50 Postao je dio nas

Čempres viti, čempres ponositi,

dušo Ajšo, ljepši smo ja i ti.

                                 28/29. juni 1993.

Ti si zora, a ja noćca pusta;                                          

Zora rudi, ja ti ljubim usta.                                           

A kad svane, i sunce ograne,

morat ću se s tobom da rastanem.

                                              

Kao što nas je vodio, tako nas je Ismet i vratio. Naveo nas je tačno na naše linije. Brzo su se sporazumjeli, bi važno da mu glas poznaju. Poslije je on, već znao kako da objasni otkud tuda i u ta doba, odnosno još i otkud mi s njim.

Preskočili smo taj dio, Šeks i ja. Iz sela smo krenuli kada je postalo opasno da nećemo čuti nikoga ispred. Tihi zvuk kolone ispred nas je i održavao na nogama. Borba sa snagom koje više nismo imali trajala je dok nismo razumjeli kako ispred traje to raspoznavanje. Jeste najvažnije da je dobro prošlo, ipak smo se nadali da će potrajati malo duže.

*** (o empatiji)

Da biste upoznali nekog čovjeka, morate uraditi tri stvari: jednom mu učiniti, jednom ne učiniti, i popiti s njim piće.
Sa ženama je drukčije. Šta god da uradite, nije dovoljno da je upoznate.

*** (kad imaš jasan cilj)

Kada si već sebi postavio jasan cilj, nemoj trčati za najlakšim, ni bježati od najtežeg, ni tražiti neki srednji put. Slijedi onaj - s putokazima.

49 Ne može bez mene proći

Moj sokole, sine od zakletve,

nemoj jahat konja kraj Neretve.

Neretvu je mnoga majka klela,

što joj sina, momka, zanijela.

„Dobra majko, ne brini se za me,

dok je meni moj vranac uza me.

Da se rijeka na Velež propela,

ne bi moga vranca zanijela.

Draga mi je hamajliju dala,

ispod grla tri bisera mala.

Dva pramena kose nam uzela

pa ih vrancu u grivu uplela.

Prvi, kad se Neretva zamuti,

da mi vranca sreća dobru puti.

Drugi biser da se vina prođem.

Treći, majko, da joj često dođem!“

    /Safet Kafedžić/

Noć pojačava, možda je moguće da čak i zalutamo. Ne sumnjam u Ismeta, ali ne znam koliko je računao s ovako mrklim mrakom. Dok je objašnjavao, jednostavno je zvučalo. Odavde nam je par kilometara sve naviše, još malo desno, do onih muslimanskih kuća, gdje bi trebali odmoriti, i tek početi potpuno zahvaljivati sudbini...

Iz čizama sam istresao litar-dva vode, imam Neretve i po džepovima, jednu sam manju čašu izlio je i iz puške... Ko će, sad, ovakav još i Musu da nosi!?

48 Sudbina je zamijenila uloge

Bosa Mara Bosnu pregazila,

na vitu se jelu naslonila.

„Vita jelo, ti visoko rasteš;

Što te pitam, pravo da mi kažeš:

Je li mi se oženio dragi?“

„Jeste, Maro, već godinu dana,

oženio i sina dobio!“

Petnaestak dugih minuta nas četvorica prekraćujemo pokušajima da pričamo s Musom. Dobro smo ga zaklonili, uz njega smo, svi zajedno se nadamo kako ono što ćemo uskoro čuti neće biti puno drukčije od prvih informacija.

I kada ti je muka, imaš se pravo nasmijati. U sebi. Nas četiri smo i jedini u situaciji da razmišljamo, u pauzama razgovaranja Muse, odbijanja njega od njegovih misli.

Sve je ovo sudbina. U momentu eksplozije bi neprijatno što baš nas zadesi da nosimo, sada to izgleda kao poklon sudbine. Dok se ovi naprijed bave onim što nas je zaustavilo, ostali budno motre da se ne desi još gore, mi samo čekamo. Svako je čekanje teško, ali unutarnjim osmijehom uvjeravam sebe kako je to sada i najbolje što nas je moglo zapasti.

47 Niko neće nešto drugo ni predložiti

Sunce zađe za Hum, za planinu,

a divojka na vodicu siđe,

pa Neretvu vodu kunijaše:

„O, Neretvo, vrelo ti prokleto,

kad na tebi broda nigdi nema;

Niti broda, niti šajke lađe,

niti one kamene ćuprije.

