12 Mi smo nešto drugo

Što no ječi šeher Banja Luka?

Udaje se pašina unuka,

čak u Stambol za careva sina.

Kad je pošla kita i svatovi,

mudro paša Fatu sjetovaše:
„O, Fatima, draga kćeri moja,

kada budeš na pomol Stambolu;

Pusti dibu konju do kopita,

puli duvak konju do strmašca.

Gledat će te sva careva vojska,

 i sam care sa divana svoga,

a carica kroz drago kamenje,

sultanija kroz mrežu bisera!“

Luda Fata mudar sjet primila.

Kad je bila na pomol Stambolu,

spusti dibu konju do kopita,

puli duvak konju do strmašca.

Gledala je sva careva vojska,

i sam care sa divana svoga,

a carica kroz drago kamenje,

sultanija kroz mrežu bisera.

Kad je bila blizu bijelog dvora,

siđe care sa divana svoga,

uze zlato za bijelu ruku,

uvede je u svoje saraje,

i za se je nićah učinio,

a sinu je bio isprosio.

Ja sam o Vahidu već nešto znao, biće da mi je to pomoglo da i on o meni brzo stekne pozitivnu sliku.

Još dok smo na Ploči dijelili mine, gledao sam ko poznat nailazi. Uz one koje sam očekivao, na koje sam navikao, dojmio me susret s Fikretom Lepirom. Rat ne stoji, a i vrijeme svojim tempom ide. Zanimljivo je vidjeti nekog ko je do jučer bio dječak, a danas je već vojnik, ratnik. 

Vrijeme svojim tempom ide, i nema ga uvijek dovoljno, tek se pozdravismo. Nakon čega sam otkidao od misli, pitajući se je li on stigao negdje obaviti kakvu obuku, otkad i kako je došao u našu brigadu, istovremeno ga upoređujući s onim dječacima iz Muslimanske što jučer bijahoše gore. Slobodom misli zaključih kako ga je možebiti jučer neko htio poštediti, ne znajući kakvo će biti danas. Što i niko od nas ne zna.

Tužan bješe sastanak

Čeko sam je sedam godina,
ljubav nije duša porekla.
Tužan bješe sastanak,
samo jedna suza je
iz oočiju potekla.

11 Imala majka dva sina

Moj dilbere, kud se šećeš,

što i mene ne povedeš?

    Seni sevdum i efendum,

    aman jarabi

Il me uzmi il me prodaj,

il mom srcu ferman podaj!

    Seni sevdum i efendum,

    aman jarabi

Povedi me u čaršiju,

pa me prodaj bazardžiji!

    Seni sevdum i efendum,

    aman jarabi

Uzmi za me oku zlata,

pa pozlati dvoru vrata!

    Seni sevdum i efendum,

    aman jarabi

Jutro je sve samo ne ugodno. I dok je noć brzo prolazila, to se zora vukla. Počastila nas je rosom, hladnoćom i neodgovorenim pitanjima.

Ne znam za druge, ja sam povremeno tonuo u san. Ovaj ratnički, polubudni. Čuješ svaki, i svoj i tuđi pokret. Uvijek ima neko s kim podijeliš razmišljanje koje ti je zadnje palo naum, tebi ili tome drugom.

Sedo i ja smo postali majstori u tome. Nekako mi se čini da smo po svemu pomalo drukčiji, različiti, ali kada se to sve izbalansira dođe u nivelu. Razmišljam o tome i sam se sebi smijem, iz nas dvojice bi se dao iscijediti jedan savršen čovjek, a od ostatka kakav šejtančić. Idem dalje u razmišljanje i kontam kako to ne bi bilo dobro, obojica bi loše prošla. Ovako je bolje. Ili, znao je Bog šta radi. Govorim o tome i Sedu, smije se i on.

10 Mogao bih mu se pridružiti

Majka kćerku u po noći kara:
„Lezi, kćeri, boliće te glava!“

„Prođi me se, moja stara majko,

noćas mi je dragi dolazio.

Da ga vidiš, moja stara majko,

kakve su mu oči i obrve.

Oči su mu tamna pomrčina,

vedro čelo sjajna mjesečina,

pa kako ću da usnijem, majko,

kada mi je uvijek pred očima!“

Ugodna i prijatna noć, u sebi, negdje ovdje, u jednome suhom potoku, zbog nečega nazvanom Ploča, skrivaše jedno posebno raspoloženje dvadesetak ljudi.

Heroji su svoje obavili. Iz Muslimanske su tu samo dvojica, Muhamed i još jedan, od ostatka naše brigade tu je još jedan manji dio koji se kao predomišlja, a zapravo ima svoju viziju. Tačnije, postigli su dogovor među sobom. Oni će se vratiti naviše, ali samo kada, i ako stigne pojačanje.

Sedo i ja znamo zašto smo upućeni ovdje, ali se ni mi ne snalazimo u ovome što nas je dočekalo.

9 Problem je riješen!?

Na Obhodži prema Bakijama,

moba žanje age Fazlagića.

Sto momaka, trista djevojaka,

i četerest djece vodonoša.

I pred njima Džehva Fejzagića.

Sama žanje, sama snoplje veže.

Sama pjeva, sama pripijeva:
„Mošćanice, vodo plemenita...“

Dok smo otovarali konja, Šaćir se uljudno zahvalio na tome da smo ga primijetili i svratili. Po završetku je otišao nazad, s većinom onih koji su bili na kosi, a kojima više nije bilo ni do kakvoga kolebanja.

Još nam je do ušiju dopirao zvuk njihova odlaska, a odozgo se ponovo neko čuo.

Sada ih je bilo najmanje. Svega petorica. Od kojih je jedan išao uz pomoć druge dvojice.

Nije to jedina bitna razlika u odnosu na one prije. Ovi su znali za šator, što će još reći i da su sigurno iz Prve muslimanske.

Prođoše ćutke kraj Fuda i tih desetak još što su ležali, pravo pred nas. Pitali su za onog momčića, pa za telefon. Na koji sam ja bio, sve do sada zaboravio.

8 Naši nisu, čim se povlače

Kamen gori, biser odgovara:

„Sad moj dragi sa drugom jordami!“

„Nek jordami, ja mu nisam mani!

Doće vrijeme, jordamiću i ja;

Jordamiću, al govorit neću!“

Jeste po dolasku sve izgledalo tiho i prijatno, da nismo nosili puške i uniforme pali bi pod osjećaj da smo na planinskom turizmu.

Dok je momak pripremao čaj, gore iznad nas je prekinuta tišina. Začuli su se puščani pucnji, nešto kasnije i minobacačka vatra.

Sedo i ja ćutimo, zurimo niz potok, podginemo glavu nebu, vratimo misli na naš iznenadni polazak. Galib i Zuhdija su morali imati dobar razlog, trebalo bi i da sam ih razumio. Barem u vezi toga gdje trebamo doći, sačekati da dobijemo minobacač i mine. Ovo što sada slušamo pojašnjava zašto smo mi požureni, ali daje sumnju je li taj neko drugi kasni, ili nije razumio put. Ili je taj znao da je zavida preopasno.