69 I posljednji put

 

Ukrade se od zlata jabuka

sa džamije Čejvan-Ćehajine.

 

Sve se jamči jedno za drugoga,

a sarhoši po dva za jednoga.

                           kraj maja 1996.

Za Aliju jemca ne bijaše,

za Aliju, imamova sina.

 

Za nj se jamči lijepa djevojka,

lijepa Hanka gradskoga dizdara!

 

 

Nisam se premišljao. Otići ću i do Jablanice. Vozovi su sada redovni, idu direktno, mogu se isti dan vratiti. A to je grad koji sam zavolio, osjetio nešto čime me je ispunjavao i kad sam najneraspoloženiji. Ovih dana mi je to i potrebno.

Da se opet vidim s Mufom, Majdom, djecom. Planirao sam se isti dan vratiti ali sam ostao na konaku.

Što su imali ispričati već su to učinili. I zbog toga čeznem za dnevnikom. Razgovorima s Majdom sam mogao zaokružiti cijelu ratnu priču o Trošnju.

68 Čudan zeman

 

O jeseni, tugo moja,

kišna i oblačna,

i danas je moja draga

od žalosti plačna.

 

Znam i danas ko i juče

čekaš dal ću doći.

Ali ja sokakom tvojim

više neću proći.

                                sredina maja 1996.

Nit ću proći, nit ću doći

tebi ikad više.

Što je bilo među nama

zaborav nek zbriše.

 

Srce drugoj pripalo je,

oprosti, Jasmina.

Sada volim moju Almu,

i našega sina.

 

    /Nikola Škrba/

 

 

 

Posljednji vjesnik da je rat završen je to što se na licima svih da vidjeti svjesnost te činjenice. Svih, ili barem na licima većine.

Ponovo sam bio u Sarajevu. Osjećaj me vodio da je to grad u kojem će promjene biti najvidljivije. Sarajevo me nije razočaralo, ipak se ja vraćam pomiješanih osjećanja.

Neke se stvari nisu promijenile. Ponovo sam zagledao drvo na zajedničkoj terasi, koja još nije došla na red za čišćenje pa je i njegov život još malo produžen. Ne znam, da se ja pitam ostavio bih ga. Ipak, znam da oni koji se pitaju takvo što neće učiniti. Zato sam se nanovo divio ostalom drveću s Grbavice.

Baba i unuci

 Nakon završenih visokih škola došli unuci posjetiti babu na selu.

- E de vi, djeco, recite babi koje ste fakultete završili - u jednom trenutku baba upita.

- Ja završio medicinu - prvo odgovori najstariji.

- To, blago babi. Eto ko će babu da liječi kada je nešto zaboli.

- Ja, bako, završio građevinu - potom se oglasi srednji unuk.

- Aferim, zlato babino. Eto ko će babi da sredi krov i verandu.

- Ja završio komparativnu književnost - na kraju s ponosom i najmlađi kaza koji je on fakultet završio.

Nakon par sekundi, namrgođenog pogleda baba će tom najmlađem:

- A, babu ko jebe!?

Kašikica

Zaustavi ti drot Muju u autu i traži mu vozačku i saobraćajnu. Da mu mujo novčanik, otvori drot, kad unutra samo plastična kašikica!!!
Policajac:
- "Šta je ovo?"
Odgovara Mujo:
- "To vam je za kafu!"

67 Za nas će ostati ono što je bio

 

Lomna Bosno, dalekol odosmo!

Naše majke, ne nadajte nam se.

 

Naše seje, ne kunte se s nama,

vjerne ljube, vi se preudajte.

 

Nas će care tamo oženiti,

sa mezarom i zlatnim ćemerom.                               

                       početak maja 1996.         

Puško moja, i otac i majko,

a fišeci, sve redom rođaci,

nas će care tamo oženiti:

 

Mlakom vodom i mišći sapunom,

crnom zemljom i zelenom travom.

 

 

 

 

Desilo se još nešto, a na šta sam ja ostao ravnodušan. Lično jesam više puta isticao kako je naša brigada zakinuta kada je riječ o dodjeli najviših ratnih priznanja. Međutim, ne dopada mi se ni činjenica da se takvo što ispravlja sada, nakon rata. Ne samo zbog nas, više zbog nekih drugih, ubijeđen sam kako će sada biti najviše onih koji ljiljana nisu zaslužili. Ili, ispred kojih je mnogo zaslužnijih. Čak me strah da neće biti dovoljno priznati i poštovani oni koji su ga istinski zaslužili. Tako mi logično dođe kada je jasno da će ih ukupno biti relativno puno.

