17 - Trebalo mi je više mirnoće

„Draga moja, jesil mi zaspala,

jesil mene mjesto ostavila?“

„Jesam, dragi, teke potijesno,

po dušeka i pola jorgana;

Po jastuka i bijela ruka,

na prsima, među dukatima.

Dukat cukne, moje srce pukne,

dukat zvekne, moje srce jekne!“

                Niti sam vidovit niti poznam koga takvog, pa čak niti puno vjerujem u to. Jedno, međutim, hoću priznati svakome, tako i sebi samom, instikt postoji! Podsvijest, šesto čulo, kako god ga ko želio zvati.

Ja ću - predosjećajem. Od vidovnjaštva ga razlikujem što ga smatram pretpostavkom a ne tvrdnjom. Pri tome ga često nismo kadri ni sami prepoznati, a nerijetko i sumnjamo u njega sve dok se ne desi.

Kada sam pomenuo sijelo u našoj kući želio sam samo istaći vidljivost onoga što smo uradili. I to najiskrenije, kao da se ne bi postidjeli odmah primiti goste. Zvane ili nezvane, ako bi nam kojim slučajem došli. A to „kojim slučajem“, niko od nas nije vjerovao da može postojati.

Ne bi im se ni obradovali. Večeras bi najrađe bili sami, da dovršimo posao.

16 - Već je išao niz selo

„Oj snašice, mlada nevjestice,

donesi vode da trunja nema.

Naloži vatru da dima nema.

Obriši sobu da praha nema!“

„Svekrvice, stara nabjednice,

nabavi mi metlu iz Misira.

Nabavi mi drva šimširova,

i sudove od srebra čistoga!“

Saljević je već krenuo ka označenoj kući. Slijedili smo ga, bar je u tome bio u pravu, nije bila toliko daleko da možemo šta izgubiti ako je pogledamo na licu mjesta. Usput smo od momka dobili još potvrdu da vode ima dovoljno, kao i da mu se možemo obratiti za bilo šta drugo što će nam ustrebati.

Ipak smo zastali već kraj kuće ispod. Usudili bi se reći kako je nasjtarija u selu. Tipična starobosanska, ali vrlo čiste i sređene okućnice. Samo što ni jedno ni drugo ne bi bilo dovoljno da baš tu zastanemo, da nas nije zbunio jasno istaknut natpis na oba kraja tog njenog lijepog dvorišta.

-          „Pazi mine“ – nas nekoliko gotovo uglas pročita ono što je bilo napisano.

-          Baš, nas Muslimana ima svakakvih – Saljević se odluči i prvi prokomentarisati – nije nam dosta četnika, nego sad još i sami sebi stavljamo mine. Šta mislite, neko noću nazvrlja kroz bašču, i...    c-c-c...

-          Nije mi jasno – Admin se složi, te dopuni svojim razmišljanjem – ako je već stavljao mine kakva je svrha natpisa. Nije da se zar boji pljačkaša samo po danu. Po noći, ako smiješ, izvoli, majčin sine, pogini! Stvarno nas ima svakakvih.

15 - Biće nam kako se snađemo

Mene majka u Rožaje dala,

u Rožaje, preko Turijaka;

Da na Obrov konja mi vodiše,

i đeveri uz mene hodiše.

Sa Obrova granu mi dadoše:

„Tjeraj snaho, da stignemo rano:          21. oktobar 1992.

                                     

Kuća nam je na Bandžovom brdu,

oko kuće kleče i jeleče;

Gora gusta a planina pusta,

mogu vuci a mogu hajduci,

može nam se Zajku uzdužiti!“

Iskreno, odlazak druge grupe me činio vrlo skeptičnim. Počeo sam sumnjati u naš bataljon, u njegovo postojanje, borio se s mislima kako ćemo ubrzo biti razdijeljeni između druga dva bataljona. Tako mi je i Sutkova priča o odlasku jedne naše grupe u Mojkoviće, najviše ličila na volju sudbine da ovome ne prisustvujem direktno.

