33 Kauč je počeo da žulja

Ićindija, a ja još u misli:

Na koju ću stranu i mehanu?

Tri su strane, četiri mehane,

a natrag se ni vraćati neću.

U četvrtoj Zlata mehandžija,

mlogo vina, malo poljubaca,

i jarana što su za mejdana.

Opiću se, zametnuću kavgu,

sabljom ćemo Zlatu dijeliti,

ne mogu ju noćas razminuti!

Pred kraj putovanja želimo iskoristiti i nešto na njemu naučeno. Znamo u koje vrijeme se odvija saobraćaj, te s toga polazak iz Fojnice planiramo za akšam.

Pričajući o tome, i planiranom noćenju u Dusini, Eko pomenu kako njega ganja čudan osjećaj da će nam se nešto loše desiti, čisto jer još ne može da vjeruje kako nas cijelim putem samo sreća prati.

Ja rekoh da nemam takvih predosjećaja, već da samo vjerujem kako ne bi bilo fer od sudbine da sad pokvari sve. Rekoh nešto drugo, ne znajući je li to osjećaj ili mi je tek onako, kao želja prošlo kroz glavu.

32 Koliko sam htio shvatiti

Dva bilbila svu noć prepjevala,

na pendžeru, za dvje svoje mome.

Pitala ih djevojačka majka:
„Il ste braća, il ste bratučedi?“

„Nit smo braća, niti bratučedi,

već dva druga iz zelena luga!“

Drugi boravak u Fojnici, ipak produžen za jedan dan. Na uštrb Jablanice, ali u korist druženja u kući Zametica.

Obećanje smo održali, cure također. Razlika spram prvom boravku je i taj što sada nismo nikog razuvjeravali da nismo braća, ma koliko frizurom, dužom kosom, donekle i ličili.

Ovdje su nas upoznali, a odavde je bilo i krenulo prihvatanje našeg takvog predstavljanja gdje god nas niko ne poznavaše. Malo sam razmišljao da li da spisku svoje braće po krvi dodam još jednoga, na kraju odustah. Neka ovo bude zbog sličnosti, i privremeno...

Rabindranath Tagore

Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi prodaju vino, kada za taj novac ništa bolje ne mogu kupiti.

31 Stisak ruke

Eto kiše iznad Gračanice,

bjež dilbere pod moje pendžere.

Da ne kisne tvoja kosa smeđa;

kosa smeđa u srce me vrijeđa.

Tri sam zlatna češlja salomila,

dok sam tebi kosu odgojila.

U Radovlju smo samo odmorili, prenoćili. I dobili sugestiju da do Zenice idemo vozom. Nismo, jer je dan bio lijep a i nije nam se previše žurilo, sem toga voz smo ostavili za povratak.

Ovako će i put do Zenice biti zanimljiviji. Krenuli smo pješke, horni kao nam je sve tako. Bez tereta, rančeva, ali u uniformi koja se isticala, dakako privlačila pažnju svakoga ko bi naišao.

Nikoga nismo štopali a koristili smo nekoliko prijevoza, gdje je jedan bio konjska kola koja su u našemu pravcu išla samo tristotinjak metara. Uhar, i dovoljno da cio put bude nam zabavniji.

30 Što je moguće, i može se dogoditi

Oj Savice, tija vodo hladna,

prevezi me tamo i ovamo;

Tamo mi je selo omiljelo,

i u selu jedna kuća mala,

i u kući jedina u majke.

                                                               

Isko bih je, al je ne da majka,

ukro bih je, al je čuva straža;

mala straža - sedam djevojaka.

Bog će dati, pa će zaspat straža,

ja ukrasti jedinu u majke.

Do Merđanića smo išli samo kako bi se pozdravili s mojim prijateljima. Zbog planiranog kretanja nismo ulazili u kuću, ali dakako bih grijehom smatrao da sam samo prošao.

Lijepo je znati da imaš i neke slučajne, usputne prijatelje. I ne smije ti prijatelj biti samo onaj ko ti treba.

