Mene moja majka gleda sa čardaka,
prstom prijeti da me opameti.
A ja čekam momka, ko prava djevojka,
lijepog Salka iz našeg sokaka.
Zlato
li zlatio, đulbe šećeru,
hajde
spremaj večeru!
Da mi znade majka, za lijepog Salka,
ne bih s kuće makla ni koraka.
Mada sam malena, već sam zaljubljena,
jade jadim, ne znam ni šta radim.
Majko
li, majčice, ti mi oprosti,
moje
prve radosti.
Čim večera prođe dragi meni dođe,
pa sijeli dok dan zabijeli.
Iznesem mu kahvu, šerbe i baklavu,
rujna vina u đul-obrazima.
Salko
li, Salkane, muška nevjero,
ko
bi tebi vjerovo!
/Jozo Penava/
U Mehine Luke smo stigli dosta kasno, i ipak prilično umorni pa
vjerujem kako je ovo jedna od rjeđih noći koje smo završili prije nego smo
ispili sav konjak kupljen u Hadžićima. Donekle je tome doprinijela neuobičajena
tišina u kasarni.
Dolazak kamiona, uz jaka svjetla i logičnu buku zbog poluneispravnosti,
kao i naša pjesma koja je valjda i jedina podsjećala na ranije slične silaske, dakako
nije mogao proći nezapažen. Ipak je ovo posebna, i malo produžena smjena, pa je
i naša pjesma, s kojom smo ciljano i ušli, bila posebna.
Coja je onaj koji bi ponajprije trebalo da nas razumije, no
ostavljao je dojam kako mu se nimalo ne dopada što smo ugajgulili da s kamiona
silazimo uz zadnju strofu popularne pjesme „Mene moja majka gleda sa Čardaka“. A
bilo je jasno kome smo podizali ton dok smo pjevali „Salko li, Salkane, muška
nevjero, ko bi tebi vjerovo!“
Znali smo da u kasarni nema mnogo ljudi, tek nešto Komande i
logistike, valjda jedna nepotpuna četa u pripravnosti, svejedno smo očekivali
bolji doček. Mada smo razumjeli i što nije pred izašlo više od jednog čovjeka,
Omera Kovača. Jer i njegov zadatak je bio jedino taj da nam kaže kako možemo
birati u kojoj ćemo spavaoni sačekati jutro. A rekao je to uz smiješak kojim je
potvrdio da on razumije o čemu smo pjevali.
Mi nismo imali razlog da se razdvajamo. Ali ni da kakvim pijančenjem
remetimo zateklu tišinu. Ponajprije jer smo pjesmom rekli što smo namjeravali.
***
Većina je odmah po doručku bila u redu za dobijanje dozvola. Ja sam
najprije trebao kod dežurnog brigade.
Salka Softića sam zatekao samog u dežurani. Znao sam za njegove
oficirske navike pa ipak sam bio malo iznenađen prizorom koji me dočekao.
Radio je jutarnju fiskulturu, onaj dio koji sam ja uvijek najviše
mrzio. I dok bih se ja redovno mučio i s normalnim sklekovima, Salko je s
velikom lahkoćom radio sklekove na jednoj ruci. Toliko lahko da mi se činilo
kako uživa u tome. Nisam ga htio prekidati. A odustao sam i od pripremljenog
pitanja otkud da je non-stop dežurni.
Nisam bio spreman ni na monolog koji će uslijediti, nakon što Salko
završi sa sklekovima. A koji će me više iznenaditi od tih sklekova.
- Jebiga, moram ti reći – sami početak je sugerisao nastavak – ipak
si pogriješio, mnogo pogriješio. Nisi smio na svoju ruku slati ljude odozgo.
Trebao si tog njihovog majora uputiti na nas. Znam, sve mi razumijemo, jasna je
i nama situacija koja je gore bila, ipak zna se i red, pravila. Prvo, čuli ste
na radiju da je negdje-te-negdje bilo još incidenata, da ne kažem sukoba. Šta
da je nekim četnicima palo na um da malo provociraju, mogli su se spustati
Ćumuranama pa odozdo prići logoru... Ali, eto, nisu. I to bi bilo onda super,
da nije bilo Alibašića. Neću te zamarati time kakav je bio kada je ovdje došao,
možeš i zamisliti kada ti kažem da je tražio da te kaznimo. I to ne bilo kako.