Imam dragog, al na onoj strani;

ne mogu mu prići, ni obići.

Dragi sjedi na demir-pendžeru,

u ruci mu sedefli tambura,

sitno kuca tanko popijeva,

a uz svaku meni pripijeva:

„Moje zlato, za koga si dato?

Moje srebro, uz koga si leglo?

Srmo moja, ko ti lice ljubi?

Ko te ljubi, a ko li te budi?“

I mi smo bili brzi. I kratki, javili smo šta i kome je trebalo, i stanica je ponovo u fazi pakovanja.

Još brži su bili ovi s nosilima, Musa je već sasvim spreman za pokret.

Kuda? A možda to i nije pitanje. Pitanje je ko će donijeti odluku o tome.

Jedno, i nije dilema.

-       Odavde, moramo odmah ići! – Ismet Paćariz je samo čekao da svi budemo gotovi.

46 Ne mogu sebi da vjerujem

Duhni vjetre sa Golije,

te očisti blato sa jalije.

Gdje se konjske košije trkaju,

gdje se momci kamena bacaju.

Međ njima je momče Mustaf-aga,

na njemu je morajli dolama.

Na dolami srmajli pucati,

u dolami sahat njemu kuca,

za njime mi mlado srce puca.

Još svi nisu ni pošli...

Šta to bi!?

Znam, vidio sam... Samo ne mogu sebi da vjerujem. Zar se ovo moglo desiti!?

Mnogi su još manje svjesni. Koji ovo nisu ni vidjeli.

Dim se razilazi. Bećo je sjeo, i sjedi. Izgleda skroz izgubljen. Znači, nije on.

Vraća mi se sjećanje.

Musa! On je stao na minu, sjećam se, vratila mi se cijela slika.

45 Tri jaka razloga

Jaranine, deli Huseine,

što ne dođeš, al sokakom prođeš,

ko što si mi nekad prolazio?

Da ti vidim crne oči tvoje,

da ih vezem na đerđefu mome.

Da ih nosim u srdašcu svome,

dok mi kuca u kostima duša!

Put se mijenja, nije više tvrd i pogodan. To i jeste razlog što nas Ismet ubrzo „skida“ s njega.

Nimalo prijatno. Hođa brinom je vrlo naporna. Za ovaj sam put svjesno se odlučio za „oficirke“, čizme bez pertli. Nisam računao s ovom brinom. Čizme mi sve jače počinju „usijecati“ gležnjeve na nogama.

Ali, izdržat mi je. U roku od nekih pola sata, tri ćemo, jedan za drugim, vidjeti jaka razloga za to. Dva na samom putu, jedan malo niže. Divlja svinja, srna i konj. Oni se nisu kretali brinom. Od srne su još ostale samo kosti, konj je u završnoj fazi raspadanja, a divlje svinje nije bilo kada je Ismet prolazio s Nevesinjcima. Osim što su sada lešine, nešto drugo im je zajedničko. Sve troje nas opominju!

44 Počeše spadati cijeli kilogrami

Sabah-zora je, sad je svanulo,

a moj mio, đe si sinoć bio?

„Đe sam bio, dobro mi je bilo,

vidio sam gizdavu đevojku.

                                  27/28. juni 1993.

Na glavi joj fesić medžidija,                                                             

a za fesom kita asizija.

Po fesiću kićeni dukati,

a za uvom lale od bisera.

Okreće se, nasmija se na me,

čini mi se da bi pošla za me!“

Noć je ostajala za nama. I Odžaci, Ježeprosina, Argud, Ljuta, Tušila, Bjelašnica... Pred nama su Neretva, Morine, Zelengora...

Na čelu je Ismet s još petoricom svojih momaka. Šemso je ostao, a negdje u bjelimićkoj noći ostali su i Eko, Koja, Pohara i Čop. Čini se i Dževad Vejo. Drago mi je, siguran sam da je u potrazi za ovima.

Upravo je tako, vrlo brzo ih svu petoricu osjetih iza leđa. Malo me iznenađuje što njihovim primicanjem nismo više onako tihi. Predzadnji sam, jasno ih čujem. Nije mi problem pogoditi razloge, pa odlučujem biti i zadnji. Bećo ne pije, a oni nose pune čuture!

