Oči moje, kletvom bih vas kleo,
što vas šejtan na ruke uzeo,
pa gledaste kroz tarabu staru
šta mi radi kona na bunaru.
Srebren ibrik u ruke uzela,
raskopčala suncu njedra bijela,
pa ih hladi vodom iz bunara,
srce moje kida iz njedara.
17-18. oktobar 1995.
Drhtao sam ko list na jablanu,
gledajući konu raskopčanu.
Srce vrisnu, pamet se okrenu,
skočih mlađan u avliju njenu.
Sad je na me ko na vuka hajka,
šta učinih žalosna mi majka.
Kriv sam, rekoh ja u ovom satu,
vješajte me o koninom vratu!
/Safvet-beg Bašagić/
Posljednih dana postaje očito da se nešto mijenja, ali kao da se
osjećaj o tome sporo formira. Kao da svi jedva čekamo da pravi mir zavlada čim
prije ali da bi voljeli u međuvremenu još nešto prigrabiti. Što bi bilo
razumljivije da pritom ne želimo i što manje rizikovati. Iz posebnog ugla reći
ću da još pomalo ratujemo ali polako i sumiramo utiske.
Nije ni u ratu sve dovoljno ozbiljno, postoje situacije koje se
moraju trpati u košaru gdje se skupljaju gluposti. S tim da sada treba motriti
one aspekte koji će otkriti kakve su posljedice nastale iz tih gluposti, je li
se sve to moglo izbjeći, spriječiti, one neodgovorne kazniti. Kada god o tome
razmišljam uvijek mi se čini kako se na ovome posljednjem najviše zakazuje.
Prisjetim se katkad onog našeg nesretnog sukoba s Goraždanima, ili
onog sa Zukinima, dva možda i najupečatljivija događaja gdje je bilo više
gluposti nego pameti. U oba slučaja su najneodgovorniji imali imena i
prezimena, ali bi oni za konačnu i kompletnu istinu ostajali tajna.
Mnogo je sitnijih sličnih događaja, pola od njih je raščišćeno,
pola prikriveno. Pitam se da li sam i ja sudjelovao u nekome od njih. Jesam, na
prvu se sjećam najmanje tri.
U Deževicama je nas nekoliko organizovalo paljenje par hrvatskih
kuća. Stojim na našoj strani, Komanda je sprovela nekakvu istragu, što smo bili
mudriji i nije naša krivnja.
Isto važi i za drugi događaj tu, krađu nekoliko hljebova. Ponovo je
Komanda preduzela što je mogla da nas otkrije, i opet smo mi ostali mudriji. U
oba slučaja postoje i opravdanja, u jednom je razlog bila glad, u drugom malo
zabave, a opet sa istom namjerom - da time dođemo do onog što nam nedostaje.
Samo je treći događaj, koji se desio ovdje na Treskavici, mrlja s
tragovima koji će duže ostati. Sam sam bio vinovnik, ispalio sam nekoliko mina
po našem položaju. Vjerovatno se nešto slično jednom iskusnom ratniku ne bi
trebalo desiti, pa je upitno i moje pravdanje.
Jesam u najgluhlje doba noći probuđen, kada mi je zamijenjena
karta, ali ma kako da sam pospan bio nisam to trebao tako brzo smetnuti s uma.
Jeste da je to prošlo skoro neopaženo, najvjerovatnije i bez posljedica, ali ni
to ne potire činjenicu da nije trebalo nikako da se desi.
Ako mi pravdanja nisu dovoljna, barem sam pokazao nešto
odgovornosti. Nisam to prećutao, uredno sam sve upisao u svoj dnevnik.
Listajući glavom dnevnik zastah i na događaju s Gluhače, kada je
Zuhdija Ožegović kažnjen od strane Komande Korpusa za to što je stajao iza
stava vojske kojom je komandovao. Dakle, bilo je situacija kada su kažnjavani i
oni koji nisu trebali biti.
Bilo je tužno slušati raspravu do koje je danas došlo. Mogla se
uporediti s onom u kojoj su sudjelovali Karavelić i Dreković. U oba je slučaja
jedan bio temperamentniji. Onda je to bio Dreković, Karavelićeva smirenost je
bila produkt toga što je bio u pravu.
Jedna je velika razlika između dvaju prijepirki. Onda je Zaim
Imamović bio živ. Doduše, njega se takve prijepirke nisu ni ticale. Ipak,
vjerujem kako bi se i Bešović nekako suzdržao da je to i sada slučaj. Suzdržao
bi se zbog svoga imenjaka.