U Kaćunima ne bi ni Enesa Huzbašića, ni Peza, a u kasarni nam se nije noćijevalo. Posebno, kada smo čuli da u ovim večernjim satima ima mnogo kamiona koji kreću prema Visokom. Što nam nije trebalo pojašnjavati, to su konkretni rezultati trajućeg primirja s jedinicama HVO. A još uvijek ima područja koja su u dometu četničke artiljerije, zbog čega se račun vodi o terminima.

29 Briga manje

Oj momčiću, đavole,

ne zadaj mi jadove.

Imam jade i na dom,

hel sam starog uzela.

                                              druga polovina juna 1994.

Kada legne kraj mene

svijet mi se obrne;

Kad me takne koljenom,

ko studenim kamenom;

Kad zagrli ručinom,

kao suhom sušinom;

Kad me takne bradinom,

kao granom četinom;

Kad zadahne dušinom,

kao pasjom mješinom.

Sići u Pazarić, a ne biti među sretnijom trećinom koja dobija i dozvolu za dopust najviše vuče na žal za silaskom iz Sinanovića. Ovdje je dosadnije, ne može se stalno ni ići bivšim komšijama i daljnoj rodbini.

Opet je i dvadeset dana mnogo za otići i biti sve vrijeme kod neke tetke, čak i brata. To su razlozi, uz one neke ranije, da se ja nisam ni trudio javiti u prvu grupu za dopust.

Par ću dana izdvojiti za posjetiti ove ovdje što znam, dok ću gledati da nekoliko dana budem u Jablanici. Ako režim rada potraje, svakih tri mjeseca ću dobijati tih cijelih dvadeset dana, nekim trenutnim razmišljanjima naizmjenično ću ići u Sarajevo, odnosno Visoko i Zenicu. Ostalo vrijeme, kao i ovo sada, Tarčin i okolina, te malo Jablanica.

28 Nešto mi je moglo promaći

„Što ti je, Stano, mori,

što ti je, Stano;

dostum Stančice, mlada zelena?“

                                       sredina juna 1994.

„Glava me boli, dragi,

glava me boli,

sve zbog tebe, moj mili dragane!“

„Nasloni glavu na me,

nasloni glavu;

dostum Stančice, mlada zelena!“

A možda nam i brigadni atiljerci pomognu. Iz dana u dan postajemo sve prihvaćeniji, Nane omiljen i među njima. Jedino smo njega svi pošteđivali kopanja, a zajedno smo odlučili mirno vrijeme iskoristiti za bolje utvrđivanje.

Lično sam komentarisao kako nikad bolje uslove, lakšu zemlju za kopanje, bliže šumu za sječenje balvana nismo imali. Položaj je bio pogodan i za držanje čistog i sređenog logora, sami smo nedaleko od bogomdanog potočića napravili pristojan zahod, jedini u brigadi napravili i priručno kupatilo, pored obližnjeg izvora. Ispod teče i Rakitnica, moći će se i na njoj kupati ali je još prilično rano.

Bosanska dijeta

U Bosni je, odvajkada, najpopularnija
dijeta "Od sutra"

27 Uporniji od djece

Zelen prsten u zelenoj travi,

draga mi se ni u snu ne javi.

Nemam smirka, nemam slatkog sanka,

otkako sam vojnik bez prestanka.

                                  početak juna 1994.

Bez prestanka, devet godinica,

udala se moja prošenica.

Udala se, pa se pokajala,

što me nije još devet čekala.

Sinanovići ne izgledaše puno bolje od onog što smo vidjeli na Bobovici. Ali, hoće.

Prva slika koja nas je dočekala svjedočila je tome. Par gatera je radilo punom parom. A nazirali su se i prvi rezultati njihovoga rada.

Kubici narezane građe čeka, dok majstori već prave više, i manje lijepe objekte. Znamo za koga su ljepši, što se meni dvostruko ne sviđa, opet i kao potvrda najava dužeg nam boravka ovdje.