Erica Jong

Problem je u tome da ako riskirate ništa, riskirate puno više.

Agatha Christie

Svi grijesi bacaju duge sjenke.

Ernest Hemingway

O moralu znam samo toliko da je moralno ono poslije čega se osjećate dobro, a nemoralno ono poslije čega se osjećate loše.

43 Što nam sada nije jasno, neće nikada ni biti

Falila se Šarića kaduna

u hamamu među kadunama:

„Sagradiću kulu na Brankovcu,

i na kuli sahat od čelika!

Nek se čuje po cijelom Mostaru,

kada kucne sahat od čelika!

                                                                                               

Još da nije te Velež planine,

čulo bi se ravnom Nevesinju,

čulo bi se Fazlagića kuli,

čuo bi ga Ibro Fazlagiću!

Po kucanju sata od čelika,

on bi čuo kucaj srca moga!“

Zabranjeno nam je da idemo dalje od dvorišta škole. Tajna o putu treba ostati među nama. Sama činjenica da smo ovdje govori o odabranom pravcu, a sami još i ne znamo kad tačno polazimo, iako mislim da ne treba biti previše pametan pa skontati kako će to biti sutra večer, pa mi je ovakva Admirova odluka nejasna. Ipak, do akšama izdržimo nekako, a tada će i janjci na ražanj.

Do akšama ćemo odmarati, dosađivati se. I izmišljati načine da nam nestrpljivost bude što neprimjetnija.

42 Mudrosti i pameti, i dalje nemah

Od izvora dva putića,

vode na dve strane,

ne znam kojim pre bih stigla

do tebe, jarane.

Gledam jedan, gledam drugi,

oba su mi mila.

I jednim sam, i drugim sam

 tebi dolazila.

                                                                                           

 Jedan vodi kroz voćnjake

 iza našeg sela.

Tu nas tvoja majka, jednom

zagrljene srela.

Dala mi je, od sveg srca,

cv'jet iz vaše bašte:

„Uzmi, uzmi, rano moja,

ti si zlato naše!“

    /Petar Tanasijević/

Ne znam kako, zbog čega, ali me misli povukoše Zuhdiji. Znao sam da ovo nije prilika da bilo kome kažem kakva me je šuhva pritisla... a, nije bilo ni vremena.

Admir nam reče kako trebamo, a prije odlaska na spavanje, donijeti još jednu važnu odluku. Moramo se odlučiti za put kojim ćemo na Zelengoru!

Prethodno je i Ramo ponovo zovnut da nam se pridruži. Kratko je razmišljao, a onda, na iznenađenje svih, ostao pri maločas teško donešenoj odluci. Kako reče, vjeruje u onu narodnu po kojoj se ne valja vraćati. On to kao zbog nas, zbog našeg bereketa.

41 Tespih ne treba prekidati

Hoj đerdane, šturan mi ostao,

sinoć si mi u rukama bio.

Brojila ti zrna od merdžana,

trides i tri želje nabrojila.                                               

                                    26/27. juni 1993.

Svaka mi je dragom namijenjena:

Čuvaj, dragi, đerdan od merdžana,

u njemu je trides i tri džana!

Janjad nisu okretana, pa od ovog sastanka ne očekivasmo mnogo. Međutim, jedan događaj sam po sebi sluti drukčije. Pred sami početak stiže i Ismet Pačariz. On zna kako je saznao za nas, uglavnom je osjećao da nam se treba naći pri ruci.

Izgledao je onako kako većina heroja i izgleda, nekih dvadeset i pet-šest godina, malo poduža i kovrdžava kosa, strog i odlučan pogled, iz kojeg sija upravo ono što heroja odvaja od prosječnog borca, te naravno, uniforma i oprema koje ga samo dopunjuju.

Tek što htjedoh još bolje ga odmjeriti, Admir sastanak poče na način koji zaustavlja sve druge misli. Naredbom je predviđeno da na zadatak ide tačno dvadeset ljudi!

40 Nestvarno djeluje, u ova vremena

Kosi Ivo livadu zelenu,

kosa mu je od suhoga zlata.

A timbolac od roga jelena,                                             

a brusinac od sivoga kamena.

K njem dolazi gizdava djevojka:

„Hodi, Ivo, sa mnom večerati!“

                                

Bjelimići i Glavatičevo i nisu sela, već skupine sela. Samo u jednoj skupini ih je trinaest, mada poznajući Šemsa, još i nisam potpuno siguran da većina od njih nisu samo zaseoci.

