„Oj snašice, mlada nevjestice,
donesi vode da trunja nema.
Naloži vatru da dima nema.
Obriši sobu da praha nema!“
„Svekrvice, stara nabjednice,
nabavi mi metlu iz Misira.
Nabavi mi drva šimširova,
i sudove od srebra čistoga!“
Saljević je već krenuo ka označenoj kući. Slijedili smo ga, bar je u tome bio u pravu, nije bila toliko daleko da možemo
šta izgubiti ako je pogledamo na licu mjesta. Usput smo od momka dobili još
potvrdu da vode ima dovoljno, kao i da mu se možemo obratiti za bilo šta drugo
što će nam ustrebati.
Ipak smo zastali već kraj kuće ispod. Usudili bi
se reći kako je nasjtarija u selu. Tipična starobosanska, ali vrlo čiste i
sređene okućnice. Samo što ni jedno ni drugo ne bi bilo dovoljno da baš tu
zastanemo, da nas nije zbunio jasno istaknut natpis na oba kraja tog njenog
lijepog dvorišta.
-
„Pazi mine“ –
nas nekoliko gotovo uglas pročita ono što je bilo napisano.
-
Baš, nas Muslimana
ima svakakvih – Saljević se odluči i prvi prokomentarisati – nije nam dosta
četnika, nego sad još i sami sebi stavljamo mine. Šta mislite, neko noću nazvrlja
kroz bašču, i... c-c-c...
-
Nije mi jasno –
Admin se složi, te dopuni svojim razmišljanjem – ako je već stavljao mine kakva
je svrha natpisa. Nije da se zar boji pljačkaša samo po danu. Po noći, ako
smiješ, izvoli, majčin sine, pogini! Stvarno nas ima svakakvih.
U ovom času nas, ipak, više zanima ono što nas
čeka u kući iznad. Prilazimo joj tiho, baš kao da još uvijek glumimo u onom
filmu. Ne govorimo ništa, već nekako kao očekujemo čuti mukanje krava, da nas
neka dočeka na vratima ili čak i izađe pred nas.
Ništa od toga, sve je nekako sablasno, tiho. Kao
da svih ovih desetak ili koliko već godina u nju niko nije ni ulazio. Prvi dojam, suprotan onome što o njoj čusmo. Takva je
izgledala s vana, onakva kakvom je bila i kad je napuštena.
S donje strane nešto kao podrum. Sve nas vuče da
u njega prvo zavirimo.
Prazan. Zapravo, vidljivo dugo ne korišten.
Zemlja suha, što bi se reklo kao barut, zubom vremena isitnjena i s debljim
slojem prašine ispod koje bi se prije mogao naći kakav uginuli pacov nego bilo
šta drugo. I ovakav, više hrabri nego brine.
Kuko je ostao uz konja tu, Enes s njim. Admin je
sad predvodio nas ostale, Beširevići su išli iza njega, dok smo se Saljević i ja
našli na začelju.
Kako Admin prvi proviri kroz otvorena vrata,
naglim okretom glave nazad i izrazom lica jasno nam pokaza kako nije nimalo
zadovoljan ugledanim. Rukom je začepio nos, drugom je počeo odmahivati, odmah
se par koraka povlačeći nazad.
Beširevići se želješe lično uvjeriti, a i njihova
reakcija bi slična. S tim da se Omer i riječima oglasi, upozoravajući kako je
stanje gore nego u svinjcu.
Na redu smo bili ja i Salja. Nismo se baš toliko
gadili, mada smo sasvim razumjeli njihove reakcije. Ali smo se trudili snimiti
kompletnu situaciju.
Od prostorija, slično kući u
Dragomilićima, s tim da je ovo prvo bilo više kao veranda nego širi hodnik. Iz
nje su išle dvije sobe, od kojih je ona lijeva, nešto manja, još mogla i
zavarati, da je desna, recimo, bila zatvorena. Razlog je jasan, biće da je
provaljena kasnije. Zato, desna nije dala u se ni gledati, kamoli probuditi u
nekome želju da uđe unutra.
Sloj balege je na pojedinim mjestima prelazio
desetak centimetara, pri čemu se uopšte nije moglo razaznati da li je ispod
patos, beton ili nešto treće. Ono što je nekad služilo kao ležaj, krevet, sad
je također postalo predmetom nagađanja o čemu se u stvari radi. Jednako se ne
može zaključiti ni da li je po podu nešto bilo prostrto, a što se sad nikako
nije moglo ni vidjeti. Strašno su izgledali i zidovi, usput čudeći kako se trag
balege negdje penje i do metra visine.