Ako je to tako trebalo značiti, jutros mi je laknulo. Pročitan je spisak nas osmorice, dakle s Adilom Kovačevićem. Nemam namjeru popustiti, sačekati mogu, ali ako se već dijelimo hoću s njim u isti bataljon.

Možda sam samo ružno spavao. Početak dana je potvrđivao suprotno, naš bataljon živi! Jest nas nekako malo u logoru, ali se ponašamo kao da je to sasvim normalno. Ne priča se o onima što su se trebali a nisu vratili, ako ko dođe - dođe. Čak bi isto moglo da važi i za ove što su tek otišli.

14 - Sudbina je napravila rešeto

Kad Ali-beg mladi beg bijaše,

djevojka mu bajrak nosijaše.

Momci begu tiho govorili:

„Vallah, billah, a tako ti dina,

prođ se beže bajraktar-djevojke!“    20. oktobar 1992.

                     

„Vallah, billah, a tako mi dina,

ne prođoh se bajraktar-djevojke!

Duga Bosna, meni slugu dosta,

bajraktara nema do Mostara!“

Čuo sam za „događanje naroda“, što i jesam i nisam razumijevao. A i kada nisam, bio sam ga spreman podržati. Ne znam da li se to odnosi i na april ove godine, ako jeste onda znam i razlog. Što onaj književnik reče, krv nam uzavrela. A kada nam se glava počela hladiti, počeo je strah da raste. Jednih od „Velike Srbije“, drugih od nezavisne Bosne. Pri tome se određeni broj Srba priklonio našem, čujem da takvih u Sarajevu, Tuzli i još ponegdje ima prilično. Grijeh bi bio sada se ne prisjetiti i doktorke Rade na Grepku, jedine Srpkinje u našoj brigadi.

Već dva dana traje nešto što ja prozvah „događanjem vojske“. Koje je, opet, praćeno strahom. Kod Zaima Barlova i njemu sličnih prisutnog sve vrijeme, u očima nas drugih shvaćenog kao proročanskim.

 Sad smo već i mi počeli sumnjati kako se može desiti da broj onih koji će se u konačnici vratiti neće dostići ni minimum njihovih, kamoli naših očekivanja. Kako ne bismo ni krivi ni dužni zbog toga ispaštali, prvi su se pobunili oni što su već trebali ići na odmor.

13 - Toliko je puteljaka

Oj, javore, javore,

ti si drvo najbolje.

Širi grane na sve strane,

ne daj zori da svane.

Oj, javore, javore,

ti si drvo najbolje.            17/18. oktobar 1992. 

Pod tobom sam kose plela,

svog dragana klela.

Ja sam cura ko cura,

pa sam nešto dočula.

Koji momak sokak mjenja,

taj djevojke nema!

Njihova priča nije mogla biti nezanimljiva, ali sam ja želio još večeras se vidjeti i s Titom. Onoj dvojici sam se izvinio, i polahko se uputio svojim bacačlijama. Pri čemu nisam bio ni blizu da slutim kako me tamo čeka malo iznenađenje.

Kuća je treštala od veselja, iako razlog tome nije došao s Titom. Još neko je ispoštovao rok za povratak, a dan kašnjenja iz Goražda je više nego opravdan.

Kao što ne čudi ni da je otud donio rakije. Kako nam reče, to je trenutno najrasprostranjeniji artikal tamo. Hljeba gotovo da i nema, glad je takva da je o njoj mučno i pričati, ali zato pije svako. Čak i oni koji su se zaklinjali da to nikad neće činiti. Šljive su rodile kao nikad, pa je ima dovoljno i za prodati. A Grebak je trenutno jedino tržište. Tačnije, ne prodaje se već mijenja. I sam je ponio nešto da zauzvrat zamijeni za ulje, brašno ili šećer, ali ni nas nije želio zaboraviti.

