Kosi Ivo livadu
zelenu,
kosa mu je od suhoga
zlata.
A timbolac od roga
jelena,
a brusinac od sivoga
kamena.
K njem dolazi gizdava
djevojka:
„Hodi, Ivo, sa mnom
večerati!“
Bjelimići i Glavatičevo i nisu sela, već skupine
sela. Samo u jednoj skupini ih je trinaest, mada poznajući Šemsa, još i nisam
potpuno siguran da većina od njih nisu samo zaseoci.
Nedugo poslije mu se imah razloga izvinjavati.
Sve mi se stade doimati još i ljepšim nego je to Šemso najavljivao. Valjda sam
previše odbijao na onu po kojoj je svakome njegov kraj najljepši. Nećemo
umanjiti ništa od svog divljenja prema našoj dolini Sutjeske ako sad priznamo
kako ovozemaljskih rajeva još ima. Ima istine i u tome da mi nailazimo u
najljepše vrijeme, početkom ljeta, koje malo gdje može biti ovako dojmljivo.
Grijeh bi bio da se već u prvom selu ne
ustavismo.
Argud, ime
ću sigurno upamtiti. Iza nas ostaje Visočica, planina koju do sada jedino viđah
na karti, a zamišljah nekako pitomijom, još i malo manjom. Sada shvatam i njenu
divljinu, upravo je takva da istakne svu ovu ljepotu koju, eto, skriva.
Kakva tišina, kakva ljepota. Vraćam kartu u
ranac, osjećam da je grijeh viđeno kvariti - ne sasvim razumljivim. Ma kako da
se razumijem u karte, tek osjećam kako se njima sve ne može prikazati.
Kroz tišinu se do nas lahko probijaju poznati zvuci
kosa i belegija. Među nama je onih koji nisu izKerleta Luku nikamo išli, od njih krenu
pitanje da li ovo zaustavljanje iskoristiti i na neobičan način. To pitanje je kratko
kružilo, možda na moje iznenađenje završi potvrdnim odgovorom. Zbog alergije na
sunce, koja me na Trebovoj mučila, od koje i ovoga ljeta strijepim, koju ne
želim izazivati, navijah da će težina tereta pod kojim smo biti dovoljna da sve
ostane na ahu.
Nije bilo po mome, ali upravo inatno alergiji
pridružih se grupi koja je tražila i dobila odobrenja Admira, Šemsa i Šeksa.
Vođeni zvukom ubrzo vidimo prizor nad kojim se moralo uzdahnuti. Mobu je činilo
sedam-osam kosaca, vidljivo vičnih poslu.
Redžo Barlov je prvi, odmah prilazi i moli
domaćina za otkos. Ne obraća mu se zato što nudi našu pomoć, nego da nas ah
prođe. Domaćin je malo zbunjen, ali ne i mrzovoljan.
Uskoro se skoro svi selimo u tu livadu. Stiže još
par kosa, izmijenjujemo se, neki ponovo staju u red. Nije bilo potrebe da se i
ja miješam, i ranije sam slične prizore samo gledao. Zadržah se i sada na tome,
ne htjevši se pridružiti Admiru, Šemsu i još par onih koji će ovo vrijeme drukčije
iskoristiti. Domaćin je zbavio dodatnih kosa, potom se dao gošćenju i muhabetu
s tom manjom grupicom.
Dok padaju otkosi okrenem pogled i naviše,
razmišljajući kako će domaćin s pravom ostati zabrinut zbog nečega, kad i kako
će stići na vrijeme sve osušiti i sadjeti. U razmišljanjima idoh dotle kako bi događaj
tek bio potpun ako bismo preskočili i u susjednu livadu, namjerno bez znanja
njenog vlasnika. Ali, nismo, valja nama dalje.
***
Šemso nastavlja s pričom, sada hvali ljude u ovim
krajevima. Za jedno sam ime, svakako već čuo. Sjećam se, bio je dokumntarac o
Lazi Drljači. Ipak, mnogih se detalja ne sjećah, pa s pažnjom slušah Šemsovu
priču.
Najznačajnije za Lazu je da je to posljednji
čovjek koji se izjašnjavao kao bogumil. Inače je rodom iz Krajine, dok je u
Beču, valjda, završio školu za slikara. Biće da su mu u prošlom ratu pogorjele
skoro sve slike, što ga je i odvelo iz rodne Krajine. Tražio je mjesto gdje će
nastaviti život koji mu se sada činio dražim, prirodnijim. Život ondje, gdje je
priroda najljepša.
Takvo je mjesto našao ovdje. Tu je imao gotovo
sve što mu je bilo potrebno.
Za njegovu je osobenost čuo i Tito lično, te mu
je omogućio ono što mu je jedino nedostajalo. Dozvoljeno mu je da u obližnjem
„Šumarstvu“ radi po nekoliko sati heftično, kako bi mogao kupiti šećer, ulje,
so i brašno. Radio je i zarađivao, samo koliko mu je bilo dovoljno za život kakav
je živio.
