Da sam ptica, i da imam krila,
ja bih cijelu Bosnu preletila.
Letila bih, nikad ne bih stala,
dok se Bosne ne bih nagledala.
Nad Bosnom se planine izvile,
zelenilom, svu je prigrlile.
Cvjetaj, Bosno, u mirisu rudi,
iz njeg i ja da napajam grudi.
Uvijek si mi kao što si bila,
sva zelena, vesela i mila.
Tvoja pjesma nek te uvijek krasi:
Zdravo, Bosno, zdravo uvijek da si!
/Maid Mujezinović/
Odmaknuvši se dovoljno od punkta započeli smo pjesmu. Bećarac. Onaj
u kojemu nije bitno koliko ga ko zna pjevati, bilo je bitno da svi pjevamo. A
pjevali smo kao da smo uradili nešto veliko, ravno osvajanju neke bitne kote.
Našem pjevanju je samo jedno nedostajalo. Znao je to Coja, zato i
nije odmah zaustavljao kamion. Učinio je to kada smo sišli u Hadžiće.
Stali smo ispred jedne od rijetkih tek otvorenih prodavnica.
Čestitao nam je na držanju, ponašanju tokom pretresa. Bilo je vidno kako je
njemu pao još veći kamen sa srca nego je to bio slučaj s nama. Kao izraz
zahvalnosti odlučio nas je častiti pivama, a pošto niko nije bio za sok.
Dok se pivo slijegalo niz žedno grlo odlučismo i malo prošetati. I
da nismo upozoreni da ne zalazimo previše u budžake, zbog dolaska noći i
mogućih teško vidljivih opasnosti, siguran sam da to ni tako ne bismo činili.
Za većinu nas Hadžići su apsolutna nepoznanica, ne znamo ni u kojem
dijelu grada, ili nekog prigradskog mjesta se nalazimo, a sasvim suvišnim i
bespotrebnim bi bilo ako bismo se pred polazak morali tražiti, nekoga predugo
čekati. Na kraju krajeva nalazimo se u gradu koji nama ne znači mnogo, ne budi
neke posebne emocije. Više smo se prošetali zbog opšteg ambijenta koji smo
osjećali oko sebe.
Gledamo nešto prvi put, a osjećamo kako je drugačije nego je bilo. Četiri
godine smo ovo sanjali, ostvarilo se iznenada, svaki naš uzdah kaže i ne sasvim
kako smo željeli. Ovakav dan je trebao biti na drugom mjestu, u našoj Foči.
Mogu li se osjećanja glumiti, prevariti, mogu li se neke stvari
uopšte porediti. Upoznali smo dosta Hadžićana, dijelili smo sudbine, a sada...
Kažu da grad ne čine zgrade i ulice, nego ljudi. Ako je tako ni
Hadžići nikad neće biti što su bili. Za sve koji su nekoga izgubili.
Osjećanja se ne daju prevariti, ali misli mogu. Znam koliko nam je
svima bilo stalo ovaj dan doživjeti tamo gdje su naša sjećanja, ipak bi to bio
dan koji bismo u duše ubilježili kao najsretniji ali koji bi bio preplavljen
najtužnijim emocijama. Za ljudima je žaliti.
Te emocije nas i ovdje stižu, nisu jaki ali zagrizuju dušu,
dovoljno da polako priznajemo kako samo površno glumimo sreću i radost. Ostali smo
bez mnogo dragih ljudi, bez djetinjstva i mladosti, ostali smo i bez Foče.
Gradovi nisu žene, ne trebaš zaboraviti jedan da bi zavolio drugi. Mnogo
sam zavolio Jablanicu. Vjerujem da bih mogao zavoljeti i Visoko, Fojnicu,
Gornji Vakuf. Hadžiće tek trebamo upoznati...