* (o upornosti, snalažljivosti)

Ko zna cilj, naći će i put.
(afrička)

12 - Nije se lahko nakaniti

Djevojke su pod ružicom vezle.

Redom vezle, redom govorile.

Svaka fali svojega meraka.

Umihana ništa ne govori.

Samo jednu riječ govorila:
„Moje druge, u jad ne hodile,

ne imajte vjeru u jarana,

u jarana vjere do večere.

                                                         

I mene je jedan prevario.            17. oktobar 1992.

Danas, sjutra – uzeću te draga.

Pa mi ode za Bosnu ponosnu,

otud mi je knjigu otpravio:

'Umihana, ti se preudaji,

našao sam lijepu đevojku.

Nit je ljepša, niti bolja od tebe,

nit boljega soja od tvojega.

Ali nije uz jarane rasla,

ko ti što si uz mene porasla!' “

Nekako predeverah noć. Ono malo što zaspah, začinih čudnim snom. Nikad prije nisam sanjao da se davim mesom!

Ko zna koliko će me to još proganjati. Njima sam halalio, trebam još sebi oprostiti. I obećati da mi se to nikad više neće dogoditi. Neće Džema uvijek biti blizu. A pored ostalih... Ah, da, halalio sam.

Džemu ću se već nekako zahvaliti, znam da bi i on volio da ne budem u prilici da mu se odužujem.

Noć tako predeverah, treba kako još ovaj prvi dan poslije. Ne gine mi biti predmetom ispunjenja svake potrebe za smijehom.

Zaslužio sam. Bio sam ili previše halapljiv i gramziv, ili zanesen sopstvenim precjenjivanjem. Gledajući zalogaj koji je sinoć Džemo uspio izbiti iz mene, zalud uvjeravah i njih i sebe da mi se prethodno učinio manjim, sasvim normalnim. Čak sam i jutros, dok sam to bilježio, sve vrijeme vrtio glavom.

Eto, mada sam to uporno izbjegavao, postah i ja nestrpljiv u iščekivanju ovih s odmora. Meni je od toga koliko će ih se i ko sve večeras pojaviti, bitnije da ti koji dođu postanu jedinim predmetom zanimanja svih priča. Makar nekima, prvo što mi ispričamo bude događaj od sinoć.

11 - Prvo mi se vrati vid

Čarna goro, puna ti si hlada,

srce moje još punije jada.

Jad jadujem, nikom ne kazujem:

Majke nemam da joj jade kažem,

ni sestrice da joj se potužim.

                                     16. oktobar 1992.

Imam dragog, al je na daleko,

dokle dođe, pola noći prođe.

Dok probudi, pjevci zapjevaju,

dok poljubi, sabah-zora dođe,

sabah-zora, ode dragi doma!

Dva upitnika, jučer stavljena u dnevnik, već danas to više neće biti. S Grepka nisu časili. Patrola vojne policije, koju je Major poslao, stigla je na naše postrojavanje.

Biće, i s jasnim uputstvima. Jedva da su se zadržali duže od pola sata. Koliko je bilo potrebno da popiju kahvu i objasne zbog čega su došli. I da još sačekaju da naš personalac Fahmin Habul otkuca potvrdu o zaplijenjenoj kravi. Na kojoj je pisalo kako će vlasniku šteta biti nadoknađena. Poslije rata!

Kako romantično zvuči, to „poslije rata“!

Zato sam, čim sam ovo saznao, požurio tu romantiku podijeliti sa svojim bacačlijama. Zapravo, tamo sam došao da otkačim onaj drugi upitnik.

10 - Bile su slične

Za grad zađoh da gledam đevojke,

gdje đevojke večer večeraju.

Večeraju meda i šećera.

„Svitni, Halko, dokle večeramo!“

                                                                         14. oktobar 1992. 
„Svitnut hoću, večerati neću.

Večerajte, mene ne čekajte!“

Večeraju, Halka ne čekaju.