Nedugo poslije mu se imah razloga izvinjavati. Sve mi se stade doimati još i ljepšim nego je to Šemso najavljivao. Valjda sam previše odbijao na onu po kojoj je svakome njegov kraj najljepši. Nećemo umanjiti ništa od svog divljenja prema našoj dolini Sutjeske ako sad priznamo kako ovozemaljskih rajeva još ima. Ima istine i u tome da mi nailazimo u najljepše vrijeme, početkom ljeta, koje malo gdje može biti ovako dojmljivo.

*** (o nerazumijevanju)

Onoga koji mnogo priča, čuvaj se tek kad zašuti.

39 Zadnja prilika da neko odustane

Doboš kuca Šamcu na pijaci,

prodaju se šamačke djevojke,

među njima Ismihana mlada.

                                25 i 26. juni 1993.

Nju kupuju do tri mušterije:

Dvije su joj dva dilbera mlada                                    

a treći je starac Emin-aga.

Više daje starac Emin-aga

neg što daju dva dilbera mlada.

Zakukala lijepa Ismihana,

dadoše je starcu Emin-agi.

                                                         

Kamionom smo ugodno stigli do na Bjelašncu. Da bi se dalje truckali. I, dotruckali.

Do rejona Ljute. Čujem od drugih. Čujem i da ćemo se ovdje zadržati neko vrijeme.

A odabrano selo je Polje. Nadam se i da nije bez razloga. U okolini je još sela.

Narod mi se ne doima nikako dobronaklon spram nama. Njihovi su pogledi sumnjičavi, puno više nego samo radoznali. Na njih nismo smjeli, ali ni znali odgovarati. Jedino smo i mogli, skloniti se.

38 Nismo ispraćeni kako treba

Dvore mela Hasanaginica,

dvore mela, svoje dvore klela:

„Dvori moji, vatrom izgorjeli;

od kako sam u vas dovedena,

 ja ne vidim ni oca ni majke,

mlada brata, ni sestrice Ajke!“

                                     25. juni 1993.

Ona misli da niko ne čuje;

sve to sluša aga Hasan-aga,                                               

pa govori svojoj vjernoj ljubi:

„Opremaj se Hasanaginice,

pa obiđi i oca i majku,

mlada brata i sestricu Ajku.“

Opremi se Hasanaginica,

pa se vinu poljem širokijem,

i uzjaha ata nejahana,

nejahana devet godin dana...

Bio sam jačim dijelom u pravu. Nisam se radovao svojoj oštroumnosti, ali nisam ni mogao bilo šta promijeniti.

 Čovjek se jednom opredjeljuje. A ja sam se već odlučio - za Šeksa. To što vjerovah kako će on znati pomiriti nepomirivo, nije mi opravdanje. Još mi se sad doima kako je bolje što sam prećutavao svoju iskrenost prema Zuhdiji. Nekako mi je sada i lakše otimati se dojmu da sam završio na pogrešnoj strani.

37 Život koji nam je dat

Pjevaj Maro, jagnje moje malo;

pjevaj zlato, dok si neudato!

                                  20 - 24. juni 1993.

Pomanje ćeš, kad kod mene dođeš,                            

na um će ti padat djevovanje.

Djevovanje, tvoje carovanje;

Tad nijesi ni car ni đevojka!

Mir se vraća u logor. Diverzanti, ili kako ih se sada zove jurišnici, izolovani su, pa se većinu sve manje tiče šta i  kako rade, pripremaju se. Mala smo im smetnja nas desetak, koji smo na spisku a nismo s njima. Da se sve glasnije ne priča kako je naš zadatak otići na Zelengoru i izvidjeti situaciju tamo, kako bi se poslije i svi prebacili, bili bismo još izloženiji raznoraznim komentarima.

Spisak koji je načinjen, tek je istrpio nekoliko izmjena. Edhem Hajdarević Dedo je želio ići, čuvši da bolničara nema, ali je procjena kako njegove godine nisu za puta koji nas očekuje.

36 Ponašati se kako i sama situacija

Kad ja moram s jadom svojim

zbog kamenog srca tvoga

čaše gorkih suza liti;

Ostaj zbogom, moja draga,

nek sve ide do bestraga,

naša ljubav i ja i ti.