***
Mjesto gdje smo stali, parkirali se, u ovo doba dana, odnosno noći,
nije mnogo ličilo na grad. Sigurno se radilo o nečemu što je donedavno bilo
grad, no mi to nismo mogli vidjeti.
Sedo, Salja i ja smo zavirili u neki kao sokak. Tama je prikrivala
tačne obrise, manjih zgrada ili kuća.
Mrtva, grobna tišina je svjedočila kako tu trenutno osim nas nikoga
drugog nema. Osjećali smo i miris paljevina, rekao bih i onaj gubeći, ne baš
sigurni da dolazi iz sokaka koji zagledamo ili iz nekog susjednog. U svakom
slučaju bio je to ambijent koji nikako ne prija.
Zastao sam i na cesti, bacio pogled dalje uokolo. Nije se mnogo
toga dalo vidjeti, i dalje nisam znao jesmo li bliže centru ili u nekom
predgrađu. Svjetla su bila sporadična, neka i prigušena. Vjetar je konstatno
nanosio posljednje mirise nedavnih paljevina.
Tumbajući vlastite misli na momenat padnem pod dojam kao da je ovo
tek početak rata, ili sama njegova jeka, u svakom slučaju daleko od kraja. Malo
pustim misli, uz ono što nam je usput kazao trgovac, razmišljam kako ona
prigušena, ili sasvim ugašena svjetla najvjerovatnije pripadaju Srbima koji
nisu otišli.
Prema trgovčevim riječima to su uglavnom oni koji nisu „ukaljali
ruke“, koji nisu imali razloga da idu, bježe. Koji nemaju razloga ni da
strahuju. A opet, tu je mnogo naše policije, mnogo i naših vojnika koji se
vraćaju „na svoje“, dosta je i onih kojima je njihovo „otišlo“ u drugi entitet,
a svi mi nismo isti i sigurno je da određena doza straha mora postojati i kod
tih čestitih Srba, koji nisu ukaljali ruke, koji nemaju razloga da bježe i
strahuju.
Uzdahnuh, toliko je čestitih i nevinih stradalo u ovome ratu.
Zamišljam i one koji su se ovih dana vratili na svoje, vjerujem da je kod njih
i noćas jako veselo. O trećima ne bih da razmišljam, sem da su i oni dio
cjelokupnog ambijenta. Strah, sreća i briga su tu u dodiru. Valjda je to ta
reintegracija, valjda je to ta, makar i djelomična sloboda za koju smo se
borili i koju smo sve vrijeme iščekivali.
Ambijent je takav da brzo potpadam pod utisak kako mu ja nikako ne
pripadam. Hadžići su sada naši, pod našom kontrolom, svejedno mi se čini kako
negdje na ulici ne bih volio dočekati zoru. I dok stojim sa Seadom i Saljom
osjećam se drukčije nego kad nas je petnaestak zajedno. Razlog više da ih
požurim.
Vraćamo se, i vidimo da su tu svi ostali. Osim Pupija, vozača.
Nismo svi ni čuli kako ga nema, a neko dobaci da je sigurno na nekom od
žgarišta u blizini. „Cigan ostaje cigan“, bi objašnjenje.
Javih se kao jedan od tri dobrovoljca koji ćemo malo pronjuhati
okolo u potrazi za Pupijem.
Imali smo sreće, iza prvog ugla je bilo veliko žgarište. Jasno se
nazirala Pupijeva figura kako kopa po jednom dijelu. Činilo se da traži nešto
određeno. Tako nam je i kazao, jučer je bio tu, i našao neki bitan dio za
kamion. Nije ga mogao odmah ponijeti pa ga je malo zarovio, negdje u ćošak.
Očigledno da je tokom današnjega dana bilo pretraživača puno, jedva
je Pupi došao do tog što je tražio. Mrmljao nam je kako mu baš taj dio pravi
probleme na kamionu. Ne razumim se u to ali mi je Pupi djelovao dovoljno iskren
da ne postavljamo dodatna pitanja.
