Ipak
smo zastali već kraj kuće ispod. Usudili bi se reći kako je nasjtarija u selu.
Tipična starobosanska, ali vrlo čiste i sređene okućnice. Samo što ni jedno ni
drugo ne bi bilo dovoljno da baš tu zastanemo, da nas nije zbunio jasno
istaknut natpis na oba kraja tog njenog lijepog dvorišta.
-
„Pazi mine“ – nas nekoliko gotovo uglas pročita
ono što je bilo napisano.
-
Baš, nas Muslimana ima svakakvih – Saljević se
odluči i prvi prokomentarisati – nije nam dosta četnika, nego sad još i sami
sebi stavljamo mine. Šta mislite, neko noću nazvrlja kroz bašču, i... c-c-c...
-
Nije mi jasno – Admin se složi, te dopuni svojim
razmišljanjem – ako je već stavljao mine kakva je svrha natpisa. Nije da se zar
boji pljačkaša samo po danu. Po noći, ako smiješ, izvoli, majčin sine, pogini!
Stvarno nas ima svakakvih.
U
ovom času nas, ipak, više zanima ono što nas čeka u kući iznad. Prilazimo joj
tiho, baš kao da još uvijek glumimo u onom filmu. Ne govorimo ništa, već nekako
kao očekujemo čuti mukanje krava, da nas neka dočeka na vratima ili čak i izađe
pred nas.
Ništa
od toga, sve je nekako sablasno, tiho. Kao da svih ovih desetak ili koliko već
godina u nju niko nije ni ulazio. Prvi dojam suprotan onome što o njoj čusmo. Takva
je izgledala s vana, onakva kakvom je bila i kad je napuštena.
S
donje strane nešto kao podrum. Sve nas vuče da u njega prvo zavirimo.
Prazan.
Zapravo, vidljivo dugo ne korišten. Zemlja suha, što bi se reklo kao barut,
zubom vremena isitnjena i s debljim slojem prašine ispod koje bi se prije mogao
naći kakav uginuli pacov nego bilo šta drugo. I ovakav, više hrabri nego brine.
Kuko
je ostao uz konja tu, Enes s njim. Admin je sad predvodio nas ostale,
Beširevići su išli iza njega, dok smo se Saljević i ja našli na začelju.
Kako
Admin prvi proviri kroz otvorena vrata, naglim okretom glave nazad i izrazom
lica jasno nam pokaza kako nije nimalo zadovoljan ugledanim. Rukom je začepio
nos, drugom je počeo odmahivati, odmah se par koraka povlačeći nazad.
Beširevići
se želješe lično uvjeriti, a i njihova reakcija bi slična. S tim da se Omer i
riječima oglasi, upozoravajući kako je stanje gore nego u svinjcu.
Na
redu smo bili ja i Salja. Nismo se baš toliko gadili, mada smo sasvim razumjeli
njihove reakcije. Ali smo se trudili snimiti kompletnu situaciju.
Od
prostorija, slično kući u Dragomilićima, s tim da je ovo prvo bilo više kao
veranda nego širi hodnik. Iz nje su išle dvije sobe, od kojih je ona lijeva,
nešto manja, još mogla i zavarati, da je desna, recimo, bila zatvorena. Razlog
je jasan, biće da je provaljena kasnije. Zato, desna nije dala u se ni gledati,
kamoli probuditi u nekome želju da uđe unutra.
Sloj
balege je na pojedinim mjestima prelazio desetak centimetara, pri čemu se
uopšte nije moglo razaznati da li je ispod patos, beton ili nešto treće. Ono
što je nekad služilo kao ležaj, krevet, sad je također postalo predmetom
nagađanja o čemu se u stvari radi. Jednako se ne može zaključiti ni da li je po
podu nešto bilo prostrto, a što se sad nikako nije moglo ni vidjeti. Strašno su
izgledali i zidovi, usput čudeći kako se trag balege negdje penje i do metra
visine.
U
verandi biramo mjesto gdje stajemo, a pošto smo hrabrosti skupili, te uspijevamo
pogledom istražiti i lijevu sobu. Sad se čudismo što smo tu ugledali dva
kreveta skoro neisprpljana. Bilo je i nešto posteljine, tek malo uflekane. Ulaz
u nju je svakako podsjećao da i sama pripada ovoj kući, ali bi se svejedno ona
nekako dala očistiti. Kad bi se još mogla kako odvojiti od ostatka kuće.
