22 Na pet mjesta

Daj mi, Bože, plaha vjetra

s one planine,

da probudim dvoje mlado

s one doline.

Što spavaju bez dušeka

i bez jastuka.                                       

Podno dvije vite jele,

vite, zelene.

Što ne čuju ljetnju kišu

kako rominja,

što ne vide jarko sunce

kako plaminja.

Sem te odluke, o ponovnom dijeljenju u dvije smjene, sve drugo kao da se mene i Seada Peza nije ticalo. Mi smo već drugi dan, opet dobili onaj isti zadatak. Šesetka, i šator podno Ploče.

Ipak su značajne razlike u odnosu na ranije. Sasvim smo naviknuti. I više od toga, oko nas je umnogo življe.

Istina, nisu svi dani jednaki. Ali kada se čovjek navikne, haman da mu je svejedno. Znamo ako je dan vedriji da se ne trebamo nadati prolaznicima, odnosno kako trebamo biti spremniji na znatno življe noći. I obratno, ako je dan tmuran, maglovit, ostala vojska to koristi za dnevne, ipak lakše pokrete, čime nas dvojicu lišavaju svake dosade, usljed čega dođu i još brže noći. Ukupni osjećaj je kako je baš najbolje što je to tako nejednako.

21 Dao je da ja biram

Pokraj puta rodila jabuka.

Rodila je biserom i zlatom.

Siv joj soko grane polomio,

gledajući u goru zelenu.

                              sredina novembra 1994.

Gledajući u goru zelenu,

gdje dva brata lova lovijahu.
Ulovili srnu i košutu,

ulovili pod prsten djevojku.

Mlađi bratac starijem govori:
„Hajde, brate, lova da dijelimo;

Tebi, brate, srna i košuta,

meni, brate, pod prsten djevojka!“

Tu smo opet. Za ovih desetak dana, takvi su utisci, previše se toga izmijenilo. Nešto smo i očekivali, mnogo toga čuli, ipak se je u sve trebalo i uvjeriti.

Ono što se nije promijenilo, a što također se malo čudnim čini, jeste vrijeme. Polovina je novembra, u Sarajevu, ili gdje je ko već bio, osjetno je zahladilo. Nekako smo na rubovima Treskavice očekivali još hladnije. Ipak se uvjeravamo u onu narodnu po kojoj je prva polovina zime često teža u nižim predjelima. A onda, brine ono što iz te narodne, proizilazi u nastavku.

Što je i razlogom prisutnih promjena. Oktobarska ofanziva nas je ispela na početak Treskavice, pokušavalo se ovladati cijelom. Sve se nekako mnogo oteglo, naša brigada to nije mogla izdržati, trebali smo odmor. Dobili ga, a viša Komanda je nastalu situaciju sagledala na način da se s našim povlačenjem izmijeni plan aktivnosti na ovome dijelu ratišta.

20 Da je ispoštovano

Kad se jangin iz sokaka pomoli,

a draga mu džamli-čekmu otvori.

„Đela, dragi, na bijele ručice,

pa mi skini sa srdašca mučice!

Kamo sreće da te nisam vidjela,

sretnija bih po svijetu hodila!“

Boraviti u ratnom Sarajevu teško bi se dalo zvati odmorom, posebno kada je svedeno na svega pet-šest dana. Nama se potrefilo. Možda je to takav osjećaj, da je i ovo dovoljno, a nakon što smo predugo čekali na odmor.

U svakom slučaju, imali smo sreće, cijele hefte bi mirno, skoro da niti jedna granata nije pala po gradu. Ili je opet na snazi subjektivan osjećaj, usljed kojeg na njih nismo ni obraćali pažnju.

Nije sporno da, bilo šta da je po srijedi, ima veze s Treskavicom. Razumljivo, s obzirom da su sada glavna dešavanja na, i oko nje. Gdje, bar po izvještajima s naših radio i televizijskih vijesti ne bi novih dešavanja. Za razliku od srpskih, koje su i dalje trubile o našoj ofanzivi.

19 Nikad ništa u životu

Rasla jela na sred Sarajeva,

od nje hlada do po Carigrada.

Pod njom sjede bratac i sestrica,

dilber Mejra i Čelebi Mujo.

Sestra bratu veze mahramicu,

bratac seki šije anteriju.

Pa je seka bratu besjedila:
„Oj Mujaga, moj premili brate,

gusto meći puca niz njedarca,

nek ne može muška ruka ući!“

                                        početak novembra 1994.