Mislim da je trebalo napraviti nekoliko različitih ratnih priznanja, pa ovim navrjednijim nagraditi samo one najbolje, samo tako bi im se svi klanjali, ustajali kada ih se pominje. Po svakoj opštini je trebalo izdvojiti dvojicu-trojicu, do desetak, ovisno o veličini opštine.

66 Osjećaj sreće

 

Zarasle su staze moje,

i sad one puste stoje.

Bijele ruže nema više

pokraj staze da miriše.

 

Stazama sam prolazio

kad sam dragoj dolazio.

Od kako se draga uda

ne prolazim više tuda.

 

Već se staza ne poznaje,

a i ruža uvehla je,

pod kojom sam često stajo

dok sam dragu milovao.

 

Staze nema, ruža vene,

draga nije pored mene.

Ostala mi samo sjena

da se sjećam uspomena!

 

    /Mića Stojanović/

 

 

Okasnio sam i na reintegraciju Grbavice. Ipak, prvu šetnju njome nikada neću zaboraviti. Konačno je Sarajevo dobilo dio kakvo je nekada čitavo bilo.

Tokom rata sam se šetao raznim, slobodnim dijelovima Sarajeva. Osim porušenih, granatama razorenih zgrada i kuća, raznim oblicima zaštita od tih istih granata, i snajpera, uvijek mi je u oči padalo što se nigdje nije dalo vidjeti niti jedno drvo. Čak su i korijenja počupana. Što je u svemu bilo dobro su ljudi, prijatnost kada sretneš bilo koga, i najnepoznatijega.

65 Razgovaram, prepirem se, hvalim i kritikujem

 

Ja kakva je sjajna mjesečina,

još je ljepša Alibegovica.

 

Ona rodi devet djevojaka,

i desetu nosi pod pojasom.

 

Beg Ali-beg kreće u čaršiju,

svojoj ljubi tiho progovara:
                                         početak aprila 1996.

„Čuješ li me, moja vjerna ljubo,

ak ne rodiš desetoga sina –

pred kućom ti Drina voda teče,

viš kuće ti badem drvo raste,

il se vješaj, il u Drinu skači!“

 

Ona rodi desetu djevojku,

zamota je u bijelu svilu,

pa je spusti u studenu Drinu:
„Hajde, kćeri, za tobom će majka!“

 

 

 

 

Rat je gotov. Počela je, i nastavlja se ta reintegracija. Sve položaje preuzimaju međunarodne snage, mi smo u kasarnama.

Otišao sam do Jablanice, odgledao utakmicu moje Slobode. Nije to bio fudbal na nekom vrhunskom nivou ali sam zadovoljan. Sloboda je pobijedila. A i da nije bitno je da se igra. Ova naša liga mi je bila prvi vijesnik završavanju rata.

Većina nas je sada pred velikom dilemom, kuda i kako dalje. Uveliko se priča da će se praviti profesionalna vojska, u njoj ćemo se zbrinuti svi koji nemamo boljih opcija. Kao, to neka dobra opcija. Nakon četiri godine rata kome je još i do dana vojnikovanja.

64 Drago mi je

 

Mene moja majka gleda sa čardaka,

prstom prijeti da me opameti.

A ja čekam momka, ko prava djevojka,

lijepog Salka iz našeg sokaka.

   Zlato li zlatio, đulbe šećeru,

   hajde spremaj večeru!

 

Da mi znade majka, za lijepog Salka,

ne bih s kuće makla ni koraka.

Mada sam malena, već sam zaljubljena,

jade jadim, ne znam ni šta radim.

   Majko li, majčice, ti mi oprosti,

   moje prve radosti.

 

Čim večera prođe dragi meni dođe,

pa sijeli dok dan zabijeli.

Iznesem mu kahvu, šerbe i baklavu,

rujna vina u đul-obrazima.

   Salko li, Salkane, muška nevjero,

   ko bi tebi vjerovo!

 

    /Jozo Penava/

 

 

 

U Mehine Luke smo stigli dosta kasno, i ipak prilično umorni pa vjerujem kako je ovo jedna od rjeđih noći koje smo završili prije nego smo ispili sav konjak kupljen u Hadžićima. Donekle je tome doprinijela neuobičajena tišina u kasarni.