-
Da Bog sačuva – prije Salje sam poželio zraka – a
šteta, kuća i nije bila loša. Mala bi se soba dala srediti, ali bi nam za
veliku trebao mađioničar. Nema nam druge nego vidjeti hoće li taj Džeki
dolaziti, pa s njim vidjeti ima li ikakva koliba slobodna. Već sam rekao da na
štalu neću, poslije ovoga pogotovo!
-
Neću ni ja – izađe i Salja – više volim biti u
kući. Zato, predlažem da je sredimo!
Zakovasmo
poglede na njemu, tražeći na njegovom licu znak da se samo šali. To je
potrajalo dok je i Kuko stigao da jednim pogledom zadovolji i svoju znatiželju.
-
Ja čistim ovu manju – čulo se iz verande, a
odzvoni kao potvrda da se ni jedan od njih uopšte ne šale.
-
Ja ću veću, samo ne mogu sam – poslije ovih
Saljinih riječi, u to više nije bilo nikakvih sumnji.
-
Kakvi, nema šansi – zavrtjeh glavom – trebala bi
nam najmanje hefta, a onda još bar mjesec da se izluftira!
-
Treba nam hefta i više, ako budemo samo sjedili i
kukali. Vjerujte, nema nam boljeg rješenja do da odmah zavrnemo rukave. A sve
što nam još treba je par lopata i kanti, ako bi još gdje kakvog šlaufa našli...
A trebamo pitati, možda ima i deterdženta. Ko će sa mnom da išćemo?
Već
je išao niz selo. U sekundi pomislih odmah poći za njim, tražiti pomoć bi
trebalo da je moja dužnost, ali riješih sačekati konačna razmišljanja ostalih.
-
Salja nije normalan – Ferid se prvi javi.
-
Zašto – Omer ga odmah presiječe – gledaj šta nas
je, a da ne možemo dvije sobe očistiti!?
-
Idemo glasati: ko je da kuću pokušamo očistiti? –
rekoh ovo smireno, već siguran da nam predstoji jedan od najprljavijih zadataka
koje ćemo u ovom ratu obaviti, a pošto sam podižući ruku uvis već davao treći
glas, te uz to još uvjeren kako se Kuko nije predomislio a siguran i da će ga
Enes pratiti.
Zapravo,
još su samo upitni bili Ferid i Admin. Prvi nam se pridružio, dok je drugi
ostao usamljen.
-
Idemo, onda, Kuko i Enes za Saljom, saberite sve
što nam je potrebno – na ovaj sam način potvrdio odluku većine.
-
Pripaz' mi, komandiru, konja – Kuko, na svoj
način iskaza negodovanje zbog toga što je baš on određen.
-
Ne brini se, dresir'o si ti to. Nigdje on neće
sam maći, dok ga ti ne povedeš!
I
dok su Kuko i Enes pristizali Salju, Admin koji je sve vrijeme vrtio glavom
skoči, nagovještavajući kako i on ima nešto reći:
-
Moj babo je ovdje. Odoh vidjeti ima li mjesta kod
njih. Bolje nego da se ovdje porazboljevamo!
-
Što ne šutiš! Idi odmah, vidi. Znaš da ni nama
ovo neće biti uživanje.
Vratio
se prije Salje. Zamišljen, očigledno ne sasvim zadovoljan, ali pogledom koji me
je tražio nasamo.
-
Slabo – skoro je mucao – zapravo, za mene bi se
dalo naći mjesta. Pitao sam da i tebe nekako utrpamo, morali bi se zbiti...
-
Nema od tog ništa. U stvari, ti idi. Tebi ne
branim. Ja ostajem. Kako bude njima, biće i meni – pošto jasno vidjeh kolebanje
na njegovom licu odlučih ga dodatno ohrabriti – ne boj se, niko ti neće
zamjeriti, niko nikom od nas nije kriv što nemamo ovdje baba da se za nas
brine. Uostalom, i ovako ćemo se teško ovdje rasporediti, već ne znam na čemu
ćemo spavati. Nije da te gonimo, ali...
Iako
postiđeno, pomalo još neodlučno, nekako prelomi. Ponovo se spuštao niz selo. Bez
riječi se mimoišao s onom trojicom, koji su nosili kante, lopate, šlauf,
deterdžent, te dvije ribaće četke.