    Ja u klin, ti u ploču, ti nećeš a ja hoću,

    hoću, hoću da te ljubim danju, noću.

                                             16 - 19. juni 1993.

Kad znaš da te silno volim,

zašto moram da te molim,

da mirišem tvoje cvijeće.

Mjesto da mi sreću kuješ,

ti me u grob sahranjuješ, a meni se mrijet neće.

    Ja u klin, ti u ploču, ti nećeš a ja hoću,

    hoću, hoću da te ljubim danju, noću.

Kad ne mogu da te ljubim,

što da zalud dane gubim

u te željno gledajući.

Ostaj zbogom, moja draga,

nek sve ide do bestraga,

odoh drugoj pjevajući.

    Ja u klin, ti u ploču, ti nećeš a ja hoću,

    hoću, hoću da te ljubim danju, noću.

    /Safet Kafedžić/

Da mogoh, radije bih na položaj otišao s Trošnjanima. Samo da nisam ovdje. Dok se ovo nekako ne završi.

Imamo dva komandanta. Ne znam kako, ali se uspjelo odgovoriti na akt Brigade. Sve je još jučer sa Šemsom dogovoreno, samo je trebalo javiti ime.

Tako je već predvečer stigla naredba o Admirovom postavljenju. Zakašnjela, i vjerovatno nevažeća. Zuhdija je sa sobom donio drugu, iz Korpusa, koji je valjda i nadležan za postavljanje komandanata bataljona. Vjerovatno je i sasvim u pravu, smijenjen je mimo propisa, ali mu i oni kojima je najmrže što se vratio jedno moraju priznati, bio je dosta brz.

35 Jutro kaže što je noć izrodila

Ko li šeće uz Šehove dugonje:
Il je Morić, il Saburlić Mujaga?

Nit je Morić, nit Saburlić Mujaga,

već je ono Dženetiću Osman-beg.

                          15/16. juni 1993.

Gledala ga Nur-hanuma s pendžera,

bijele ruke niz ćefenke pružila:

„Đel, Osman-beg, hodi meni na ruke;

Doma nema moga babe kadije,

doma nema moje majke kadune!“

Stara narodna kaže: Ako neće Muhamed brdu, hoće brdo Muhamedu. Večeras pomislih na nju zbog šutnje kojoj smo se dali, a nešto ćemo ipak morati reći.

Partija šaha je prekinuta, igra karti će biti s još manje pažnje, nakon što domalo kurir stiže s pozivom i Salku i meni na sastanak. Koji se održava u vikendici Murata Fulurije, preblizu da bismo nas dvojica i pokušali povesti bilo kakav razgovor, pripremu za to što nas dolje čeka.

FK SLOBODA TUZLA (17. oktobar 1919.)

nakon što su već osnovani nacionalni (Zrinjski, Obilić, Makabi i Bura), na današnji dan, prije 97 godina u Tuzli je osnovan i sportski klub Komunističke partije, tada pod nazivom RSK Gorki

osim Mehmeda Meše Selimovića (koji je svjetsku slavu stekao ipak ka književnik, ne fudbaler)

kroz klub su prošli mnogi poznati i priznati revolucionari:
Mitar Trifunović Učo, Blagoje Parović, Safet Hadžiefendić, Franjo Rezač, Petar Dugonjić, Ahmed Mandžić, Santo Altarac, Leonard Banker, Augustin Mott, Muharem Merdžić, Ivan Marković Irac, Albin Herljević, Enver Šiljak, Cvijetin Mijatović, drugarica Zora Holovac...

neki od najpoznatijih fudbalera: Fahrudin Avdičević, Aleksandar Ivoš, Đorđe Gerum, Radomir Jovičić, Mesud Nalić, Rizah Mešković, Jusuf Hatunić, Fuad Mulahasanović, Kasim Alibegović, Dževad Šećerbegović, Mersed Kovačević, Mustafa Hukić, Jasmin Divanefendić, Aleksandar Miličić, Midhat Memišević, Jovan Geca, Goran Miljanović, Cvijan Milošević, Cvijetin Blagojević, Rade Tošić, Denis Sadiković, Sakib Malkočević, Vedin Musić...

34 Već je počelo

Pomrčina, cijelo selo spava,

Sahat-kula ponoć otkucava.

Tuđe momče kroz jabanu šeće,

tumarajuć traži dragoj vrata.