Dolazak kamiona, uz jaka svjetla i logičnu buku zbog poluneispravnosti, kao i naša pjesma koja je valjda i jedina podsjećala na ranije slične silaske, dakako nije mogao proći nezapažen. Ipak je ovo posebna, i malo produžena smjena, pa je i naša pjesma, s kojom smo ciljano i ušli, bila posebna.

63 Valjda je to ta sloboda

 

Da sam ptica, i da imam krila,

ja bih cijelu Bosnu preletila.

Letila bih, nikad ne bih stala,

dok se Bosne ne bih nagledala.

 

Nad Bosnom se planine izvile,

zelenilom, svu je prigrlile.

Cvjetaj, Bosno, u mirisu rudi,

iz njeg i ja da napajam grudi.

 

Uvijek si mi kao što si bila,

sva zelena, vesela i mila.

Tvoja pjesma nek te uvijek krasi:

Zdravo, Bosno, zdravo uvijek da si!

 

    /Maid Mujezinović/

 

 

 

Odmaknuvši se dovoljno od punkta započeli smo pjesmu. Bećarac. Onaj u kojemu nije bitno koliko ga ko zna pjevati, bilo je bitno da svi pjevamo. A pjevali smo kao da smo uradili nešto veliko, ravno osvajanju neke bitne kote.

Našem pjevanju je samo jedno nedostajalo. Znao je to Coja, zato i nije odmah zaustavljao kamion. Učinio je to kada smo sišli u Hadžiće.

Stali smo ispred jedne od rijetkih tek otvorenih prodavnica. Čestitao nam je na držanju, ponašanju tokom pretresa. Bilo je vidno kako je njemu pao još veći kamen sa srca nego je to bio slučaj s nama. Kao izraz zahvalnosti odlučio nas je častiti pivama, a pošto niko nije bio za sok.

62 Jedna stvar me dodatno ljutila

 

Očima se Fata zaklinjaše,

da je niko poljubio nije.

Osim majke, dok dijete bijaše.

 

Još se mlada Fata zaklinjaše:

Prje će Bosna presušiti rijeka,

neg će mlada poljubit jarana.

 

Al ne prođe ni nedjelja dana,

sebi Fata pronađe jarana

Teče Bosna ko što je i tekla;

Fatima se zakletve odrekla!

 

    /Živojin Ćirković/

 

 

 

Nismo znali da li nas čeka naporan dan, neizvjestan sigurno. Trebalo je dio noći i odspavati.

Nije bilo razloga da u bajti i ne bude tako. U našoj barakici misli su bile teže od mogućih napora. Bilo mi je drago da se završilo time što ćemo ipak svi ići. Bio sam sretan i zbog dobre glume, što i jeste dovelo do ovakvog rezultata. Ipak sam se još uvijek pitao da li je i ispravno.

61 Bili smo uvjerljivi

 

Konja vodim, pješke hodim,

da ja zlato ne probudim.

Zlato spava, mene sanja,

mene sirotana!

 

Dal će doći, il ne doći,

čekaću ga do ponoći.                                               

Zora svanu, sunce granu,

dragi na mejdanu!

 

Raspremio konja vrana,

da se odmori.

Noćas ćemo, s mojom dragom,

mome dvoru poći!

 

 

 

Novi komandant hercegovaca nije prijatan poput Hajdarevića, ali to mi i ne smeta. Dojmilo me kako je podjednako bio mrzovoljan zbog odluke koju je njegov prethodnik donio, kao i na činjenicu da nas ovdje uopšte ima. Taj ignorantski status znači da posebnih sastanaka neće biti, ali će nas na hrani dakako trpiti. Dok smo ovdje.

Noć je u našem dijelu logora bila vesela. Kakva bi mogla drukčija biti kada ne možemo osporiti činjenicu da nam i nije loše. Hrane nema viška ali i ne manjka, drva zasad ima sasvim dovoljno, vrijeme bi se uskoro moralo popraviti, a ako bude trebalo zaposjesti položaj ili barem održavati patrole, o tome ćemo se sikirati ukoliko do toga dođe. Prije nego odemo odavde. Što zapravo i predstavlja našu jedinu trenutnu brigu.

60 Ne pita se on

 

Čija li je ono djevojka malena,

što na Drini poji dva konja zelena.

Jednom tepa Zeko, a drugom Zelenko.

 

Sa bosanske strane, momče kod ovaca,

malenoj djevojci žute dunje baca.

A djevojka njemu jabuku rumenu.

 

„Oj, djevojko, mala, bijela i rumena,

pošto bi prodala dva konja zelena?