Misir metlom trohe obrisaše,

a jaglukom ruke otiraše.“

               Mirno je. Svuda. Oko nas, iznad nas, u nama.

Još se Senad spominje. Stalno. Na svakom koraku. Čak i kad nam usne miruju. Tu su misli, koje odlutaju do obližnjeg groblja. Ako one zastanu, pogled zuri u prazno. Sve je još uvijek prazno. Bez Senada.

Četnici miruju. Ni granate. Ni metka, da ga mi čujemo. I ovo je sudbina. Zaslužio je Senad da počiva u miru. Iako će život ovdašnji vrlo brzo morati krenuti naprijed.

I nebo se ušutjelo. Kao da se kiša spremala, pa odustala. Čeka da za Senadom prvo zaplače majka. I otac, i braća, takav je red.

9 - Koliko je mali korak

Došla voda od brijega do brijega,

pronijela Mejru na tabutu.

„Hajde, Mejro, s nama večerati!“
„Večerajte, mene ne čekajte!

Mene čeka gotova večera,

U džennetu, među hurijama.                                14. oktobar 1992.

                                     

Selam ćete mojoj staroj majci,

nek ostavi đerđef i iglicu,

neka uzme tespih i kožicu.

Neka klanja pet vakat namaza,

neka posti mjesec Ramazana,

neka Mejri namjeni kurbana!“

                Dogovoreno je, dženaza Senadu će se klanjati odmah poslije podneva. U seoskom groblju, ovdje u Dragomilićima. Bilo je prijedloga da se ide na Grebak.

            Odlučio je njegov brat Enver. Bio je tu, u istoj sobi s njim. Dok ih sudbina ne razdvoji. Ona je htjela da Senad svoj mladi život završi ovdje. Pa, neka i dženaza bude ovdje.

            Najstariji brat Dževad-Beli je prije nekoliko dana otišao obići porodicu. Zagrliti roditelje, prenijeti im selame, obradovati viješću da su im i ostali sinovi živi. Sad se sprema za povratak, da povrati selame.

8 - Kada bismo svi krenuli

Plave grade, moj veliki jade,

a Gusinje, moje vereminje.

Verem stekoh u vama živući,

strahujući i ljeti i zimi.

Od hajduka i od gorskog vuka,

od sejmena i od haramija,

od kačaka – mrskih arnauta,

od uskoka i od karadaka.

Ne sastavih ni godinu dana,

bez žalosti i bez mrtvih glava.

Bez crnine i bez pomrčine,

i bez mrke kape nad očima.         13. oktobar 1992.

Niti viđoh bijela dana,

nit u polju kitnoga cvijeta,

nit na nebu sjajnoga sunašca,

jal za bratom, jal za bratučedom.

Za rođakom, jal za odaljakom,

za daidžom, jal za dragim mojim.

Sve glas glasu dodaje me crni,

sve je gori jedan od drugoga.

Smutili se u mene glasovi,

ko mahniti u gori vjetrovi.

Što da živim, čemu da se nadam,

u zlu mjestu i sudbina zla je!

                                                                                    

                Ako sam jučer tragao za onim što će mi ispuniti dan, jutros sam preduhitren. A bili smo haman počeli zaboravljati kako zvižde četničke granate.

Ne i sasvim, za par minuta smo svi bili u rovovima. Ko je imao iskopan. Ako se zna da je dio vojske na položaju moralo je biti rovova sasvim dovoljno, no svi nisu bili jednako uređeni niti djelovali dovoljno sigurni. Ne čudi da su neki više vjerovali onome što priroda nudi, odnosno da su neke kuće izgledale sasvim zaklonjeno.

Mi u rovovima nestrpljivo smo čekali da prođe prvi nalet. Od pete granate je prošlo petnaestak minuta, znak da možemo izaći.

7 - Namjere mu je otkrivalo podizanje kose

Majka Meha luda oženila,

još luđega u đerdek spremila.