Još ima sličnosti. Danas je Bešović bio temperamentan, ljutit. Ali
i u pravu. Već je par puta ranije bilo sličnih neprijatnosti, laganja na našu
štetu. Nikada, evidentno kao danas.
Još jutros je i Muslimanska trebala krenuti u akciju, napasti desni
bok linije čiji srednji i lijevi dio mi napadamo. Njen komandant Amir Kubura je
imao problema oko poslušnosti svojih vojnika, bili su nečim nezadovoljni i
odbijali krenuti. Bešović je znao koliko je opasno napadati bez te suradnje na
desnom boku. Tražio je od Komande Korpusa da čimprije riješe to. Kubura je
nalazio riječi, i ton kojim je nanovo uvjeravao da njegovi malo kasne, ali da
će ubrzo biti na planiranom mjestu.
Ne znam je li Bešović slutio, ali sam njegovu ljutnju sasvim razumio.
U momentu kada je Kubura konačno izvijestio Komandu da su i njegovi spremni, sa
svoje osmatraćnice Bešović je upratio kako oni tek kreću, prolaze. Je li
umjesto optužbe da Kubura laže trebao upotrijebiti neku lakšu riječ pitanje je
koje luči vojničku, oficirsku pristojnost i zbilju, istinu, ili neku vojnu
vježbu i stvarnu, ratnu situaciju.
Za danas je priča završena tako što je Bešović izvijestio Komandu
da od napada neće biti ništa, nije se složio s tim da Kuburi treba vjerovati na
riječ, pošto je dakako više vjerovao svojim očima. Znao je i nešto što je
otćutao, Kuburini ne bi ni stigli dotle odakle bi mogli i oni napadati,
začahurili bi se u potoku ispod, čekajući vidjeti hoće li se četnici povući i s
njihovog dijela nakon što naši izvrše juriš.
***
Cijela priča epilog dobija naredni dan, odnosno jutro. Naši su,
ipak, napali četnike. Ali oprezno, čim je izostala podrška s desnog boka i
odustali su.
Bila je to potvrda Bešovićeve ispravnosti, pred Bogom opravdanje za
i najteže riječi koje je uputio na račun Kubure. Ali ne i pred Komandom
Korpusa. Za njih je jedino bilo bitno da je akcija propala, da ni jedna od
jedinica nije obavila svoj dio, na osnovu čega su okrivili obojicu komandanata
kaznivši ih na isti način, smjenom s trenutne dužnosti.
O tome mi je pričao Jakup, koji je sve vrijeme bio uz Bešovića, kao
naš osmatrač. Priču je dopunio detaljima koje mi nismo mogli znati. Kuburu je
ocijenio kao svojevrsnog priljepljivača, zbog toga što je zadnje vrijeme
konstantno osmatračnicu birao u blizini Bešovića. Mudro je to bilo, tako je
znao da će uvijek biti onamo odakle će imati dobar pogled. A to iščekivanje
gdje će se Bešović smjestiti pojašnjavalo je i drugu njegovu mudroliju, sa
sobom je vodio vezistu s tek nešto malo žice, koliko je dovoljno da se nakači
na našu liniju. Sve to je Bešovića nerviralo, ono je samo prelilo čašu.
Ja sam kroz slušalicu čuo dio teških, i lakših riječi koje je
Bešović uputio Kuburi. One najteže nisam čuo, njih je govorio na spuštanu
slušalicu. Bilo je tu i psovki, ništa neobično kada je Bešović u pitanju. Bilo
je i prijetnji, sudeći kako je Jakup o tome govorio bila je dobra doza
ozbiljnosti.
Ostatak ekipe na našoj osmatračnici je uspio zaustaviti Bešovića u
namjeri da odšeta do susjedne stijene, za kojom se Kubura nalazio. Bez namjere
da nastavi verbalni sukob, već da se s njim i fizički obračuna. Na način da ga
baci sa stijene. Barem je tako Bešović govorio.
Znam da bi ga huja prošla i da ga ovi nisu zaustavili. Znam i da će
ga onakvo neodgovorno Kuburino ponašanje duže boljeti od činjenice da je za sve
jednako kažnjen.
Ostat će, kada to već odmah nije bio, do kraja suzdržan. I
dostojanstven. Za rahmet duši svoga imenjaka.
Treskavica, pogled na Lupoč
