Hasanaga na kuli
sjeđaše,
vjernu ljubu na krilu
držaše:
„Vjerna ljubo, pravo
da mi kažeš:
triput si se udavala
mlada,
koji ti je najmiliji
bio?“
„Prvi put sam za
bekrijom bila;
U bekrije nigdje ništa
nema,
samo jedna sedefli
tambura,
sitno kuca, tiho mi
pjevaše,
al' me alčak muški milovaše!
.
Drugi put sam za
pašićem bila;
U pašića dosta pusta
blaga,
dosta blaga – ostalo
mu pusto,
jer me junak ženski
milovaše!
Treći put sam za tobom
Hasane,
sa tobom sam dva sina
rodila;
Oba bi ih za bekriju
dala,
a pašino zlato svo
prodala,
pa bekriji za akšamluk
dala,
pa bekriji vino
kupovala!“
Sve
manje mi se po glavi vrzma zbog čega smo ovdje i koliko bi se mogli zadržati. Više
me ne čudi što novih vijesti o Fadilu Đozu nema, polako shvatam i sve koji o
tome ne žele ni pričati, sam povezujem kako je to stvarni uzrok i izmjene našeg
boravka ovdje, trudim se Fehima Jahića ostaviti njegovim mislima, prihvatih
tako Galibov savjet. Neću kod Marevaca pominjati ni Đoza, ni Jahića. Nešto,
ipak, jesam.
Ma
kako slučajno da sam baš Adema Durića priupitao, nikako slučajno mi ta žena
nije privukla pažnju, sama činjenica da je bila pokrivena šalčetom govorila je
kako bi moralo biti da joj je neko poginuo, a što je jedan od muslimanskih
običaja. U ovom vremenu je i najmanje čudilo sresti nekog takvog, ali sam
dakako, ne baš brzo prihvatio Ademovo uvjeravanje kako se radi o bolničarki
Radi, što će Marevci potvrditi.
***
Radinka
Rada Kovač je jedina Srpkinja ovdje na Grepku, odnosno i u našoj brigadi. Taj
podatak je i sam dovoljan da nađe mjesto u mom dnevniku, ali ga zanimljiviji
dio cijele priče čini itekako posebnim.
Prethodno
sam već zamišljen jednom drugom informacijom koju čuh od Marevaca, o pogibiji momka
kojeg sam poznavao iz srednje škole. Dakako da me nešto slično ne bi čudilo,
nisam siguran da bih se i sjetio to zabilježiti, da mi ne rekoše kako Fokin
Dario nije bio Srbin, već Hrvat! Ako su tačne informacije kojima su Dževad i
Ragib raspolagali, njegova je porodica i jedina hrvatska koja je živjela u
Miljevini. Nisam imao razlog ne vjerovati u to, ali ni kriti da ja ranije o takvim
stvarima nisam ni razmišljao.
S
Dariom i nisam bio naročito blizak ali mi se doimao simpatičnim, mirnim i
korektnim momkom, gdje me je i najmanje zanimalo njegovo ime, i gdje tek sad
primjećujem da je tipičnije za Hrvate.
Malo
sam s Dževadom i Ragibom polemisao o njegovoj, ili odluci njegovih roditelja da
stane na četničku stranu, gdje sam pokušavao da zajedno dođemo do nekih
razloga, koji bi ga bar donekle opravdavali. I mada sam prećutao, a pošto nisam
uspio pridobiti razmišljanja sagovornika, u pravcu da će najprije biti kako
nije ni imao izbora, jer mi u početku uopšte nismo bili organizovani, a četnici
ga poslije silom mobilisali, negdje pri dnu duše mi ga je bilo i žao. Gdje baš
da u toj nekoj akciji, kod toliko, sigurno žešćih i okorjelijih četnika,
potrefimo baš njega.
Za
tih nekoliko minuta priče o njemu, i usputnog razmišljanja, moji pogledi neće
dobiti novu dimenziju, ja svoje razumijevanje Dariovog izbora neću mijenjati.
***
Šta
tek četnici mogu reći na izbor Rade Kovač!?
Radila
je u bolnici, ali ne bi bila jedina koja bi se ogriješila o Hipokrata, nije to
jedini razlog.
Najprije
je bila udata za Srbina, od koga se razvela, ostavivši dva odrasla sina. Sama
priča i nije rijetka, neobična, da se nije zaratilo niko ne bi o njoj ni
razmišljao.
Da
se nije zaratilo, Rada bi danas bila jedna od najsretnijih žena! Ovako je jedna
od onih čija je sudbina stigla brzo ispisati jednu od neobičnijih,
nevjerovatnijih, i dakako tužnijih ratnih priča. Čije, opet, jedne polovine ona
još nije ni svjesna. Inače bi, sem šamije, nosila i crninu!
U
nedavnim borbama poginuo joj je suprug, Podrug Šaćir, ili kako već rekoše da mu
je bilo ime. Što joj se i moralo odmah reći.
Ali,
navodno se još krije kako joj je u istome danu, na bojištu ne daleko odatle,
poginuo i jedan od sinova. Naravno, na suprotnoj strani!
Surovost
rata je takva, bezobzirna i prema onima za koje ćemo svi požuriti reći kako
nisu zaslužili da je osjete na takav način.
Razmišljam,
saosjećam... Suprug se treba voljeti, a sin mora. Ne znam da li ću, i kada,
biti u prilici popričati s Radom, ali znam da ću prema njoj tada pokazati duplo
poštovanje, bez obzira što se priča kako joj je taj prvi suprug jedan od
radikalnijih Srba i što se isto odmah vezuje i uz njene sinove, i bez obzira
što se može čuti kako ni nju, još uvijek, svi ovdje ne gledaju s potpunim
povjerenjem.
Zaokružujem
mislima i dio Ademovog prepričavanja u kojem nekima smeta i ovo njeno šalče, pa
se pitam kako će je ti tek gledati, sutra kad joj se kaže za sina, kad obuče
crninu.
