44 Previše smo opušteni

Šećer Mujo, i besjede tvoje,

di aman, aman, di aman, aman hej,

pale su mi na srdašce moje,

di aman, aman, di aman, aman, hej,

na srdašce moje, di aman, aman hej.

Da te meni tvoja majka dade,

ja bih tebi merak učinila.

Dušek bih ti ružom pokapala,

u jastuk bih karanfil metala.

Pokrila te granom miloduha,

da ti ne da po svu noć zaspati.

Od ljepote rumene ružice,

i od mene mlade djevojčice!

    

                             

Jezerce se više ne vidi, ali zato počinjemo osjećati to što je pred nama. Prestajemo misliti na ljepote prirode, slušamo poznati huk. Huk koji prave puške i puškomitraljezi, praćen ritmovima haubičkih, minobacačkih  i ostalih projektila.

Put se peo utabanom stazom, piklić kojeg smo se domogli morao je biti onaj koji su koordinate pokazivale. Sead je očekivao da ću zastati, okrenuti se, hvatiti karte i busole, odmjeravati što on i razumije i ne razumije, no nije se iznenadio da to nisam učinio. S piklića je omaleni puteljak vodio naprijed, i da je predložena osmatračnica gdje drugo pitanje je kako bi se snašli. I ovako nije nam lahko. Jasno nam je da je ovaj puteljak neko nedavno napravio, još jasnije da se nije trudio olakšati nekom sljedećem.

43 Životinje znaju uživati u prirodi

Eto doli jezerce vodica,

kraj jezera zelena travica,

u travici jagode maline.

Čuvala ih divojka Duvanjka.

U ruci joj zlaćana maštrafa,

u maštrafi jezerce vodica.

Otud jaši mlad junak na konju,

pa govori mlad junak na konju:
„Oj, Boga ti, divojko Duvanjko,                                             

beru li se jagode maline?

Pije li se jezrce vodica?

Ljubi li se divojka Duvanjka?“

„Ajd otalen, mlad junak na konju!

Za te nisu jagode maline,

za te nije jezerce vodica,

nit je za te divojka Duvanjka!

Ovo zlato drugom obećato,

ona ima dragana Ivana.“

           Kiša se je jučer ispadala. Kao da je nebo ukazivalo da je odmor potreban svima. Međutim, takvi predasi su i najave još oštrijih bitki.

           Četnici su se baš naljutili. Nisu ni oni više prebogati s minama ali danas su riješili da ih ne štede. Tuku po svim čukama i našim položajima. A i to ima svoje predskazanje, oni su pripremili nove pješadijske napade.

Svjesno ili ne, to kod nas mijenja planove. Bili smo nestrpljivi, željeli novo pomjeranje položaja, ipak nismo radi viješću da to ide na drugu stranu. Iako su upute jasne, položaj treba brzo i privremeno zaposjesti, pomoći u odbrani dijela gdje se očekuju najžešći napadi neprijatelja, gdje je naša pješadija već prebačena.

Svi događaji imaju neke logične slijedove. Javlja se i potreba za još jednom, novom osmatračnicom s obzirom da sad imamo ciljeve koje s ove ne vidimo.

42 Nije ko ostali ljudi

Čarne oči da ne bi gledale,

sve gledaste, danas ne vidjeste!

Gdje mi dragi pokraj dvora prođe

i provede konja riđanoga.

I na konju brata rođenoga,

rođenoga, malo ranjenoga.

Nit od puške, ni od oštra noža,

već od kletog srca djevojačkog!

S obzirom da su četnička granatiranja nastavljena, a čujemo kako ponovo udaraju i pješadijom, čak i kada naša oruđa miruju mi smo na okupu, uz vezu. Nakon vijesti o ranjavanju Nermina spremno smo prihvatili obavezu ispomaganja pri izvlačenju.

Mekić je tražio osam dobrovoljaca koje ćemo odmah uputiti. S našega položaja ćemo dati četvoricu.

41 Lagao sam sebe sinoć

Zapjevala bulbul ptica, misli zora je,

u Fatime na pendžeru, misli doma je!

„Ustaj, Fato, ustaj, zlato, spremaj darove!“

„Ja sam luda, ja sam mlada, ja nemam dara!“

„Kad si luda, kad si mlada, što se udaješ?“

„Mene majka ludu dala, nisam ni znala!“

„Kad mi babo svilu rezo, mišljah Bajram je;

kad mi majka kose češlja, mislim petak je;

kad mi prsten natakoše, mislim šala je;

kad me svati povedoše, mislim tetki ću!

Kad uniđe svekar-babo, mislim otac mi;

kad uniđe svekrvica, mislim majka je;

kad uniđe đuvegija, mislim komšija!“

Nakon što smo propratili diverzante, uz onu šaljivu poruku „da nam čuvaju Nermina“, naizgled smo se ponašali normalno. Barem se meni tako činilo. Činilo, jer se ne sjećam da sam nekada bio u sličnoj situaciji. A zamišljao sam upravo ovako, kako je bilo prvih pola sata.

Onda su i misli i pogledi krenuli da lutaju. Najprije Jakupovi, Mirsovi, Lutvovi, Asima Kokića i Raska Šukala, onih koji su više vremena provodili s njim, koji su ga gledali kao mlađeg brata, o kojem je potrebno voditi brigu. Potom sam stigao vidjeti i da se Haris dao zamisliti.