Banja Luko i
ravnine tvoje,
u tebi su crne
oči moje.
U tebi je
Beg-Emina mlada
pa se šeće
ispod bila grada.
Gledao je
valija sa grada:
A boga ti,
Beg-Emina mlada,
bi li meni
virna ljuba bila?
Steraću ti
crvenu kadifu,
sipaću ti biser
i dukate!
A boga mi,
valijo iz grada,
ne bih tebi
virna ljuba bila,
ja imadem agu
Omer-agu.
U Omera šargija
tambura,
kad god svira u
srce me dira.
Volim s Omom po
gori hoditi,
neg s valijom u
dvoru siditi!
Nekoliko događaja je obilježilo posljednjih par mjeseci. Mi smo
preuzeli inicijativu i dominaciju Treskavicom, činilo se tada da smo u
nezaustavljivom jurišu. Ne našom voljom smo zaustavljeni, a nedugo nakon toga
dešava se ono što pomućuje sve naše radosti. Srebrenica. I Žepa.
Dok su stizale strašne vijesti iz tog kraja naše Bosne trebasmo se
radovati pobjedničkom valu koji je krenuo s drugog kraja. Krajina. Najprije je
slomljen Fikret Abdić, te Hrvatska završila svoj rat. Stvoreni su preduslovi da
se ide dalje. Do konačne pobjede.
Markale. Nije to prvi Sarajevski masakr, na istoj pijaci je godinu
ranije bio još jedan, i to s više žrtava, pa ipak je ovaj postao neka nova
prekretnica. Usuđujem se reći kako je on zapravo odabran od strane NATO,
odnosno Svijeta, da konačno urade nešto što su mogli, i trebali mnogo ranije.
Krenuo je val bombardovanja četničkih strateških vojnih ciljeva. A,
jer ovi nisu odmah pristali da se odmaknu od Sarajeva.
I, opet Krajina. Možda najljepši trenutci cijelog našeg ratovanja.
Jedan za drugim oslobađaju se veliki Krajiški gradovi. Nakon Petrovca, Krupe i
Ključa, bilo je izvijesno da je samo pitanje redoslijeda kojim će se dalje ići.
Istina, uslijedio je kraći predah koji i jesmo i nismo razumijevali.
Prije nego nam bude nešto jasnije desilo se ono što je potreslo
cijelu Treskavicu. Pogibija Zaima Imamovića.
Na par dana prije nego će da nastupi ovo primirje.
Koje je počelo, koje i traje i ne traje. Koje zovemo primirjem a
živimo kao predah. Kojemu smo se i radovali, i nismo. Koje smo željeli, ali
našu Foču i Drinu još uvijek želimo. U koji i vjerujemo i sumnjamo.
Kako god, ovo primirje je unijelo zbrku u naše misli. Dešava se da
nekoliko sekundi osjetimo tiho veselje u duši kao da je rat gotov, a onda same
nam misli krenu niz sva ova Treskavička vratla, kukove, ljeljene, izvore i
jezera, preko Lupoča i Čeline, Kalinoviku i Trnovu... Tu zastanu kako bi duša
uzdahla pred Fočom i Drinom.
***
Već par dana povremeno bježim u osamu. Izmišljam sam sebi zadatke,
odnosno svaki iskrsli prihvatam da lično odradim.
Kada je trebalo otići do jedinice 1.MAD nisam htio nikoga poslati
već sam lično otišao prenijeti poruku njihovom komandantu Čobu, koji se već
neko vrijeme nije javljao na pozive motorolom. Mnogi su taj moj izbor shvatili
kao želju da lično upoznam čovjeka o kojemu smo čuli sve najbolje. Mada mi to
nije bilo primarno nisam zažalio.
Prišavši toj jedinici pažnju mi privuče odmah omanja grupica koja
je nešto kopala, izvijesno novo sklonište za ljudstvo ili mine. Logično je što
sam se htio kod njih raspitati za njihovog komandanta. Vidio sam četiri ne baš mlada
čovjeka što me je donekle iznenadilo.
Šta tek reći kada sam pitavši jednoga od njih za čovjeka kojeg
tražim vidio kako on prstom uperuje u onoga koji je trenutno bio dolje, kopao.
Na sve je ličio osim na komandanta divziona. Istina, nakon što se bolje
zagledah vidjeh da uniforma i nije loša, ali kada se dobro očisti i opere.
Pantalone su bile uredno uvučene u čizme ali sve blatom isprskane, a blata je
bilo i na košulji. Kapa je bila zadjevena za pas, dok je jakna bila odložena
nekoliko koraka od skloništa. U jakni je sigurno bila i motorola.
Posljednja zbunjenost moja je bila što se ovaj uopšte nije uzrujao,
niti se mnogo žurio nakon što je čuo zbog čega sam ga došao vidjeti. Napravio
je još dva-tri kopa krampom prije nego ga je odložio a kako bi prihvatio
pruženu ruku jednoga od preostale trojice...