U samome selu gledamo logor Slavne, i to je ono što podsjeća na Bobovicu. I ovdje su iskorišteni postojeći ostatci sela, na sličan način prilagođeni za boravak.

Što se našeg, privremenog logora tiče, on je iza sela. Ukupni dojam mi je bolji nego u vezi logora Slavne, a rekao bih i priličniji nama, mi na bolje nismo ni navikli.

26 Nisam vučen za jezik

Pošetala Đulagina Zlata,

sve sokakom iznad Tašlihana.

Sretoše je dva Imamovića,

stariji se uklonio s puta,

mlađi joj se ne htje ukloniti;

širi ruke da poljubi Zlatu.

                                              29. maj 1994.

Progovara Đulagina Zlata:
„Kopilane, mlad Imamoviću,

ne ljubi se lice na sokaku,

već u bašči, u zelenoj travi!“

Kad to začu mlad Imamoviću,

jedva čeka kad će akšam doći;

da on ide u zelenu bašču.

Kad je bilo oko pola noći,

stade šuška kamašli dimija,

stade zveka ogra i đerdana,

stade klepet srmali papuča.

Prepade se mlad Imamoviću;

Pa pobježe niz zelenu bašču.

Za njim viče Đulagina Zlata:
„Ne plaši se, mlad Imamoviću,

zar ne znadeš šta smo govorili!?“

Drugi moj izlazak. Sve drugačije, ništa isto.

Jedino je kamion opet išao dokle je mogao, a dalje nam je pješke. Najprije niz, pa onda uz kanjon Rakitnice. No, sada je puno lakše. Znam kuda idemo, nema snjegova, nema žurbe. Sve znam, osim da li smo trebali ići.

To više nije bitno, krenuli smo. Ostalima je poznatija okolina, bili su i poslije snijega. Njima je lakše, jedino što ni oni nisu sigurni jesmo li trebali ići.

Usput mi objašnjavaju šta smo tačno prošli, na šta sljedeće nailazimo. Sve, osim da li smo trebali ići.

25 Jedini

Protužila Pembe Ajša:
„Dertlija sam nego paša.

    Jes, tako mi zdravlja moga,

    ne imala nikog svoga.

Kako neću dertli biti,

kad me ljuta tuga mori.

    Jes, tako mi zdravlja moga,

    ne imala nikog svoga.

                                             28. maj 1994.

Što ja hoću, ne daju mi,

a što neću, nameću mi.

    Jes, tako mi zdravlja moga,

    ne imala nikog svoga.

I živjeću, i umrijeću,

nametnika ljubit neću.

    Jes, tako mi zdravlja moga,

    ne imala nikog svoga!“

Dva dana smo svi tu. Izgledamo vrlo istrajno, niko ne izlazi iz kasarne, čak ni oni kojima su porodice blizu. Jedino tako možemo potvrditi ispravnost našega postupka.

Trudili smo se da se preko naše Komande stalno informišemo o tome dokle je stigla istraga. Do nekih zvaničnih informacija nismo stizali, ali kasarnom se poče uobličavati moguća verzija događaja.

Po njoj je Komanda u Sarajevu čista. Odmah po izlasku na Bjelašnicu, zauzimanju Jabuke, sve informacije su slate i prema Goraždu. Upravo zbog operacija dotura kapisli.

24 Nije problem znati

Sad u duši mojoj

više nema mira,

kao da će doći kraj.

Zar ni pjesme moje

sad niko ne svira,

tužan mi je takav osjećaj.

Sviraj, noćas, nek ti pukne struna,

a na žici nek potamni sjaj.

Sviraj, sviraj sve za boli moje,

kad već mora neka bude kraj!

Voljeh jednu ženu,

voljeh kosu njenu,

voljeh što je njeno sve;

Al za ljubav bajnu,

i tugu beskrajnu,

dobih samo lažno „Volim te“!

Sviraj, noćas, nek ti pukne struna...

