u mahali, u sokaku,
selami je, pozdravi
je,
jer znaj da je vila
bila.
Zbog nje je Zijo danima
pio,
zbog nje je Salko u
vodu skak'o,
zbog nje je Ibro
hapsane rib'o,
zbog nje je Bego u
mezar leg'o,
zbog nje su noži
parali srca,
zbog nje se lila
momačk krvca.
Hvališe ljudi ljepotu
njenu,
i pjesnici z anju
znaše.
Tu nekada divnu ženu
i sazlije opjevaše.
Nigdje još ne bi
takvoga stasa,
nit ljepših usta,
umilnog glasa.
Od njene pjesme slavuj
umukne,
od puste želje srce da
pukne.
Takva je bila zanosna
Hanka,
najljepša djeva iz mog
sokaka.
Godine burne odn'ješe
mladost,
k'o vjetrovi list sa
gore,
u očima gasnu radost,
divno lice skriše
bore.
Leđa se svila, drhtave
ruke,
u stare Hanke, sirote,
puke.
Protkani tugom prolaze
dani,
sjećaju srce na sevdah
davni.
Sjećanja draga tiho se
gase,
a pusta mladost ne
vraća se!
/Rade
Jovanović/
Salja
je išao mirno, ne obraćajući pažnju na Admina. Ali je Kuko zastao. Nije to
uradio iz radoznalosti kuda se Admin zaputio, to je osjećao, ali je tim gestom,
i okretom pri čemu je mijenjao grimase na svome licu, iskazivao svoje
neslaganje s njegovim postupanjem. Unaprijed odlučan da ne komentariše, čak
rukom smirujući Enesa koji je bio zaustio nešto i reći.
Zato
sam ja imao kratak razgovor sa Saljom. Pošto je on prvi bio za, smatrao sam
poštenim da on i rasporedi poslove.
Dok
se on nećkao pristigao je, i umiješao se Kuko, podsjećajući kako je on već
ranije odabrao manju sobu a sad još tražeći samo Enesa za ispomoć. Možda i nije
bilo najpoštenije, ali se nekako morasmo organizovati. Naravno, pošto završe
prvi pozabaviće se i verandom.
Voda
je bila uz kuću. Šlauf će moći dokučiti, te je nećemo morati štediti.
Kante
nam prvo služiše za iznošenje đubreta. Ja se prvi dohvatih lopate, njih trojica
kanti.
Nekako
smo počeli. Čak mi se učini da se i na miris đubreta brzo navikavasmo. Tako da
pauzu nismo pravili dok nismo otkrili da nam je soba nekad bila pod ćilimom.
Usput
smo prokomentarisali kako i kauč i krevet nisu neupotrjebljivi, odnosno kako će
se i oni dati očistiti. Istina, jogin od kreveta ćemo morati baciti, ali nam je
konstrukcija važnija. Brzo smo imali i ideju čime jogin zamijeniti.
Sve
ovo nas još osokoli, pa se Ferid dobrovoljno javi da ode potražiti ljestve uz
pomoć kojih bi mogli odmah pogledati ima li i na tavanu bilo šta što bi nam još
koristilo.
I
dok se tako ubijasmo poslom i kupasmo znojem koji je sve jače upijao miris
đubreta, uspjedosmo iz kuća izvući sve živo što se zateklo u selu. Jedni su se
samo nijemo čudili, drugi su svoje čuđenje iskazivali onim poznatim „vela
havle, vela kuvete“, ali su svi uglavnom zadržavali u sebi ono što u tim trenutcima
misliše o nama.
Posebno
je zanimljiv bio Salja, koji je pošto smo ćilim nekako odlijepili od patosa
isti iznio i uporno ribao četkom, u čemu mu je pomagao Ferid prskajući šlaufom.
Mene je unutra vodom, snabdijevao Omer - kantama.
***
Od
onog što smo na tavanu našli jedino je vrijedan pomena dječji krevetac, koji
kad se razvuče pruža minimum mogućnosti da odrastao čovjek na njemu spava.
Uspjeli smo popraviti i jedan poveći sto, koji je bio tako raskliman da smo ga
jedva spustili, umalo se nije već tada sasvim raspao. Ni kredenac nije bio
bogzna šta, ali je svakako bio bolji nego - ništa.
Dok
se ćilim sušio, ribali smo serdžadu. Potom i onih par ćebadi za koje smo
procijenili da vrijede truda a pošto smo ostale bacili, baš kao i jogin s
kreveta koji smo samo pokušali očistiti.
Sav
namještaj i posteljine su se sušile na suncu, osim šporeta koji nismo ni
iznosili. Morali smo ga odmah potpaliti kako bi se i patos počeo sušiti.
***
Treće
ribanje poda smo okarakterisali kao završno, pri čemu smo se već divili sami sebi.
Do mraka će nam ostati dovoljno vremena da i počnemo sa zastiranjem i
namještanjem sobe.
Gledajući
kako su ćilim, serdžada, ćebad i ponjava nestvarno čisti, kauč na kojem se više
nikako nije primjećivalo da je tako dugo bio pod đubretom, slamom umjesto
jogina napunjeni krevet, slušajući šporet kako veselo pjeva, suši i proizvodi
dim koji na vrhu dimnjaka svjedoči da ćemo suprotno svakom pa i vlastitom
skepticizmu ipak ovdje zanoćiti, a znajući da su i Kuko i Enes također vrijedno
i pristojno uredili svoju sobu, jednom rečenicom objedinih sav naš uloženi
trud.
-
Ljudi moji, ovdje bi večeras moglo biti sijelo!!?
– a glas mi bi oštar, kao da sam bio siguran u ono što govorim.