Tražio je da ti se sudi. Zbog neodgovornosti. A da smo te poslali na sud, opet
možeš sam skontati kako bi suđenje završilo. Na vojni sud nije niko otišao a da
nije kažnjen. I to strogo. Znaš šta je hijerarhija, uvijek treba, ako ništa,
opravdati onog koji te poslao na sud... Ipak, možeš zahvaliti Eku Džamaliji,
prije svega, potom i Midu i Dervu, i ja sam naravno bio na tvojoj stran, ali
oni bolje poznaju Alibašića, oni su nekako ga smirili. Objasnili mu da ti nisi
neodgovoran, da su to okolnosti na koje nisi naviknut, na kraju i da si toliko
dao u ovome ratu. Obraz su založili da slične greške sigurno nećeš napraviti.
Računaju da ćeš ostati u profesionalnoj vojsci.
- Jesam li ja slobodan, mogu li se udaljiti – jedino je što sam kazao
nakon što sam shvatio da je Salko završio.
- Možeš... i neka ti ovo bude dobra lekcija...
Prema prostoriji u kojoj smo se smjestili hodao sam potišten, i
bijesan i ljut, najviše razočaran. Salko nije pominjao noćašnju pjesmu ali sam
osjećao da ju je čuo. Naravno, i da mu se nije dopalo. Samo je, oficirski,
nastojao dati do znanja da se pjesma i može prihvatiti kao šalo ali da je ono
što je prethodilo bilo puno ozbiljnije.
Sve u svemu, ulazeći u praznu prostoriju, nisam znao kuda da pružim
uzjogunjene misli. Vraćam se na sinoć. Na trenutak kada je Coja ustavio kamion
u blizini unproforskog punkta. Da se to sada dešava, i da sam znao šta se
dogodilo po Alibašićevom silasku uvjeravam se kako bih drukčije postupio.
Nimalo se ne kajem zbog dogovora s majorom Hajdarevićem, ni zbog
glume napuštanja položaja, a koji eto Salko i ne pomenu, jedino se kajem što
sam pristao da izvršim posljednju naredbu. Na način na koji mi je naređeno.
Preuzeo sam odgovornost za nečiji tuđi nemar, bezobrazluk i neodgovornost. To
mi je jedina greška za vrijeme ove smjene.
Jedno mi je bilo ipak drago. Svi oni s kojima sam dijelio, a kada
se primirim, i podvučem miran crtu, više lijepih nego ružnih dvadesetak dana,
već su s dozvolama išli snalaziti se za prijevoz, kamo će ko i ići na odmor.
Drago mi je što im svojim neraspoloženjem nisam pokvario zasluženu radost koju
nosi ostatak dana.
***
Nisam htio danas ni uzimati dozvolu. Želio sam samo napustiti
kasarnu. Prošetati se do Tarčina, a onda pogledati ko je sve od Trošnjana još
tu.
Šetao sam lagano, ali nije mi se dalo brzo misli okrenuti na neku
drugu stranu. Ali ni da odvagam granicu između toga koliko sam ispravno a
koliko pogrešno postupio. Ne čeka mi se ni da sutra bude pametnije od danas. A
ipak ću morati, s obzirom da ni sam sebi nevjerujem da bih na unproforskom
punktu drukčije postupio i da sam znao šta me po silasku čeka.
Može mi se prigovoriti da sam u ovoj situaciji previše objektivan,
svejedno sam se stalno vraćao tome kako moja krivica mora biti manja nego onih
koji su mene poslali na ovu smjenu. Pa se opet na momente vraćah kako su ovo
ishitrene misli, kako možda ima istine i u greški koja mi se pripisuje.
No razuvjerio me je kratak razgovor s Midom Nikšićem, kojeg
slučajno sretoh u Tarčinu.
- Pusti Salka, jest mi tetić, i u biti nije loš, nije on zao, samo je
previše vojnik, s manje osjećaja da rat i vojska nisu isto. Tebi ću reći, on ti
je bio na Alibašićevoj strani. Za Eka i Derva te nije slagao... – ovo mi je
Mido rekao nakon što sam mu se zahvalio na zaštiti, prenijevši ono što mi je
Salko rekao.
Tarčin,
potok