Struni ne daj mira,

ko što duša moja

neka pati s pjesmom bola mog;

Nek uz tužne oči

tiho, tiho svira

ovu pjesmu bola golemog!

Sviraj, noćas, nek ti pukne struna...

    /Selver Pašić/

Ne znam koliko smo u pravu. Ne znam kako da ovo poredim sa situacijom od prije godinu dana. Drugi bi i mogli, sličnosti ima. Jedna je i opreka, rekao bih sudbinska, onom situacijom smo ispraćeni, ovom dočekani.

Onda je bila četnička ofanziva, duga skoro dva mjeseca, znali smo zašto trpimo, ginemo, zbog premorenosti smo tražili odmor, zbog ponižavanja nečiju smjenu. Želja je bila ista, Foča i Drina, zato sam ja u duši lomio da duramo i više nego što možemo.

Sada smo mi započeli ofanzivu, započeli pa stali. Stali, da bismo ginuli ne znajući zbog čega. Želja je ponovo ista, ali zašto da trpimo što ne moramo?

23 Zastava s ljiljanima

Sitna knjiga na žalosni

Ljubovića dvor doleće.

Ali-beg je čita, gleda,

pa je majci na skut meće.

„Vidi, moja majko mila,

beg Lakišić šta mi piše:

da Ajkuna, vjerenica,

ne zove se mojom više!“

                                              26.maj 1994.

On to reče pri večeri,

pa se pripe bojnoj kuli,

s čiviluka sablju skida

i kune se Ajki buli:

„Ajko, bulo, Ajko dušo,

ja bez tebe ne kabulim;

A što će mi čitav život

ako tebe ja izgubim!“

Treba bataljon da ide na smjenu. Treba, ali nećemo. Obećali smo na dženazi.

Na dženazi punoj tuge. Pazarićko mezarje vjerovatno i ne pamti brojniju, cio naš bataljon, većina koji su tu iz drugih jedinica, dosta okolnih mještana, par predstavnika Komande iz Sarajeva, te Peda s dva-tri najbliža svoja saborca.

Prvi sam put vidio Pedu, smatram se počastvovanim iako nikom nisu drage okolnosti. Slušao sam o njemu mnoge priče, vjerujem da je jedan od najvećih heroja odbrane Goražda...

Mene je dojmio svojim dolaskom, znam da mu je sugerisano da izostane, što je prihvaćeno kada se govori o većini njih koji su te noći naišli na spoj nas i Slavne.

22 Za sebe, prekasno

Pšenica se ispod dvora klasi,

Nuradinu dohodahu glasi,

od punice i od zaručnice:

„Nuradine, ne kisli ti svati,

nit na mladu rosa pokapala.

Nemoj tuđa u đeverstvo zvati,

ni tuđinku u jenđiluk zvati,

ni jabanku za brata dovesti,

niti seju u jabanu dati!“

Razmišljam o tome šta sam od Semira čuo, vidim da ima toga što on nije stigao sada reći, jedva čekam kasniji susret s Fadilom.

Prvo nejasno što mi je kod Semirove priče ostalo je da je Ismetovu pogibiju preskočio opisati. Odmah nije mogao znati, no u ovo vremena između sebe su sabirali utiske. A kada se takav neki detalj preskoči, misli se raspline. Jedva sam čekao da ih smirim, i to je prvo što sam Fadila i priupitao.

Po Fadilu to je bio i najbitniji momenat, ako se izuzme to što dolazak Goraždana nije javio ko je već trebao.

21 Noć, koja još nije svanula

Kolika je duga zima bila,

sve sam suze u jastuk salila,

a dertove u jagluk savila.

                                               25.maj 1994.

Sve zbog tvoga dockan dolaženja,

i tvojega srca kamenoga.

Niko nije svu noć spavao. Sve spavaone su tiho vrvile od uspomena. Tiho, zbog onih kojima je noćas neutješno teško.

I nisu svi gubitke najdražih podnosili jednako. Brat je svakome brat, reći će mnogi. Složit ću se, ali sam još nekada ranije govorio kako su sve ljubavi iste, samo su tuge različite.