***
Koristim svaki trenutak osame kako bih bio sa svojim
razmišljanjima. Upisao sam u dnevnik da sam upoznao još jednog skromnog, ali
velikog gaziju, dobivši još jednom potvrdu da je važnije ono što oči gledaju
pet minuta od svih izgrađenih stereotipa. Jesmo za Čoba čuli da je ljudina, ali
dok ga se ne upozna glavna asocijacija je komandant. Uz što idu osobine koje ne
volimo, strogoća, arogancija, nadmenost.
Bježim od misli o Zaimu, a stalno im se vraćam. Znam kada sam prvi
put čuo za njega, upravo sam gradio dojam na temelju da se radi o aktivnom
oficiru bivše vojske. Bez motiva da ga poredim s njegovim imenjakom, i iz
razloga što sam našeg Majora već poznavao. Sumnjao sam da obojica osim velikog
vojnog znanja imaju i taj poželjni osjećaj razlike između služenja vojnog roka
i ratovanja, između vojnika i ratnika.
Obaram glavu dok sebe pitam koliko bih o Imamoviću imao potpunu
sliku da ga, sticajem okolnosti, nisam ipak vidio dva puta. Iz kojih ću sigurno
zauvijek pamtiti pominjanje nas Fočaka kao budućih gardista, te lagani,
prijateljski stisak moga ramena. Još ne znam je li kraj rata zaista blizu, još
ne mogu biti uvjeren da sam ga preživio, ono gdje dileme nemam život u tom ratu
je bio ispunjen mnogim teškoćama. Ali bi osim težak bio i siromašniji da nisam
upoznao takvog čovjeka kao Imamović...
Nisam odolijevao ushićenjima koja su bujala nakon svake nove vijesti
iz Krajine, nakon svakog novooslobođenog grada. Posljednji u nizu je Sanski
Most. Dok sam živ pamtiću tu vijest, zbog razlike u odnosu na sve druge. Ranije
je bilo uz ushićenje i nešto sumnje, da je istina ili da će se uspjeti očuvati.
Sada nema mjesta, ni vremena da sumnjamo. Uz oslobođenje Sanskog Mosta još
iskrenije zvuči kako su naši već i nadomak Ljubije, Prijedora. A onda slijedi
Banjaluka!
Sve je to uvod ka konačnom oslobođenju. Oslobođenju, na čijem smo
putu ostali bez Srebrenice i Žepe. Privremeno. Zauvijek - bez deset hiljada
tamošnjih žitelja.
Srebrenica i Žepa su prva gorčina koja ide uz slatke vijesti iz
Krajine. Druga gorčina je stid koji mene pritišće. Stid zbog nas.
Krajišnici oslobađaju Krajinu a mi ne možemo jedno malo Trnovo, ili
još manji Kalinovik!?
Daleko od utjehe, ali moram misli pružiti i ka Tuzli. I tamo su
uzimane neke čuke ali male Šekoviće ne mogoše. Stresam se zbog činjenice kako
Tuzlu vezujem i uz Srebrenicu.
Puno toga mi nije jasno. Vraćam se na početak rata, na vrijeme kad
smo u rat krenuli s pravljenim puškama, konvojima spašavali civile, na Grebak
išli po brašno i odjeću, na Igman po oružje. Branili se i odbranili. Izdurali
više nego čovjek smije i pomisliti da se može. Nadali se, vjerovali da će doći
dan kada ćemo imati dovoljno i hljeba, odjeće i municije i kada ćemo jurišom
krenuti na četnike, zaustavivši se tek na Drini.
Gledam nas, sebe i sve druge borce oko sebe, vidim isto. Ništa se u
našim željama, nadama, vjeri, nije promijenilo. Srebrenica je signal da se
mora, Krajina da se može.
Nestrpljiv sam. Ne želim da Krajišnici oslobode Banjaluku prije
nego mi sađemo s Treskavice. Živim ofanzivu koju smo poveli, tugujem zbog svake
stanke, veselim se svakom nastavku.
Želim da zatrem misli koje me sada obuzimaju. Rat je nešto
najozbiljnije, ne daju mi se razumjeti sve ove moguće neozbiljnosti. Branimo
Sarajevo, Gradačac i Goražde, Srebrenicu i Žepu nismo mogli!? Oslobađamo cijelu
Krajinu, Kalinovik i Šekovići nam se ne daju!?
Iako je rahmetli Imamović sugerisao da ne obraćamo pažnju na
vijesti koje se odnose na mirovne pregovore ne mogu se ni od toga sasvim
izolovati. Posebno sada kada su i četnici zainteresovani, kada se čuju njihovi
vapaji za zaustavljanjem Krajiške ofanzive.
Ti četnički vapaji mi djeluju neozbiljni, sveukupno ponašanje
međunarodne zajednice još neozbiljnije!?
Pobjegnem u osamu, izmučim se pitanjima bez odgovora, pa se vratim
ostalima. Gdje zatičem jednako izmučena lica, uključujem se u besmislene priče
u kojima je odavno izgubljena granica između onog što znamo i što nagađamo, što
doista mislimo a što bismo ipak željeli.