Ako žališ Zeka, prodaj mi Zelenka!“

                              sredina marta 1996.

„Pošto bi ti, momče, prodo svoje ovce?“

„Ne bih da ovce ni za zlatne dvorce;

Al bih za te, rado, dao cijelo stado!“

 

„Kad ti, momče mlado, daješ cijelo stado;

Ja bih laka, mala, oba konja dala,

al se ne bih kući ni vraćala!“

 

 

 

 

Smjena je pri kraju. Daleko od toga da smo umorni, iscrpljeni, da nam je odmor neophodan, svejedno smo se radovali kao i svaki put ranije.

Kada se sve sabere ništa se nije značajno dogodilo, pa opet je ovo smjena koju ćemo dugo pamtiti. Po bezbrižnosti, međusobnom druženju, ispričanim i odglumljenoj šali, po iznenadnoj posjeti Halima Alibašića. Polovinu koju smo vratili kućama pamtimo koliko da i nisu nikako ni bili s nama.

Prijepodne koje je trebalo da prođe u iščekivanju iznenada je okrenulo naša razmišljanja. A razmišljali smo o tome oko koliko će nam smjena doći, u koja doba ćemo biti u Mehinim Lukama, koliko ko ima izgleda da još večeras krene svojoj porodici. Procjene su išle da ćemo najvjerovatnije svi noćiti u Mehinim Lukama.

Kada me je Mirza pozvao krenuo sam smiren i bezbrižan, uvjeren da se radi o čisto informativnom razgovoru s Komandom. No, čim sam ponovo čuo glas Salka Softića nešto se u meni uzburkalo. Prije nego je bilo šta rekao zapitao sam se koliko to njih dolje u Komandi ima te je on svaki dan dežurni. Kada je počeo govoriti o tome da su se jutros čuli s Komandom Prve slavne doslućivao sam da ima nešto reći što nam se neće dopasti.

59 Brojao nas je

 

Grana od bora pala kraj mora.

„Hej, Marice, mlada krčmarice,

donesi vina!“

 

„Ne mogu ti ja, donijeti vina,

svud je rosa, a ja sam ti bosa,

zebu mi noge!“

„Skini nanule, obuj papuče.

Ako meni Dragi Bog pomogne

kupiću ti kundure!“

 

„Ne kupuj mi ti, ne trebaju mi,

imam oca, na moru trgovca,

kupiće mi on!“

 

 

 

 

Jedanaesti je dan smjene. Na one koje smo vratili kućama smo zaboravili. Vrijeme se opet pogoršalo, moguće da u našoj smjeni patrole više neće raditi.

Posljednje u šta smo vjerovali je da će nas neko posjetiti. Što se, na našu veliku začuđenost, ipak dogodilo. Od čovjeka od koga se to i trebalo očekivati, no nas je svejedno vrlo iznenadilo.

58 Druga ideja

 

Tri snijega pala u Mostaru,

jedan lanjski, drugi onomljanski,

a treći je od ove godine.

 

Nigdje nije u njem okopnjelo,

već daleko na brdu visoku,

gdje no sjedi bratac i sestrica.

 

Seja bratu zarukavlje veze,

a brat seji ogrlicu niže!

 

 

 

 

Nakon nekoliko ružnih, surovo ispunjenih vijavicama i mrazom, konačno opet svanu jedan sunčan dan. Upućena je patrola, koja nije išla daleko od logora. Treba još sunčanih dana da stopi još snijega, još ga je nemoguće proprtiti, pregaziti.

Ipak, sunčan dan nas je makar izvukao iz baraka. Lopate su radile, prtine više neće biti jedino područje po kojem ćemo se kretati.

Pravljenje tog malo šireg platoa dalo je još jednu ideju. Kome drugom, do Izetu Mešku.

57 Niko nije lud

 

Telal viče od jutra do mraka:
„Ko j' u koga noćas na konaku,

nek ne ide rano sa konaka.

Utekla je pašina robinja

i uzela dva tovara blaga,

i ukrala sahat iz njedara,

i odvela ata iz ahara,

i povela Muju haznadara!“

                                       početak marta 1996.

Susreli je pašini kavazi:                                         
„Što pobježe pašina robinjo?