Onda i nije čudno što neko bježi u samoću, što je nekome lakše kada ga se razgovara, kao i što su neki pod nadzorom bolničara.

U jednome smo svi isti, ovo se nije smjelo dogoditi. Dogodilo se, donoseći pitanja kako, zašto. Pitanja koja traže, čekaju odgovore.

20 Pričali smo, da ne ćutimo

Kad potonu Jelinković Mujo

na Vrbasu konja kupajući,

njega žali veliko i malo,

a najviše Ćima i Fatima.

Ćima plače s večer do jacije,

a Fatima nikad ne prestaje.

Za godinu novo ne obuče,

a za dvije kose ne očešlja.

U trećoj je kose odrezala,

pa ih šalje u Misir daidži.

Daidža je kosu ožalio,

dainica biserom kitila,

pa je nosi u grad na kapiju;
ko god prođe, divnu kosu žali.

Izgleda čudno, kada žuriš nešto čuti, saznati, a strahuješ od toga. Izgleda čudno, i ovako: išao sam naprijed, žurio sam, zbog njega, išao je polahko, znog mene.

Put od Pazarića do Suhodola je i dugačak, i nije. Uvijek znaš koliko si još daleko, nadaš se ili slutiš od čega. Nade i slutnje se smjenjuju, što je cilj bliži to se i one više sjedinjuju. Na Adi se to, razumljivo, jače osjećalo.

Uzbuđenje je kod njega na ulazu u bolnicu bilo takvo da sam sam shvatio kako je moje da se obratim čuvaru. Na čuvaru sam vidio da od koristi može biti samo toliko da nas propusti, i uputi Zumri. On je na nama vidio da nikako nismo tu bez razloga.

19 Neće tada biti teže

 „Moj nevene, šestopere,

zašto si mi uvehnuo?

Il ti zmija korijen grize,

Il te voda potkopava?“

                                            24. maj 1994.

„Nit mi zmija korijen grize,

nit me voda potkopava;

Dvoje su se milovali,

na mene se naslonili,

zato sam ti uvehnuo!“

Slutio ili ne slutio, to nešto se dogodilo. A šta je to nešto, to još niko ovdje ne zna tačno. Baš je sve nekako - kako sam i slutio.

Na Bjelašnici je bio napad. I to upravo na tom novom dijelu linije koji je branio dio našeg bataljona, jučer izašao. U sastavu kojeg mene nije bilo. Kraj priče o tome je li me, ili nije trebalo biti!

 Sada su mi jasnije druge razlike u odnosu na prijašnje, slične situacije. Predalek nam je logor od linije, da bismo ovima gore odmah priskočili u pomoć, ali i da odmah dođemo do tačnih, preciznih informacija.

Nema postrojavanja, referisanja. Centar veze je tu, ali po prvim pričama ni oni ne znaju mnogo. Kao, prenose kako i saznaju. Onima, kojima treba!?

18 Ne bunim se

Visitore, visoka planino,

nu pogledaj sa visine tvoje;

Nu pogledaj tamo i ovamo:

                                              23. maj 1994.

Vidil mi se skoro putovati?

Hoćemo li dora opremati:

nove klince i nove potkovce,

novo sedlo i nove pokrovce;

Jal ka moru, jali Biogradu,

Jal po noći, jal po bijelu danu,

ako li je sanku vjerovati?

Ponovo sam onaj stari. Od svega ostaše izvinjenja Dževada i Mirsa, sve je bila šala spremljena više drugima nego meni. Šala koja je to i bila, sve do mene. Baš ja bijah baksuz koji će onako potegnuti iz boce. Ne, nije ovo šala, i nisam ja baksuz, nego se sve adli-tadli mora vratiti.

Ali prošlo je, i to je najvažnije. Valjda sam iz svega nešto naučio.

A sada, još i bajram. Nisam ja neki ljubitelj kolača, ali je tako dobro znati da ih možeš jesti. Lijepo je biti zdrav, ne osjećati mučninu u stomaku. Tada si u stanju osjećati nešto drugo...