Gleda Meho lijepu đevojku,

gleda Meho al se ne dosjeća,

šta će s' sobom a šta li će s njome.

Pa zaplaka, traži staru majku.                                    

Tješila ga pod duvak đevojka:

„Nemoj plakat, moji jadi, Meho;

Evo sam ti nešto donijela:

u njedrima dvije gurabije,

u dimije – ticu lastavicu!“

Meni se i nije žurilo odavde. Nije ni u redu da budem jedini koji je pričao, a pitah se i ko zna koliko ću puta biti u prilici sjediti u društvu Šemsa Tucakovića. Sve što sam o njemu čuo je istina, samo još i „na kvadrat“. Sad mi je jasno kako mu je palo na um da iskoristi narodni naziv za Grebak, odnosno da se dosjeti kako bez posljedica zadržati one naše četiri žene koje su dolazile ugovarati razmjenu koja se nije mogla izvršiti, ali i da je nesvjesno otkrio put kojim vojska iz Goražda ovdje dolazi po opskrbu.

Upravo su ga diverzanti nagovarali da ispriča još nešto zanimljivo iz svog burnog novinarskog života.

Djelovao je lukavo, znao je kako smo željni smijeha te da ga u tu svrhu i želimo iskoristiti, a zbog čega je odbijao da makar ponovi neku već ispričanu. Ja sam od Dževada na uho čuo par tih pošalica, uz obavezno „Al da ti čuješ kako on to priča“!

6 - Jednostavno je bio takav

Platno tkale Plavljanke đevojke,

platno im se tkati ne davaše.

Podnoške im pod nog padoše,

brdila im žice zamrsiše.

Ljuto kunu Plavljanke đevojke:

„Bijelo platno, ostalo ni pusto!                                       12. oktobar 1992.

Što se ne daš u brda uvesti,

što se ne daš nama izatkati.

Sad će momčad iz bojeva doći.

Svaki hoće po košulju tanku,

po košulju, i đevojku mladu!“

                Da je jutro pametnije od noći čuo sam nebrojeno puta. Toliko puta, da sam počeo vjerovati kako tako i uvijek mora biti.

I, kad god sam iz sebe pokušavao izvući ono što nisam znao, prepuštao sam to jutru.

Ovo je svanulo nekako prosto, tiho i iznenada. Možda, i previše umiljato. U svakom slučaju, dovoljno da se odmah zaboravi o čemu se sinoć htjelo razmišljati.

Dan se po jutru poznaje. A ovo naslućuje kako će se nešto zanimljivo desiti.

Kada me Sutko pozvao i pomenuo sastanak u Komandi, požurih povjerovati da je to to. Nestrpljenje me proganjalo, ali više predosjetiti nisam znao.

5 - Tek smo počeli

Lako ti je poznati divojke

koje su ti ljubljene u majke:

Crne su im oči zamućene

kako voda u mutnu jezeru,

crne su im kose zamršene

kako svila u loša trgovca.

                                                                           11. oktobar 1992.

Još je lakše poznati divojke

koje nisu ljubljene u majke:

Bistra im je oka zjenica

ko sunašce ljetno na istoku,

crne su im kose razglađene

kako perje u mlada sokola!

Navikavamo se na Dragomiliće, oni na nas. Žive novi život. Ispunjen optimizmom. Na koji su bili skoro zaboravili. Posljednjih godina, u ovome ne velikom selu, u svaku je kuću zavirivala ista nada. Želja da se jednog dana ode iz njega. Najčešće nadjačavana bojazni da se to nikada neće desiti.