To slušala mlada nevjestica,

nevjestica Mujagina ljuba,

pa Mejruši tiho govorila:
„Ne budali, mog Mujage seko;

Još su gušća moja puca bila,

pa je ušla tvoga brata ruka!

Nejma sponjke, ni puceta zlatna

koj bi mušku odvratio ruku!“

Mustafu su na ispitivanjima zadržali četiri-pet dana, a nama dopusta dali sedam.

U kojima sam ja obišao rodbine, te ovih novih, ratnih prijatelja i poznanika koliko se moglo. Naravno, najviše sam vremena proveo s Fehimom, što je uslovljavalo i manje vremena za ostale.

Posebnih utisaka o Sarajevu, drukčijih od prvi put stečenih nisam imao. Jedino, kao da mi se život u njemu činio sada malo lakšim, normalnijim, ili je sve samo razlika u snazi utisaka!?

18 Nije palo, neg je oslobođeno

Odmetnu se Mara u hajduke.

Hajdukova devet godin dana.

Desete je uhvatiše Turci.

Pa je vode gradu Banjaluci.

                                            kraj oktobra 1994.

„Kazuj, Maro, družinu ostalu!“

„Prje ću svoju izgubiti glavu,

nego kazat družinu ostalu!“

            Svoj drugi boravak u Sarajevu, tih sedam dana pamtit ću po mnogo čemu. Najprije, po polasku.

Sve se desilo iznenada, iako smo sve toliko najavljivali. Nisam bio za način na koji je do toga došlo.

Razlika između onih koji su otišli, i nas koji smo bili ostali je u tome što smo mi s Treskavice sišli kamionom. Tačnije, stigli smo, našli ih u Pazariću i Tarčinu. Tu su i dozvole pisane.

Pored većine koja nije imala dilema bilo je i nas koji bukvalno nismo znali - kuda. Do Visokog, ili Zenice, meni se i nije toliko isplatilo. Jablanica je najbolja opcija, ali mi se ni u nju ne ide uvijek.

Sarajevo se nametnulo, posebno što je Salja ponovo izrazio želju da mu pravim društvo.

17 Stradali su kablovi

Vezak vezla Adem-kada,

mlada nevjesta,

na čardaku, na visoku,

kraj džam-pendžera.

Sav je đerđef pokapala

gorkim suzama.

                                       28. oktobar 1994.

Njoj dolazi mlad Omere,

mlađi djevere:

„Šta je tebi, Adem-kado,

mlada nevjesto? 

I dosad si vezak vezla,

nisi plakala!“

„Prođi me se mlad Omere,

mladi djevere.

Tvoja majka, dobra žena,

o zlu govori,

da ja ljubim mlad Omera,

mladog djevera;

a Bog znade, i ti znadeš,

nije istina!“

Ne znam, sve mi se čak doimalo pomalo nestvarnim. Pedeset sedam je dana kako je naš bataljon ovdje. Toliko je prošlo otkako se pričalo tek o odlasku grupe za Goražde, kasnije o samoj operaciji. Dvadeset dana poslije nas su stigli i ovi iz Fočanskog bataljona, odnosno nekim drugima smjene, ili čak i nove jedinice.

U svakom slučaju osjećam da mi bilježimo rekord. Neprijekidnog boravka na liniji. Koji prekidamo ovako.

16 Borci su otišli

Sedamdeset i dva dana

na mom srcu leži rana.

Nije rana od bolesti,

već od tuge i žalosti.

Ova rana srca moga

pratiće me sve do groba.

                                         27. oktobar 1994.

Znaš li šta si govorila,

kad si meni dolazila.

Da ćeš meni vjerna biti,

da me nećeš ostaviti.

A sada me ti ostavljaš,

našu ljubav zaboravljaš.

Uzmi pušku pa me ubi,

ne daj drugoj da me ljubi.

Na Gluhači smo. Živo je, veselo, sve izgleda kao da se spremamo krenuti u akciju. Razmišljam o tome, postaje mi žao što istina ide u drugome pravcu.

Kada je ofanziva počela, pošli smo s pjesmom. Prvih dana izdurali mnoge nepredviđene nedaće, kao i one predviđene, potom u nastavku pokazali kako neuspjeh nije naša krivica. Na kraju se sretno završila i priča o Mustafi Hodžiću. Sad se osjeća da smo poslije uspješnog opstanka na rubu, potpuno spremni ići dublje u plato Treskavice. Siguran sam da će to Armija izvesti, bit će mi žao ako to bez nas prođe.