17 Brinemo jedni za druge

Djevojka sokolu zulum učinila,

Zulum učinila, goru zapalila.

Gorjela je gora i dva i tri dana,

dok je dogorjela sokolu do gnijezda.

                                           početak maja 1994.

Soko vatru gasi, krila mu se pale.

Sokolići pište a soko proklinje.

Ljuto kune soko ljepotu djevojku:

„Dugo djevovala, i to bolovala;

čeda ne imala, nit rukom povela,

što meni sokolu zulum učinila!“

Dani se polahko vuku u Pazariću. Vedrina se potpuno vratila na lica, protekle nevolje su zaboravljene, sve manje se pominju i kasniji uspjesi a to samo od sebe zapara dušu. Znamo zašto smo požurili u susret nepredvidivoj Bjelašnici, nije nam jasno zašto se sada vrijeme sporo vuče.

Nećemo mi ostati bez našega elana, želje, amaneta. Navikli smo na nevolje, samo se i na dobro brzo priviknemo.

Iz dana u dan je sve ljepše, mirnije, počinjemo sumnjati da smo i krenuli s ozbiljnom ofanzivom. Povjerujemo da je odrađeno što je i bilo planirano. Drugim riječima, čim nismo svi gore meni se čini kako to nije to.

16 Sestre ti!?

Ostali smo, sejo, siročići mali;

Bez oca i majke, ko listić na grani.

Ucvili nas mlade sudbina prokleta,

najdraže nam uze sa ovoga svijeta.

Još jedino tebe imam, sejo mila,

u životu mome, utjeho jedina.

Ostali smo mali, bez oca i majke,

pa nas tuga umori mlade i nejake.

Stižu i svježije informacije s Bjelašnice. Donose ih naši borci, koji su vraćeni u Pazarić.

I prije nego su bilo šta rekli, nešto sam poznao. Vedrinu i osmijehe na licima. Koji nisu samo svjedočili da je ovaj, drugi pokušaj bio uspješan. Potvrđivali su ono što je meni dobro poznato, a što me je ovaj put mimoišlo. Navikli smo na nevolje. I svaki ih put teško podnosimo, nadljudski brzo zaboravljamo, idući odmah u nove.

Samo par dana nakon što je nevrijeme zaustavilo prvi pohod, ponovo se išlo. Kada je, kako pričaju, bilo mnogo lakše.

15 Posljednji koji odustaju

Od sabaha pa sve do akšama,

stalno pjevam, živim sa pjesmama.

Ja ne pjevam što se meni pjeva,

već ja pjevam derte da otjeram.

                                             20. april 1994.

Sevdah ode, meni osta samo bol i tuga,

nemam drage pa mi noćca duga.

Dođi, draga, umrijeh od jada,

umori me tvoj poljubac sada.

Umori me tvoj poljubac sada,

brojim sate, stalno mislim na te.

U Pazariću tek računah koliko se vrijeme relativno mjeri. Nisam bio odvojen od jedinice toliko dugo da bismo nedostajali jedno drugome, pa ipak to vremena bi dovoljno da se toliko toga promijeni u doživljavanju, osjećanju svega. Iz Pazarića sam ispraćen kao da idem daleko i na duže vrijeme, ali i kao da će me, kada to prođe, svi oni opet sačekati.

To se nije desilo. Dok su Senaid i ostali zatekli svojih saboraca koliko ih je bilo, a koji ih skoro ni ne ispratiše, ja zatekoh praznu spavaonu. Trebalo mi je duže od pola sata da nabasam na Omera Kovača, jednog od rijetkih koji su tu, koji nam čuvaju logistiku.

Što se neuspjele akcije tiče nisam od njega saznao puno više od onoga što sam i gore čuo. Bilo se išlo, snijeg nije dao. Omeru vjerujem, a i sam u to ne bih sumnjao, naša brigada je ponovo prednjačila, najdalje stigla.