I sada se, uglavnom, priča o odlasku. Od jutros, s razlogom više. S Vučeva je došlo pola Ćasarinih, tačnije njihov najstariji brat Murto i još trojica. Nisu bili govorljivi, vjerovatno ni imali šta novo reći, sem da su se s ovima dogovorno podijelili, vjerujući kako im je ovako lakše. A kako su živi i čitavi stigli, samo je kazivalo da većih problema nisu imali. Nas je zanimalo i razmišljanje Ćasare i te dvojice s njim, o čemu se pozdano nisu usuđivali izjasniti, osim da ih je očekivati narednih dana. Među nama je opet onih koji će sumnjati, dopuštajući sebi da tvrdimo kako ih sedmorica nikako nije imalo razloga dalje se razdvajati. Za jače sumnje nam je poslužilo i što su Murtovi, tražili i dobili da odmah produže, obiđu porodice i odmore.

4 - Bilo bi bolje da nisam dolazio

Kolika je vrh Travnika bojna,

valja bojna Biograda stojna.

Po njoj šeće bosonoga Fata,

raspinjala jelek na prsima.

                                                                            10. oktobar 1992.

Govori joj Salih Sarajlija:

„Sapni, Fato, jelek na prsima,

sapni puce, puknut će mi srce!“

„Crkni, pukni, Salih Sarajlija,

crkni, pukni, sapeti ga neću!“

            Probudih se s idejom. Svakako će radovi na položaju biti gotovi za dva-tri sata, poslije čega bih uz Sutkovo odobrenje mogao prošetati do Grepka, red je da se upoznam s novim ljudima u vodu.

            Mada sam možda trebao odustati. Već se na postrojavanju desilo nešto po čemu bi se ovaj dan trebao pamtiti, dva jutra odlagano čitanje novih postavljenja je konačno se dogodilo. Najveći broj imenovanja će proći nezapaženo, zapravo je samo jedno izgledalo bitno. Ono što je prethodnih dana bilo tajna, to više nije, bataljon Sutjeska je dobio svog drugog komandanta.

            Trenutak kad smo svi još jednom provjerili vlastite intuicije. Moja je zakazala potpuno, bio sam uvjeren da je Admir Kuljuh čista logika, a samo tiho i stidljivo navijao za Eka ili Ćasaru. Vrlo sam čudno gledao one koji su najavljivali da će to biti Musa Bešović. Zbog čega mi se sad oni imaju pravo i podsmijavati.

            A Musa je imao razlog čašćavati sve redom. Naravno, da su druga vremena.

3 - Sve se vrti u krug

Azemina bunar zamutila.

Govori joj s neba melajiće:

„Azemina, ne kupi čeiza,                                 9. oktobar 1992. 

mi smo tebi čeiz sakupili.

Pet aršina bijela ćefina,

hladne vode i kabaš sapuna!“

        Drugo jutro se budim sanjajući Vučevo, Zelengoru, prijelaz preko Bistrice... Budeći se, jedva razlučujući taj dio prošlosti od toga gdje se trenutno nalazim. Na kraju, ipak, ustajem s osmijehom. Osmijehom koji gleda prema prošlosti.

            Danas očekujem dan sličan jučerašnjem. Nastavićemo s uređenjem položaja, malo ću popričati sa svima s kojima se dosad jedva da stigoh pozdraviti, još danas bih trebao trpiti nevjericu i prigovore svojih Trošnjaa. Istrpiću, sutra bi trebali završiti s položajem, pa kanim početi i rov kraj Čelika kuće.

            Dan je tako počeo, tiho, kako sam i očekivao. Kopao sam u paru s Fehimom Glibom. Pričali smo, i učini mi se kako je on s tim namjerno sačekao par dana. Siguran je u moju iskrenost, ali poslije slijeganja svih emocija, a jako ga je zanimalo sve što se dešavalo s druge strane Sutjeske. Ponajviše u vezi sudbine njegovih rođaka Muja i Smaja, mada je pažljivo slušao i sve drugo. Duboko u sebi je vjerovao kako mora postojati trenutak kada je po njih krenulo naopako, trenutak koji je nekako trebao i mogao biti drukčije završen.

Sladoled se liže zbog slasti

2 - Nas dvojica ćemo biti odličan tandem

Jes, tako mi dina i imana,

besjedila dva mila jarana.