~~ (Grijeh)

Nije grijeh popiti.
Nazdravit za tugu.

Grijeh je -
zavoljeti drugu.

~~ (Svratio sam)

Svratio sam
zbogom da ti kažem.

Ali, tebe ne bi.

Nisam ti ja opet kriv.

~~ (Ovisni o ljubavi)

Svi smo mi ovisnici.
Samo se -
različito češljamo...

*** (o poeziji)

Nema ništa od pjesnika kojeg za života hvale, i razumiju. Taj budućim generacijama neće ništa ostaviti.

*** (o dostojanstvu)

Postoje utakmice za koje znate da ćete izgubiti. Svejedno ih trebate odigrati.

15 Prije je stigao

Što nam nema sa Drine vedrine?

Što nam nema ko je reko doći?

Što nam nema Muje i Halila?

Mujo dođe a Halila nema!

Pola noći, a meni se drijema.

Ima noći i Halil će doći! 

Cijeli dan je Sedo pravio čajeve. Koje sam ja jedva pio, toliko su bili zašećereni. Odmah je potrošio jednu od dvije kile šećera koju su nam poslali.

Ponovo nije razmišljao da mogu slijediti i nova dva dana, odnosno da se naš bataljon vraća, tačnije pridružuje Fočanskom u nastavku operacije koja je davno počela.

Sedo je takav, mlad i bezobziran. Ali mu nisam više htio prigovarati, radovalo me to s jedne druge strane.

Sve moguće treme gađanja je prevazišao, čak je počeo i da uživa u gađanju. Nije slušao koliko se u zahtjevu traži, nego je poslije svake ispaljene odmah razoružavao sljedeću minu.

14 Kanister rakije, i bidon

Kaži, dragi, šta bi ti pratila?

Da ti pošljem rumenu jabuku,

istruhnuće dok do tebe dođe;

Da ti pošljem stručak bosioka,

uvehnuće dok do tebe dođe;

Da ti pošljem vezena jagluka,

potavnuće dok do tebe dođe.

Dođi, dragi, da ne šaljem zlato,

što je samo tebe obećato!

Drugi dan je bio drukčiji. Četnici su opet napadali, doduše ne kao onog dana. Usudio bih se reći kako su ovo oni napadi kada se samo žele usporiti, još duže odgoditi eventualni naši.

Ispalili smo Sedo i ja nekoliko mina. Kako ni četnički napadi nisu bili preozbiljni to ni naši pogotci nisu mogli biti naročito učinkoviti. Osim u jednom, također bitnom segmentu.

Poslije iskustva u posluzi osamdesetdvojke, prethodno vrlo lošeg s jurišnom šesetkom, Sedo je sada gađao sam. Tjerao me kod prvih dvije-tri da provjerim libele, kasnije se nisam morao mučiti odbijati ga. I nanovo mu objašnjavati da je najveći dušmanin artiljercima - vrijeme.

Kojeg nam ovaj put nije manjkalo. A i cjelokupno je dosta brzo prošlo.

13 Tako ćemo pamtiti obojica

Iziđi der, Fato, bona Fato,

iziđi der, zlato, da te vidim ja!

Pomoli der, Fato, bona Fato,

pomoli der, zlato, lice bijelo!

Ne prkosi, Fato, bona Fato,

ne prkosi, zlato, grom te spalio!

Zar ne vidiš, Fato, bona Fato,

zar ne vidiš, zlato, da te ljubim ja!

Cijelu noć je vojska tutnjala, jedni su izlazili, drugi silazili. Šaćir je dotjerao mine, konačno smo postavili i minobacač. Šator Muslimana je još tu, ali nikoga nema ko bi pazio na njeg.

Jutro, bez magle. Što je Sedu i meni znak da nas čeka dug dan. Izdržaćemo, radije nego da ga moradnemo kratiti pozivima za vatru. Što se nas tiče mi ćemo slušalicu uzeti samo ako telefon zazvoni.

Barem nas Komanda nije zaboravila, dotjerao je Šaćir usput i hranu. Za dva dana, koliko ćemo još ostati. Takav je postignut dogovor s višom Komandom, nekako se moramo i mi odmoriti. Vjerovatno je to prihvaćeno uzrokom da se desilo to što je moglo mnogo gore da se završi.