Još je neka znamenita ličnost čula za Lazu,
poslavši čovjeka s porukom da ga želi vidjeti, upoznati. Lazin odgovor je bio u
duhu toga kakav je bio, da taj neko treba njemu, on bi mu išao na noge. Pošto
je situacija bila obratna, ostaje mi žal što ne razumih Šemsa da li je taj neko
prošetao ispuniti sebi želju.
Njegova kuća, odnosno baraka, bila je sva od
drveta. Sa samo najnužijim stvarima. I, opet napravljenim s pomoću prirode.
Nije Lazo ni od prirode uzimao više nego mu je
bilo potrebno. Priča se da je nekad pola dana znao loviti, uvijek u vodu
vraćajući premale, ili prevelike ribe. Sve tako, dok ne ulovi ribu, taman po
mjeri koliko je gladan.
Razvezao Šemso priču o Lazi, a prekida je kad
dolazimo do još jednog zanimljivog mjesta. Čujem, neki govore da je i o tome
bio dokumentarac, ali se ja ne sjećam.
Opet, dovoljno je i ovo što očima vidim. Doista
se radi o samo jednom groblju, vrlo uredno i pristojno ograđenom. Vidi se, i
dosta uredno održavanom. Uredno, kako bi se odmah vidjelo da su na jednom
dijelu nišani, a na drugom pravoslavni krstovi. Na nekim se mjestima skoro
dodiruju.
Nestvarno djeluje, pogotovo u ova vremena.
Nestvarno djeluje, ali stvarno postoji, jedno groblje i za pravoslavne i za
muslimane.
Ne mogu a da se
još jednom ne prisjetim svoga sela. I da se još jednom prisjetim kako sam ja
porijeklom, i očevim i majčinim, ipak Hercegovac. U Hercegovini je ovo moguće.
Moji su se iz Lastve doselili u Trošanj, gdje je
postalo nešto drugo moguće. Tu bijahoše tri groblja: pravoslavno, muslimansko,
i - Ćerimagića. Nekoliko smo generacija tu izrodili, ali se uvijek zasebno
kopasmo. Pričam i Šemsu o tome, tek da još jednom podijelim uzdah zbog toga,
ali mu ne pokušavam objasniti, jer ni sam ne znam, da li nama ovi ne dadoše u
svoje groblje, ili mi ne htjesmo...
***
Nije ni bitno, šteta je kvariti sve veću ljepotu
koja se ukazuje. Uskoro ćemo u selo Odžaci, a što će biti da je nekakav centar
Bjelimića.
Centar Bjelimića, mjesto gdje ćemo ponovo sređivati
dosadašnje utiske. Počinjem odmah.
Sam polazak iz Luku mi se nije nikako dopao, ne
znam da je ijedna grupa igdje sumornije pošla. Sumnje ili slutnje nisu sasvim potisnute
ni u Rajskom dolu, ni na Bjelašnici. U Ljutoj bih rekao da smo se oslobađali te
sumornosti. Danas viđeno, naše ponašanje u tome, zajedno sadrži toliko osjećaja
da zaboravljamo i kako smo ispraćeni, a i kamo smo krenuli. Kažem to sebi, pa se
i nasmiješim. Još ne znam ni šta noć pred nama nosi.
Šemso nas vodi ravno u školu. Gdje mi se učini
kao da su nas i očekivali. Iako ne bi trebalo, valjda da ovo izvodimo u
nekakvoj tajnosti.
Zapravo, brzo shvatam kako i jeste tako, nego su,
za razliku od onih u Ljutoj, ovdje ljudi već naviknuti na grupe slične našima.
Smještajem smo zadovoljni. Ali, i toplinom
dočeka. Nekako mi se činilo da nečim pokazivasmo nešto po čemu se razlikovasmo
od tih drugih grupa. Možda to bijahoše naši pretrpani rančevi, možda Šemso,
kojeg ovdje odlično poznavaše, a možda i janjad i bidoni.
Helem, raspituju se da li noćimo, ili odmah
produžujemo. Čim Šemso otkri da ostajemo na konaku, počeše stizati pozivi od
prijatnih domaćina.
Prisjetih se nedavnih vijesti o jednom
borcu-heroju odavde, poželjeh ga upoznati. Pomalo se razočarah kad čuh da Ismet
Paćariz nije tu, da je negdje na zadatku.
Ipak, a i bez obzira na osjetnu premorenost,
željeh vrijeme do večere ne iskoristiti odmarajući se. Ako ćemo večeras
okretati onu janjad i ispijati onu rakiju, to ne bismo sutra trebali rano
polaziti. To sve sluti i na mahmurluk, pa kontam da je Odžake bolje sutra
upoznavati. A za večeras, opredjeljujem se za Ježeprosinu. Pridružio mi se i
Senad Hajdarević.
***
Ne pokajasmo se, svima se u povratku hvalismo
kako upoznasmo, i predivno predvečerje provedosmo u društvu jedne zanosne
udovice. Haman da smo poželjeli zadržati se ovdje makar nekoliko dana.
A Bjelimići, tako, u mojim doživljavanjima postajaše
sve ljepši i ljepši.
Žilići,
Ozimine (iza Visočica
