Hasanaga na kuli
sjeđaše,
vjernu ljubu na krilu
držaše:
„Vjerna ljubo, pravo
da mi kažeš:
triput si se udavala
mlada,
koji ti je najmiliji
bio?“
„Prvi put sam za
bekrijom bila;
U bekrije nigdje ništa
nema,
samo jedna sedefli
tambura,
sitno kuca, tiho mi
pjevaše,
al' me alčak muški milovaše!
15/16. avgust 1992.
Drugi put sam za
pašićem bila;
U pašića dosta pusta
blaga,
dosta blaga – ostalo
mu pusto,
jer me junak ženski
milovaše!
Treći put sam za tobom
Hasane,
sa tobom sam dva sina
rodila;
Oba bi ih za bekriju
dala,
a pašino zlato svo
prodala,
pa bekriji za akšamluk
dala,
pa bekriji vino
kupovala!“
Sve manje mi se po glavi vrzma zbog čega smo
ovdje i koliko bi se mogli zadržati. Više me ne čudi što novih vijesti o Fadilu
Đozu nema, polako shvatam i sve koji o tome ne žele ni pričati, sam povezujem
kako je to stvarni uzrok i izmjene našeg boravka ovdje, trudim se Fehima Jahića
ostaviti njegovim mislima, a opet se sudbina pobrinu da i ovu noć počnem
duboko zamišljen.
Ma kako slučajno da sam baš Adema Durića
priupitao, nikako slučajno mi ta žena nije privukla pažnju, sama činjenica da
je bila pokrivena šalčetom govorila je kako bi moralo biti da joj je neko
poginuo, a što je jedan od muslimanskih običaja. U ovom vremenu je i najmanje
čudilo sresti nekog takvog, ali sam dakako, ne baš brzo prihvatio Ademovo
uvjeravanje kako se radi o bolničarki Radi, koju su neku noć i Marevci
pominjali.
Tada sam samo razumio da je jedina Srpkinja ovdje
na Grepku, odnosno i u našoj brigadi. Taj sam podatak smatrao sasvim dovoljnim
za dnevnik, pa mi je promakao zanimljiviji dio te priče.
Zapravo sam ja tada bio zamišljeniji nad onim što
sam prethodno čuo, odnosno o pogibiji jednog momka kojeg sam poznavao iz
srednje škole. Dakako da me nešto slično ne bi čudilo, nisam siguran da bih se
i sjetio to zabilježiti, da mi ne rekoše kako Fokin Dario nije bio Srbin, već
Hrvat! Ako su tačne informacije kojima su Dževad i Ragib raspolagali, njegova
je porodica i jedina hrvatska koja je živjela u Miljevini. Nisam imao razlog ne
vjerovati u to, ali ni kriti da ja ranije o takvim stvarima nisam ni
razmišljao. S Dariom i nisam bio naročito blizak ali mi se doimao simpatičnim,
mirnim i korektnim momkom, gdje me je i najmanje zanimalo njegovo ime, i gdje
tek sad primjećujem da je tipičnije za Hrvate.
Malo sam s Dževadom i Ragibom polemisao o
njegovoj, ili odluci njegovih roditelja da stane na četničku stranu, gdje sam
pokušavao da zajedno dođemo do nekih razloga, koji bi ga bar donekle
opravdavali. I mada sam prećutao, a pošto nisam uspio pridobiti razmišljanja
sagovornika, u pravcu da će najprije biti kako nije ni imao izbora, jer mi u
početku uopšte nismo bili organizovani, a četnici ga poslije silom mobilisali,
negdje pri dnu duše mi ga je bilo i žao. Gdje baš da u toj nekoj akciji, kod
toliko, sigurno žešćih i okorjelijih četnika, potrefimo baš njega.
Tih nekoliko minuta priče o njemu, i usputnog
razmišljanja, bilo bi mi sasvim dovoljno da poslije ove Ademove priče moji
pogledi ne dobiše novu dimenziju, gdje svoje razumijevanje Dariovog izbora ne
mijenjam, naprotiv ga učvršćujem.
Šta tek četnici mogu reći na izbor Rade Kovač!?
Radila je u bolnici, ali ne bi bila jedina koja
bi se ogriješila o Hipokrata, nije to jedini razlog.
Najprije je bila udata za Srbina, od koga
se razvela, ostavivši dva odrasla sina. Sama priča i nije rijetka, neobična,
da se nije zaratilo niko ne bi o njoj ni razmišljao.
Da se nije zaratilo, Rada bi danas bila jedna od
najsretnijih žena! Ovako je jedna od onih čija je sudbina stigla brzo ispisati
jednu od neobičnijih, nevjerovatnijih, i dakako tužnijih ratnih priča. Čije,
opet, jedne polovine ona još nije ni svjesna. Inače bi, sem šamije, nosila i crninu!
U nedavnim borbama poginuo joj je suprug, Podrug Šaćir,
ili kako već rekoše da mu je bilo ime. Što joj se i moralo odmah reći. Ali,
navodno se još krije kako joj je u istome danu, na bojištu ne daleko odatle,
poginuo i jedan od sinova. Naravno, na suprotnoj strani!
Surovost rata je takva, bezobzirna i prema onima
za koje ćemo svi požuriti reći kako nisu zaslužili da je osjete na takav način.
Razmišljam, saosjećam... Suprug se treba voljeti,
a sin mora. Ne znam da li ću, i kada, biti u prilici popričati s Radom, ali
znam da ću prema njoj tada pokazati duplo poštovanje, bez obzira što se priča
kako joj je taj prvi suprug jedan od radikalnijih Srba i što se isto odmah
vezuje i uz njene sinove, i bez obzira što se može čuti kako ni nju, još
uvijek, svi ovdje ne gledaju s potpunim povjerenjem.
Zaokružujem mislima i dio Ademovog prepričavanja
u kojem nekima smeta i ovo njeno šalče, pa se pitam kako će je ti tek gledati,
sutra kad joj se kaže za sina, kad obuče crninu.
Ševko Šeks Ožegović, Radinka
Rada Kovač, Zijad Zijo Džamalija
