*** (dva svijeta)

Društvene mreže su popularne iz jednostavnog razloga, što tu možete istovremeno lagati na stotine osoba. Dok u stvarnom životu, ne više od jedne. Mir između ta dva svijeta čuva jedno oko koje vam ne dopušta, čak ni da pokušate njega slagati. Ni u jednom, ni u drugom.

55 Zaviriti u oči

„Hajde, dušo, da ašikujemo!“

„Kako ćemo kad ne umijemo?“

„Ja ću tebe naučiti, dušo!“

„Kako ćeš me naučiti, dušo?“

„Sjed preda me, pa namiguj na me;

a ja ću se nasmijati na te!“

Jedan smo položaj pomjerili, u rejon Ljeljena. Fin plato, fino vrijeme, bez žurbe i većeg umaranja uređivali smo položaj. Bilo je dovoljno vremena da međusobno pričamo, dijelimo s drugima neke prethodno doživljene događaje. No, ni razgovarati se ne može stalno.

Ponekad se natjeram da razmišljam o sebi. Nastojim zaviriti u oči ljudi koji me okružuju. Vjerujem kako se ne pretvaraju, kako doista o meni imaju prisutno mišljenje. No, sigurno je da uvijek misle samo na određenu, trenutno im zanimljivu osobinu.

54 Da ne zaboravim

Ićindija, ja zadrijemah,

za večeru ništa nemam.

Osim vina i duhana

i na srcu mnogo rana.

Prva rana od jarana,

sa mnom ije, sa mnom pije;

Moju dragu pogleduje

i okom joj namiguje.

Il ću dragu ostaviti,

il jarana pogubiti.

Biti na izdvojenom položaju je nužda, zakon rata. Nije mu se radovati, mnogo je prednosti koje pružaju situacije kada je više vojske skupa. Manje je svih briga, i logističkih i sigurnosnih. Ali i ovi, izdvojeni položaji imaju nešto što je pozitivno.

Tada smo još bliži jedni drugima, bolje se razumijemo, lakše nadopunjavamo, ispomažemo. Rekao bih da u ovakvim situacijama biti komandir je samo ona ratna obaveza. S odgovornošću koja je proporcionalna broju ljudi, s obimom zadataka svedenim na obično pisanje, evidentiranje.

53 Kao mnoge druge

Pehlivani Savu preletješe,

u petak su Gradiškome došli,

u subotu tenjefe penjali,

u nedjelju vas dan preigrali.

Igru igra pehlivan Hasane,

gledalo ga mlado i veliko:

Dvij' unuke Cerić-kapetana,

prelijepa Borića Begzada.

I Ajkuna, kroz kitu ljubice,

i Fatima kroz zrno bisera!

                                  

Kao djeca smijali smo se pitanju šta je starije, koka ili jaje. Valjda sam tada mislio da je to jedina nerješiva dilema.

Uporedivo nije, ali eto dok razmišljam o trenutnim dešavanjima baš to mi pade na pamet. Jer puno puta osjećah kako su sve bitke iste, a otprilike i toliko puta kako nema bitke koja liči na neku prethodnu. Vjerovatno je i sve pitanje osjećaja.

52 Ono što nam je nedostajalo

„Hej, Munira, hej, Munira,

gdje ti je Muharem!?“

„Otišo je, otišo je

u Cazin na sajam.

Da mi kupi, da mi kupi

svile za dimija.

Da mu budem, da mu budem

slađa i milija!

Lipa cvića, lipa cvića,

naokolo Bišća,

sadila ga, sadila ga

Ajka iz Šturlića.

Lipa cvića, lipa cvića

 al nigdje mladića!“

Jesmo Armija, nismo više samoorganizovani narod koji brani gole živote, porodice, kuće i imanja, goleti i vrlijeti. Armija smo koja ratuje, koja se bori, koja oslobađa zemlju od agresora.

Armija koja je postala ravnopravna vojskama koje ju napadaju, i koja će ubrzo postati i nadmoćnija. Ali, da li nam sve to daje mogućnost da se rasplinjujemo.

51 Ne možemo nigdje stići

Pjevala je Šemsa mala,

kao slavuj iz behara.

Zbog njezine sevdalinke

pucale su čaše vinske.

Mnoge kuće i dućani,

i dragulji i đerdani,

otišli su na telala,

prodala ih Šemsa mala.

Bacali joj zlato sjajno,

kitili joj grlo bajno.

Narukvice i prstenje,

na bijele ruke njene.

Majke, žene i djevojke,

prolile su suze gorke.

Propili se momci, ljudi,

Šemsa pjesmom sve zaludi.

Prošli dan raspjevani,

kao poljem ati vrani.

Uspomene vrijeme briše,

ne zapjeva Šemsa više.

Nestalo je sevdah žene,

minule su pjesme njene.

Otišla je bez pozdrava,

niz drumove zaborava.

Otrgli je od dukata,

od bisera i od zlata,

od đerdana, od halhala,

bila jednom Šemsa mala!

    /Safet Kafedžić/

Nadžidžali smo se na kamion, pretijesan da bi svi posjedali na stolice. Zato je baš Pupi i morao ostati, siguran sam da nijedan drugi ne bi pristao da nam poslije svega ugađa, da komociju tražimo i po zadnjoj stranici, ali i sa strana, odnosno po prednjem dijelu kamiona.

Dervo je ostao u Tarčinu, za nas su odgovorni Liman i Tato. A oni su, znamo, i još jednom se uvjeravamo, i tolerantni i popustljivi. Rekao bih kako im se čak i dopalo, svidjelo da smo na put krenuli u duhu i ozračju toga kako smo izostali s helikopterskih letova.