U verandi biramo mjesto gdje stajemo, a pošto smo
hrabrosti skupili, te uspijevamo pogledom istražiti i lijevu sobu. Sad se
čudismo što smo tu ugledali dva kreveta skoro neisprpljana. Bilo je i nešto
posteljine, tek malo uflekane. Ulaz u nju je svakako podsjećao da i sama
pripada ovoj kući, ali bi se svejedno ona nekako dala očistiti. Kad bi se još
mogla kako odvojiti od ostatka kuće.
-
Da Bog sačuva –
prije Salje sam poželio zraka – a šteta, kuća i nije bila loša. Mala bi se soba
dala srediti, ali bi nam za veliku trebao mađioničar. Nema nam druge nego
vidjeti hoće li taj Džeki dolaziti, pa s njim vidjeti ima li ikakva koliba
slobodna. Već sam rekao da na štalu neću, poslije ovoga pogotovo!
-
Neću ni ja –
izađe i Salja – više volim biti u kući. Zato, predlažem da je sredimo!
Zakovasmo poglede na njemu, tražeći na njegovom
licu znak da se samo šali. To je potrajalo dok je i Kuko stigao da jednim pogledom
zadovolji i svoju znatiželju.
-
Ja čistim ovu
manju – čulo se iz verande, a odzvoni kao potvrda da se ni jedan od njih uopšte
ne šale.
-
Ja ću veću, samo
ne mogu sam – poslije ovih Saljinih riječi, u to više nije bilo nikakvih
sumnji.
-
Kakvi, nema
šansi – zavrtjeh glavom – trebala bi nam najmanje hefta, a onda još bar mjesec
da se izluftira!
-
Treba nam hefta
i više, ako budemo samo sjedili i kukali. Vjerujte, nema nam boljeg rješenja do
da odmah zavrnemo rukave. A sve što nam još treba je par lopata i kanti, ako bi
još gdje kakvog šlaufa našli... A trebamo pitati, možda ima i deterdženta. Ko
će sa mnom da išćemo?
Već je išao niz selo. U sekundi pomislih odmah
poći za njim, tražiti pomoć bi trebalo da je moja dužnost, ali riješih sačekati
konačna razmišljanja ostalih.
-
Salja nije
normalan – Ferid se prvi javi.
-
Zašto – Omer ga
odmah presiječe – gledaj šta nas je, a da ne možemo dvije sobe očistiti!?
-
Idemo glasati:
ko je da kuću pokušamo očistiti? – rekoh ovo smireno, već siguran da nam
predstoji jedan od najprljavijih zadataka koje ćemo u ovom ratu obaviti, a
pošto sam podižući ruku uvis već davao treći glas, te uz to još uvjeren kako se
Kuko nije predomislio a siguran i da će ga Enes pratiti.
Zapravo, još su samo upitni bili Ferid i Admin.
Prvi nam se pridružio, dok je drugi ostao usamljen.
-
Idemo, onda,
Kuko i Enes za Saljom, saberite sve što nam je potrebno – na ovaj sam način
potvrdio odluku većine.
-
Pripaz mi, komandiru,
konja – Kuko, na svoj način iskaza negodovanje zbog toga što je baš on određen.
-
Ne brini se,
dresiro si ti to. Nigdje on neće sam maći, dok ga ti ne povedeš!
I dok su Kuko i Enes pristizali Salju, Admin koji
je sve vrijeme vrtio glavom skoči, nagovještavajući kako i on ima nešto reći:
-
Moj babo je
ovdje. Odoh vidjeti ima li mjesta kod njih. Bolje nego da se ovdje
porazboljevamo!
-
Što ne šutiš!
Idi odmah, vidi. Znaš da ni nama ovo neće biti uživanje.
Vratio se prije Salje. Zamišljen, očigledno ne
sasvim zadovoljan, ali pogledom koji me je tražio nasamo.
-
Slabo – skoro je
mucao – zapravo, za mene bi se dalo naći mjesta. Pitao sam da i tebe nekako
utrpamo, morali bi se zbiti...
-
Nema od tog
ništa. U stvari, ti idi. Tebi ne branim. Ja ostajem. Kako bude njima, biće i
meni – pošto jasno vidjeh kolebanje na njegovom licu odlučih ga dodatno
ohrabriti – ne boj se, niko ti neće zamjeriti, niko nikom od nas nije kriv što
nemamo ovdje baba da se za nas brine. Uostalom, i ovako ćemo se teško ovdje
rasporediti, već ne znam na čemu ćemo spavati. Nije da te gonimo, ali...