Jeka stoji jemekli tepsija,

jeka stoji demirli tepsija,

piska stoji sevdimi čalgija.

             

Progovara Skejo Salihaga:

„Lijepo nam je dva mila jarana;

Još da nam je Rešu Bešlagića,

i sa njime Ibru Ašćerića,

i sa njima hodžu Budimlića!“

Koliko još ima zaboravljene ljepote, koja nam se neće dati ni dotaći. Razmišljam o tome, dok se divim šišetima.

Bio sam dijete, jedva se prisjećam, i u našoj su kući nekada bila. Kao i u cijelome selu, dok ih sve ne zamjeniše plafoni. Od tada, nemaš u šta gledati dok ne zaspiš. Dok u plafon gledaš, gledaš u prazninu. A iz praznine ne dolaze prijatne misli.

Mene od jutros, od noćas, od jučer, uz proživljavanje najsretnijeg dana, pritiskuju i te neke teške misli. Svijest nema način da ih potisne. Dok, evo, ne dođosmo u Dragomiliće i ne smjestismo se ispod ovih šišeta. Njihova tamnokafena boja se uklapa u trenutno sumorno, suludo vrijeme. S razlikom što iz njihove boje izvire jasna čistoća. Koja odmara umornoga, još više opušta zabrinutoga.

Bitno je teške misli ustaviti, opustiti se, san će doći poslije.

1 - Je li sad na mene red?

Lele mene, noćni razgovore,

s kim ću ti se noću razgovarat?

„Razgovor ti suze po jastuku,

razgovor ti kose nemršene.                               7. oktobar 1992.

               

Razgovor ti oči nemućene,

razgovor ti njedra netaknuta,

razgovor ti usne neljubljene!“

Sam sebi pravim vrtlog u glavi, jedna misao mi stalno ide ka krevetu, kojem se svakako radujem, a paralelno vraćam slike Dragomilića, koji mi se ne čine dovoljno velikim za prihvatiti cijeli naš bataljon. Čak ni sada, kada je priličan broj na dopustu. Biće da se samo radujem krevetu, pa makar se morao i malo pritijesniti.

Još jedna misao luta ovim seocem. Nana Rifija!

Živa je sigurno, za to ne brinem. Brine me baš eventualni susret s njom, ne radujem mu se. Mada se i nadam kako je možda i neću morati izbjegavati, kao da će zagledati među ovolikom vojskom ima li neko ko je, istina ne toliko davno, svjesno lagao da pripada grupi koja sprema veliku ofanzivu na Jahorinu, samo da bi dobio komad hljeba. Dobio sam i više, učenje i traženje od Boga da bude uz nas.

A možda nisam ni lagao. Ofanziva se spremala, nisam ja kriv što sve nije teklo po planu. Što je sigurno, njeno učenje je bilo iskreno. Biće da mi je i pomoglo. Na kraju, koliko me onda osjećaj nije varao, nana je halalila. Kao što sam se i ja već jednom stidio takvog svog postupka. Iskreno. Ne, nemam razloga je izbjegavati. Samo mi se sad krevet čini potrebnijim. I malo sna. Normalnijeg.

Dvje ljubavi

Nećemo se viđati.
Ni sretat nemojmo se, mila.
Ostani što uvijek si
u mome srcu bila:

Čežnja tiha, želja jaka,
trijeznom piće, budnome sni.
Ne, ne počinjimo ljubav
da nam se tugom završi.

~~ (Ništa nemam)

Ništa nemam,

a samo mi
ti nedostaješ.

Živi, draga

Živi, draga,
nisi kriva ti
za smrt moju.

Kriva si za
to što neću
umrijeti sretan!

Živi, draga,
i sretna budi.

...ako možeš.

Šehadet

Ko je život živio,
pravu sreću nije vidio;
ko je dušu slušao
taj je sretan i bio.