Kad naiđe na sokak, na vrata,

u momčeta srce zaigralo,

pa zakuca halkom na vratima.                                    

                                    15. juni 1993.  

Trkom trči golubica bijela:
„Što je tako, zar ne mož polako;

majku mi je zaboljela glava,

pa od glave ne može da spava.

Dođ, dragi, za pola sahata,

tada ću ti otvoriti vrata!“

Nešto će se dogoditi. Ne osjećam, nego znam. Samo lud može povjerovati kako se Admir pojavio onako, da se vidi s nekima od nas. Prije svega, iz razloga što ovdje nije ni Major.

Da jeste, sigurno je da bi bio dobrodošao. Ovako, i nije mnogo onih koji se žure vidjeti ga. Oni i što to rade, samo im je usput, s njim je došao i Ejub. O Ejubu slušam fine priče, pomalo mi žao što ga već ne poznavah, iako se s ostalima čudih - otkud ga s Admirom.

Kada se, nešto kasnije, u logoru pojavio i Šemso Tucaković, moralista u brigadi, i kada je skoro uletio u Zuhdijinu kancelariju, mogoh reći kako se to nešto već počelo događati.

Borisav Bora Stanković

Svaki dan otkrije mi se po jedna tajna. A otvori nekoliko novih.

33 Noć je izabrala nas

Kad mi dragi ispred dvora prođe,

čini mi se car na Bosnu dođe.

Kad pogleda u pendžere moje,

čini mi se do mora je moje.

                                  13/14. juni 1993.

Kad ja viđoh dragog u ječermi,

čini mi se mula u mešćemi.                                           

Kad ja viđoh dragog u benluku,

čini mi se paša u begluku.

Kad ja viđoh u dragoga pleća,

čini mi se da narastoh veća.

Kad mu viđoh ruku u mišici,

puče meni srce u žličici.

Most je morao biti srušen. Ali, nije.

Napravljena je tek mala rupa, koju četnici neće morati čak ni krpiti. Svaki automobil će je moći točkovima opkoračiti!

Dok se čudim, od nekog unutarnjeg bijesa čak se i smijem, povraćam pogled naniže, iako znam da je most već izvan naših vidika.

Zato, nije ono što mi Avdo objašnjava. Jutro se sasvim probudilo, dvogled sad nije potreban. Vide se četiri četnička šatora, jedan uz sam rub šume. Pri vrhu livade se već vide i naši noćašnji tragovi, jasnije nego bi se očekivalo. Samo mi znamo da nas je bilo svega šesnaest, četnički će izvještaj govoriti o bar četiri-pet puta više. Ako ga pošalju!

ORE LOLA, SA ČETIRI VOLA ("Crni Gruja")

Još jedna sjajna izvedba Marinka Madžgalja, s Nenadom Jezdićem i Borisom Milivojevićem

izvorne pesme: Ore lola sa četiri vola... (dva su tuđa, dva njegova nisu)

32 Most je morao biti srušen

Pod noć pođoh po akšamu

preko polja širokoga,

te do mosta kamenoga;

sretoh dragu na sred mosta,

poljubih ju jednom, dosta.

                                 13. juni 1993.

Ostaše mi medna usta

ka da nešto s medom jedoh,                                  

ili s medom il šećerom.

Ja joj rekoh: „Dobro veče!“

Ona reče: „Dođ do veče!“

Ja ne odoh onu veče,

no ja odoh drugu veče.

Draga mi se naljutila,

slamkom vrata potkočila.

Akcija je pomjerena nekoliko dana. Četnici su bili brži. Napali su na Grebak i Rogoj, ali i na Pošćenje. Tamo su u ispomoć išli naši diverzanti, te Ekova četa.

Bilo je vatreno svugdje, ali četnici nisu ništa probili. Nema ni informacija o većim našim gubitcima, na Pošćenju tek jedan lakše ranjen. Na Rogoju i Grepku još vatrenije, nekoliko ranjenih.

Napadi odbijeni, ali su dvije stvari drukčije nego prije. Četnici su ofanzivu sad usmjerili prema Goraždu. A drugo, Ekovima smjena nije upućena, nekako se preklapamo, ali se Zuhdija oko toga počeo ozbiljno svađati s Komandom brigade. Mi ljudstva nemamo i za Varize i za Pošćenje.