Što s' uzela dva tovara blaga,

što ukrade sahat iz njedara,

što odvede ata iz ahara,

što povede Muju haznadara?“

„Blago nosim da putem ne prosim,

sahat nosim da gdje ne zadocnim,

ata vodim da pješke ne hodim,

haznadara – da ne spavam sama!“

 

 

 

 

Bili smo puni misli kakav će osvanuti ovaj prvi, vjerovatno i najvažniji dan ovdje. Sličan jučerašnjem značilo bi kako će dobrovoljci možda i zažaliti. I u tom slučaju, razmišljao sam koliko bi imalo smisla da mi ostali budemo samo posmatrači.

Prohladno jutro se ipak razvilo u dan, kakav bismo željeli da bude svaki preostali. Ko imalo ima iskustva s radom u šumi dodao bi kako smo pripaženi. Od Boga. Od prirode.

56 Bilo je uživanje slušati

 

Lijepi li su mostarski dućani,

još su ljepši mladi bazerdžani,

a najljepši bazerdžan Mustafa!

Pošetala Suljagina Fata,

pošetala do Mostara grada.

Luta Fata po Mostaru sama,

ona traži Muju bazerdžana.

Nađe Muju u sedmom dućanu:
„Bolan Mujo, daj mi oku zlata!“

 

„Nemam, nemam, Suljagina Fato,

danas, Fato, ja ne mjerim zlato.

Tereziju nosili jarani,

pa se nešto terezija kvari.

Nego, uđi, magaza ovamo,

uzmi zlata koliko ti drago!“

 

Prevari se Suljagina Fata,

prevari se, žalosna joj majka.

Uđe Fata u magazu sama,

za njom Mujo zamandali vrata!

 

 

 

 

Kako je i najavljeno kamioni nisu mogli daleko. Već na Čakljama smo morali izaći i dalje nastaviti pješice. To sam javio motorolom, da znaju da dolazimo ali i koliko ćemo otprilike kasniti. Nakon toga sam ugasio motorolu, zbog preniskih temperatura, da bih je mogao uključiti ukoliko putem bude nekih problema.

Kretali smo se poznatom stazom, bilo je mjesta gdje je prćenje bilo naporno. Nastojao sam obezbijediti da i u tome budemo što ravnomjernije opterećeni.

55 Mozak na bezbrigu

 

Sinoć kad sam pošo u lov na jelene,

znaš kako si, mila, ispratila mene.

 

Slatko si me grlila, još slađe ljubila,

mjesto rujna vina čemer mi nalila.

                            kraj februara 1996.

Ostaviću tebe, moj premili cvijete,

koju ja zavoljeh dok bijah još dijete.

 

Ne sjećaj se mene, sunce mojih dana,

ne sjećaj se mene, ne pozljeđuj rana!

 

 

 

 

Zima je u svome jeku. Broj ljudi na položajima je iz smjene u smjenu sve manji. Nisu mi te takve okolnosti najjasnije, ali ih lako povezujem s primirjem koje kao da stvarno zaživljava. Već su i određeni datumi u kojima će doći do razmjena nekih teritorija, odnosno do preuzimanja s jedne, druge ili treće strane.

Odmarao sam i ja dvije smjene zaredom. Za to vrijeme stigao sam otići svuda, i Sarajevu i Visokom i Jablanici. Svuda se dao osjetiti početak mira. Na tim područjima vrlo je malo onih koji govore o pravdenosti ovakvog mira. Tek poneko pomene Srebrenicu...

54 Toliko je i trebalo

 

Sinoć kad je pao mrak

sjela cura na sokak.

A dragi je pored nje,

pa joj veli „Čuj, mene!“

 

„Čuj me, draga, čuj me ti,

šta na tvome srcu spi?

Il je tuga, il je jad,

il je neki momak mlad?“

                       sredina januara 1996.

Kad me pitaš, a ti znaj,

na mom srcu leži raj.

A u raju momak spi,

a taj momak to si ti!

 

„Kad na tvome srcu spim,

smjem li da te poljubim?“
„Smiješ, dragi, zašto ne,

samo pazi od mame!“

 

 

 

 

Malo su mi ova posljednja dešavanja čudna. Primirje kao traje, sve više ulazimo u zimu, broj ljudi na položajima se smanjuje, dio sredstava se izmješta u pozadinu, ali nikako da se sasvim povučemo.

A i sama smjenjivanja su bez nekih preciznih rasporeda. Više su povezana s povlačenjem sredstava nego sa samim čuvanjem linija.

Kada krećeš na smjenu ne znaš gdje ideš, do samoga kraja ne znaš ko te smjenjuje. Kao ni koliko ćeš dana biti na odmoru.