Život je gola varka,
trajao bi a razloga nema,
zato duša zna vakat
da se u vječni sprema.

Život prestaje kada se
duša prestane veseliti.
Tvoje ime moj šehadet
s kojim ću preseliti.

Ne bolujem

Znam,
rođen sam normalan.
Bijah veseo dječak,
i mladić velikih ambicija.

Kada dođe vrijeme
da  ne znah
šta ću dalje sa sobom,
poludio sam.

Desilo se.

*** (katul-ferman)

Čekanje katul-fermana i ne pada teško, kada si siguran da si se borio na pravoj strani.

46 - Ružan san

Gusta tama nebo krije.

Vjetar duva, kiša lije.

Teška neka noć!

Na prozoru majka stara,

gleda nebo munja para,

čeka dal ću doć.

Kad sam htio putnik biti,

nije mogla suze skriti

dok joj ljubih skut.

Blagoslov su ruke dale,

a usne su zadrhtale:

„Srećan, sine, put!

Na životnoj dugoj stazi,

cvijeće se i trnje gazi.

Pazi, još si mlad!“

Još je nešto reći htjela,

al iz oka suza vrela

kanula je tad.

    /Ilija i Đuro Boljanović/

Prije nego zora reče da je jedna noć prekratka da se čuje sve što se u prethodnih petnaestak dana izdogađalo, bi je još dovoljno za nekoliko priča.

Ostajemo na dešavanjima sa i oko Trebove. Ponovo je na redu noć u kojoj je počelo povlačenje. Cijela priča je zanimljiva, još više sada kada preovlađuju njihova lična razmišljanja, osjećanja, razlog da istrajem u borbi protiv sna.

Želim čuti sve, premorenost mi ne dozvoljava. San je vrsta odmora koja se ničim drugim ne može zamijeniti, pa sam im sve češće priču hvatao fragmentalno.

Prvi detalj koji mi je širom otvorio oči je kad su opisivali Majorov preoštar nastup. Slušao sam kako pričaju, a zamišljao ga takvog. Bio je oštar, kratak i nikad jasniji. Ono što je kazao, njihovim prepričavanjem je izgledalo: svi u kolonu, usiljeni marš, koliko je ko brz i koliko ima snage. Jedinu je još posebnu obavezu imao prema ranjenicima, pobrinuo se da se njima izvlačenje olakša, dok je ostalim borcima ostalo da koriste svoju snagu i svoju glavu. Isto se odnosilo i na preostale civile, za koje su sada trebali brinuti oni koji ih nisu htjeli, ili mogli uvjeriti da je njihova obaveza bila da logor napuste kada je to bilo naređeno. Za njih je Major brinuo dok je zbjegove pravio, dok je skoro molio da svi odu.

45 - Nikako nije smjelo

Koliko ti ja govorih, ago,

da ti dvoje ne rastavljaš drago.

Ako li ih ti rastaviš, ago,

ja ću ići na najviše brdo.

Svo ću brdo suzam' potopiti,

a sevdahom goru nakititi,

i uzdahom svijet opasati.

Neka znade i gora i trava,

da se dvoje rastavilo drago!

Prelazak u defanzivu je uticao na još neke događaje. Između ostalog, možda i na Majorovo prihvatanje da vrati vod na Vučevo.

Što mu nije bila prva namjera. Čime je već dokazao, potvrdio svoju taktičku i vojničku mudrost. Bilo da je pripremao napad, ili znao da nam slijedi teška odbrana, znao je da Vučevo treba izuzeti. Sem, što mu je dovoljan bio minobacač. Da zavara četnike, više nego svim odglumljenim napadima!

Moje novo divljenje Majorovoj genijalnosti niče iz želje da izbjegnem pravdanje kako ovo nisam i odmah shvatio, nego sam insistirao na vraćanju voda, a raste pred sljedećim dokazom, odgovorima na moje pitanje kako smo se onako hrabro branili, a o čemu su oni ushićeno govorili.