom slučaju zanimljivo gledati. Na trenutke
i kroz nas proveje osjećaj da smo tamo, da smo s njima, podijelimo dio njihovog
napora, i straha. S tim da je nestrpljenje samo naše.
I Karavelićevo. Sve češće su na radiovezi on i
Kemo.
Ako nešto sada sigurno znam o Kemi to je da je
veoma iskren. U razgovoru s Karavelićem ne daje nikakva obećanja, prenosi ono
što dobija od svojih boraca. A to je otprilike ono što i mi vidimo: tu su,
ispod Tornja, pokušavaju se izverati na vrh, zbaciti četnike s Tornja. Ali je
tvrdo, ratnim rječnikom rečeno. Svaki pokret je ispraćen četničkom pješadijskom
vatrom. Nekako je taj osjećaj da je pitanje vremena kada će doći informacije o
prvim žrtvama.
Za žrtve manje mari Karavelić. Povremeno digne
glas. Traži od Keme da počne s jurišom, daje mu rokove. Do podneva, do kraja
noći, odnosno čim prije.
Kemo je umjereniji, trezveniji. Ne želi puno
žrtava, ne želi nazor, traži još artiljerijske podrške.
Slušamo, gledamo i čekamo. Gledamo, čekamo i
slušamo.
Ide artiljerijska podrška, Kemini se prebacuju
između stijena, Karavelić poziva Kemu. Čekamo da se to prebacivanje pomjeri
više naprijed, čekamo da artiljerijsku vatru smijeni pješadijska, čekamo
drukčiji tok razgovora Karavelića i Keme.
Nervoza se prenijela na ostalu liniju napada.
Vijesti s bokova su iste kao jučer, svi su gdje trebaju biti, svi samo čekaju
na Kemu.
Dolaze prijedlozi da se krene suprotno od
predviđenog, da se bokovi uzmu, možda to olakša Keminima. Dolaze prijedlozi,
prijedlozi nervoze i nestrpljenja, ne i realnosti. Đokin toranj je takav da ima
prirodnu odstupnicu, a opet pruža mogućnost dominantnog djejstvovanja i po tim
bočnim pravcima.
Svaki izlazak na neku od susjednih kosa, prije
nego na sami Toranj, značilo bi novo izlaganje dominantnijem protivniku. Osim u
slučaju kada bi to nekako bilo usklađeno, plus praćeno i konačnim napadom na
Toranj. Sve dok se to ne postigne ludost je uzimati bilo šta.
Međutim, najveća ludost je bila planirati
sprijeda uzeti Đokin toranj. Na to je naš Bešović upozoravao, to se pokazuje
tačnim.
Slušamo, komentarišemo, i sami se zapetljavamo
pričom. Što je jutros bilo zanimljivo sada je postalo dosadno. Više se ne
otimamo za dvogled, mrsko nam je biti blizu stanice.
***
Kada je podne počelo ostajati iza nas znali smo
da se današnja noć neće razlikovati od prethodne.
Naše se priče okreću sljedećem, sutrašnjem danu.
Hoće li se, i kako on razlikovati od prethodna dva. Može ali samo na jedan
način, da pješadija konačno nešto poduzme.
Prvog dana je podsjećalo da bi artiljerija mogla
odigrati glavnu ulogu, danas je to bilo u smanjenom obimu. Najprije nismo znali
šta pješadija radi, sada smo vidjeli da ne radi ništa. Granata najvjerovatnije
nemamo toliko da bi se razbacivali, da bi ovo moglo predugo da traje, sve ide
ka tome da prevaga u operaciji mora krenuti na stranu pješadije.
Međutim, moć pješadije se smanjuje s manjim
djejstvom artiljerije. Ako nisu iskoristili faktor duplog iznenađenja, napad
koji četnici nisu očekivali, uz artiljerijsku podršku koji ni sanjali nisu da
možemo imati, pitamo se kako će sad naša pješadija uspjeti.
Slušali smo dosta priča o nekakvim ponosima,
inatima, tako nekim nadljudskim elementima. Ako ikad, sada bi mogli baš srcem!
Karavelić je iznimno ljut. Dao je Kemi još taj
jedan dan. Kemo je postiđeno pošten, obećao je učiniti sve što može.
Mi ostali smo neutralni, prisiljeni čekati. Još
jedan dan.
Đokin toranj, rov