31 Naviknut na moje pristanke

Imala sam brata i dragoga,

obojicu na vojsku spremila.

                                    7. juni 1993.

Ko mi danas na muštuluk dođe,

te mi reče: „Evo tebi brata!“;                                               

dala bih mu devet boščaluka.

Ko mi reče: „Evo tebi dragog!“;

dala bih mu deset boščaluka,

i po vrhu osmjeh djevojački.

Gledam kako Lehini brčići svakodnevno napreduju, s radija dolaze vijesti u kojima se riječ primirje nikako ne pominje, neki me pritisak iznutra tjera da slutim kako će uskoro i ovdje da zagrmi. I sam sam od onih što pomalo uzdišem za svakim mirnim danom koji prođe, i koji nastoji svaki sljedeći još bolje, življe, duže iskoristiti. I za onaj sutra, jednako kao i za ovaj danas, spremno ću reći ono što se zadnje vrijeme najčešće ponavlja „sve ide u ratni staž“.

Uzdahnem usput i osvrćući se na to kako se taj ratni staž dvojako pokazivao. Istini za volju, ni u prvih pola godine rata se ja ne ispucah metaka, ozbiljno tek onih nekoliko na Vranovini, s ispaljenim minama - bi prema tome kako ih ni nemasmo, ali sve ono što, skupa s ostalima, preko glava, nogu i leđa preturismo, dovoljno bi i za najmanje dva rata. A od Nove godine, pa evo skoro do polovine juna, osim što jednom bijah glup i lud, i jednom samo glup, sve ostalo - jednom rječju kazano - preležah.

30 Je li ubijen, ili je još živ

Zelje bere aga Hasan-aga,

u Mostaru, na sred Sarajeva!

Gledalo ga vlašče ispod Beča,

na Biograd pušku naslonilo!                                                                                                                                       6. juni 1993.

Na zlo ga je mjesto pogodilo,

pod koljeno među oba oka!

Mrtav pade aga Hasan-aga;

mrtav pade – zdravo kući dođe!

Kako noć završila, jutro nastavilo. Salko je, bez riječi, otišao kod Murata Fulurije po žar. Latif je već unio i pripremio potpalu. Fadil je čekao s onim što zvasmo kahvom - pšenica pomiješana s cikorijom, koje ovuda bi u izobilju. Koji su zadnji ustali, pospremali su posteljinu kako bi kahva bila na miru popijena.

Remzija i ja svoje obavismo kada je bila gotova. Iz vikendice se dimilo, a u njoj veselije nego ikad. Sve šale su potisnute, činilo se kako ih više ni ne namjeravamo zbijati jedni s drugima. Ja sam skoro i žalio što sam, na kraju ipak popustio pred naredbom, što ću sutradan sam da čuvam vikendicu.

*** (o realnosti)

Sve ono što nikada ne možeš promijeniti, uvijek možeš prihvatiti onakvo kakvo jeste.

29 Sreća samo jednom izdaje

Salko kosi zelenu livadu,

Salko kosi, a djevojku prosi.

Karala ga ostarjela majka:
„Prođ se, Salko, sirote djevojke!
                                    4. i 5. juni 1993.
Šta će tebi sirota djevojka,

ti si, Salko, roda gospodskoga!

U djevojke puno ruha nema,                                            

a u tebe puno roda tvoga!
Puno roda – velika gospoda!“

Nasmija se Čelebija Salko:
„Dosta dara za mene bećara;

Bože, spari – ko za koga mari;

Hajdmo mati, svadbu pripremati!“

Prepričavalo se po logoru. Neki nisu razumijevali kako se slično moglo uopšte dogoditi. Nekoliko sam puta ponovio istu priču.

Tridesetak nas je, na desetak rovova. Fino vrijeme, svi smo vani. Njih su dvojica htjeli oprobati sreću u lovu. Po dogovoru su se vratili pola sata prije smjene. Kako je i red, došli su mome rovu, javiti se.

Poput većine drugih, i ja sam od onih koji ne vole pušku stalno držati u rukama. Nikada je ne držim napunjenom, ali ne biram gdje ću je kada poturiti. Jutros sam je uslonio uz žile, na mahovinu obližnjeg drveta. Sajo i Mujo su došli, skupa smo iščekivali smjenu. Oni su puške metli na zemlju. Pričali smo, ustajali prohodati, ne sjedajući ponovo na isto mjesto.