Iako postiđeno, pomalo još neodlučno, nekako
prelomi. Ponovo se spuštao niz selo. Bez riječi se mimoišao s onom trojicom,
koji su nosili kante, lopate, šlauf, deterdžent, te dvije ribaće četke.
Zato sam ja imao kratak razgovor sa Saljom. Pošto
je on prvi bio za, smatrao sam poštenim da on i rasporedi poslove. Dok se on
nećkao umiješao se Kuko, podsjećajući kako je on već ranije odabrao manju sobu
a sad još tražeći samo Enesa za ispomoć. Možda i nije bilo najpoštenije, ali se
nekako morasmo organizovati. Naravno, pošto završe prvi pozabaviće se i
verandom.
Voda je bila uz kuću. Šlauf će moći dokučiti, te
je nećemo morati štediti.
Kante nam prvo služiše za iznošenje đubreta. Ja
se prvi dohvatih lopate, njih trojica kanti.
Nekako smo počeli. Čak mi se učini da se i na
miris đubreta brzo navikavasmo. Tako da pauzu nismo pravili dok nismo otkrili
da nam je soba nekad bila pod ćilimom. Usput smo prokomentarisali kako i kauč i
krevet nisu neupotrjebljivi, odnosno kako će se i oni dati očistiti. Istina, jogin od kreveta ćemo morati baciti, ali nam je konstrukcija važnija. Brzo smo imali i ideju čime jogin zamijeniti.
Sve ovo nas još
osokoli, pa se Ferid dobrovoljno javi da ode potražiti ljestve uz pomoć kojih
bi mogli odmah pogledati ima li i na tavanu bilo šta što bi nam još koristilo.
I dok se tako ubijasmo poslom i kupasmo znojem
koji je sve jače upijao miris đubreta, uspjedosmo iz kuća izvući sve živo što
se zateklo u selu. Jedni su se samo nijemo čudili, drugi su svoje čuđenje
iskazivali onim poznatim „vela havle, vela kuvete“, ali su svi uglavnom
zadržavali u sebi ono što u tim trenutcima misliše o nama.
Posebno je zanimljiv bio Salja, koji je pošto smo
ćilim nekako odlijepili od patosa isti iznio i uporno ribao četkom, u čemu mu
je pomagao Ferid prskajući šlaufom. Mene je unutra vodom, snabdijevao Omer - kantama.
Od onog što smo na tavanu našli jedino je
vrijedan pomena dječji krevetac, koji kad se razvuče pruža minimum mogućnosti
da odrastao čovjek na njemu spava. Uspjeli smo popraviti i jedan poveći sto,
koji je bio tako raskliman da smo ga jedva spustili, umalo se nije već tada
sasvim raspao. Ni kredenac nije bio bogzna šta, ali je svakako bio bolji nego -
ništa.
Dok se ćilim sušio, ribali smo serdžadu. Potom i
onih par ćebadi za koje smo procijenili da vrijede truda a pošto smo ostale
bacili, baš kao i jogin s kreveta koji smo samo pokušali očistiti.
Sav namještaj i posteljine su se sušile na suncu,
osim šporeta koji nismo ni iznosili. Morali smo ga odmah potpaliti kako bi se i
patos počeo sušiti.
***
Treće ribanje poda smo okarakterisali kao
završno, pri čemu smo se već divili sami sebi. Do mraka će nam ostati dovoljno
vremena da i počnemo sa zastiranjem i namještanjem sobe.
Gledajući kako su ćilim, serdžada, ćebad i ponjava
nestvarno čisti, kauč na kojem se više nikako nije primjećivalo da je tako dugo
bio pod đubretom, slamom umjesto jogina napunjeni krevet, slušajući šporet kako
veselo pjeva, suši i proizvodi dim koji na vrhu dimnjaka svjedoči da ćemo
suprotno svakom pa i vlastitom skepticizmu ipak ovdje zanoćiti, a znajući da su
i Kuko i Enes također vrijedno i pristojno uredili svoju sobu, jednom rečenicom
objedinih sav naš uloženi trud.
-
Ljudi moji,
ovdje bi večeras moglo biti sijelo!!? – a glas mi bi oštar, kao da sam bio
siguran u ono što govorim.
kula na Ratajima, Miljevina
