Kaži, dragi, šta bi ti
pratila?
Da ti pošljem rumenu
jabuku,
istruhnuće dok do tebe
dođe;
Da ti pošljem stručak
bosioka,
uvehnuće dok do tebe
dođe;
Da ti pošljem vezena
jagluka,
potavnuće dok do tebe
dođe.
Dođi, dragi, da ne
šaljem zlato,
što je samo tebe
obećato!
Drugi dan je bio drukčiji. Četnici su opet
napadali, doduše ne kao onog dana. Usudio bih se reći kako su ovo oni napadi
kada se samo žele usporiti, još duže odgoditi eventualni naši.
Ispalili smo Sedo i ja nekoliko mina. Kako ni
četnički napadi nisu bili preozbiljni to ni naši pogotci nisu mogli biti
naročito učinkoviti. Osim u jednom, također bitnom segmentu.
Poslije iskustva u posluzi osamdesetdvojke,
prethodno vrlo lošeg s jurišnom šesetkom, Sedo je sada gađao sam. Tjerao me kod
prvih dvije-tri da provjerim libele, kasnije se nisam morao mučiti odbijati ga.
I nanovo mu objašnjavati da je najveći dušmanin artiljercima - vrijeme.
Kojeg nam ovaj put nije manjkalo. A i cjelokupno
je dosta brzo prošlo.
***
Noći prolete u iščekivanjima, praćenjima kada će
ko i odakle naići, dani u izležavanjima, s tim kraćim prijekidima kada smo malo
kao gađali. Odmorni, raspoloženi dočekasmo vrijeme smjene.
Kada je pred akšam telefon zazvonio znali smo da
je u vezi s tim.
- Zuhdija je – predstavljanje sugovornika to je
potvrđivalo, ali i slutilo nečemu ne baš očekivanom.
- Reci, prijatelju – ja još nisam mijenjao
raspoloženje.
- Evo Galiba kod mene. Imamo jedno pitanje za tebe,
šta tražiš da ti i mali Pezo ostanete još dva dana?
- Šta tražim? – bio sam više nespreman, nego
iznenađen pitanjem, tek sam tražio način kako da moj pristanak ne bude
najponizniji – a šta je sad, kakva frka? I sumnjivo mi to - dva dana. Je li će to
nešta biti?
- Nemoj zajebavati sad i ti, da nije potrebno ne bi
te ni zvali. Vidiš da ti ne naređujemo. Znamo da ste i umorni, svi smo, i da vam
tu nije nimalo ugodno, zato te i fino pitamo: Šta tražiš?
- Ako je dva dana, šta ću tražiti. Ništa. Znaš mene.
Može ovako: Pošaljite kanister rakije, i bidon pičke, i nećemo ni silaziti
odavde!
- E, to ti ne možemo dobaviti. Toga u magacinu nema.
Ako šta drugo treba... – Zuhdija je odgovarao, a iza se čuo i Galibov smijeh, samo
dijelom što je ovo značio i moj konačni pristanak.
- Ma ne znam... Evo, Sedo mi otima slušalicu,
izgleda da on ima neku želju...
***
Ostali smo, noćili, ponovo je neke vojske
tutnjalo. Ali Šaćira, ili nekog drugog nije bilo.
Možda ne bismo toliko o tome razmišljali da je
samo traženo da ostanemo.
Međutim, pošto su pitali za želje, a Sedo i ja se
šalili, doduše na različite načine, očekivali smo makar ono osnovno, hljeb i
koju konzervu. Kojih smo mogli razvući na danas, ali je Zuhdijino raspoloženje
bilo obećavajuće.
Kao da je znao da će danas biti jako vruće.
Četnici su produžili one svoje pješadijske napade, dok su artiljerijska
pojačali, udvostručili. Pomisao da zbog artiljerijske vatre, uz nesreću da
magle nikako nema, kad već nismo noćas obećano nećemo ni tokom dana dobiti, osjećali smo se gladnijima negoli smo doista bili.
Dodatni pritisak na mene je vršen Sedovim
prigovorima. Po njemu sam ja kriv jer sam bio neozbiljan, dok je sebe smatrao
ozbiljnim kada je tražio sedam hljebova, kilu šećera, šteku cigareta, nekoliko čokolada,
eurokrema, gulaša i pašteta... Što sam mu odmah oprostio, dok to da je cijelu
noć jeo rezerve koje smo imali, i još i mene navratio, to baš i ne mogu. Ali to
sve skupa ne mijenja dužinu dana koji je pred nama.
Zbog čega sam na kraju popustio pred Sedovim
prigovaranjima i pozvao Zuhdiju. Nisam očekivao da će i to nešto izmijeniti,
osim što će ušutkati Seda. Naravno, biti i garancija da večeras nećemo biti
zaboravljeni. Posebno, što je pomenuo imenom Soba Šaćira, brigadnog
logističara, označujući ga krivcem.
Pričali smo Sedo i ja ponovo o ovome. Sada ozbiljnije,
ističući kako bi prethodne šale mogle biti uzrok da nam bude gore neg je trebalo
biti.
Osim činjenice da smo sami, na nešto drugo se ne možemo
požaliti. A zbog prozivanja Šaćirovog, uz sinoćnji Sedov bezobrazluk, javlja se
sumnja kako ono što ćemo dobiti bude dovoljno jedva za taj jedan, preostali
dan.
***
Pričali smo, vrijeme trošili, s obzirom da je
prisutna i štednja mina. Pričali, a znali da nam je kako nam je, znali da ćemo
odraditi i drugi dan, čak i ako ponovo budemo zaboravljeni.
Podne je prevaljivalo kada je jedan naš iskorak
na kosu bio drukčiji od ranijih. Neko je išao prema nama. Već se dalo nazrijeti
da taj neko vodi i konja. Nije telefonom javljeno ali se ponadasmo da je usput
potjerao i nama hranu.
Kako je Viteška ono jutro, ipak izašla na Ilijaš
i Zubove, to se većim dijelom puta i moglo mirno ići. Ipak, bio je pojas na
kojem je trebalo mnogo sreće onome ko bi se, iz nekih jakih razloga, usudio
ovuda sada ići.
Pitali smo se koji su to jaki razlozi, pitali i
ko je taj što ide, a kada su krenule četničke granate. Primijećen je. Ali i -
imao je sreće.
Admir Habul, poznat pod nadimkom Paljuka, bio je
osamnaestogodišnjak. Prva misao moja kada sam ga prepoznao je da se je neko
mnogo ogriješio tjerajući njega na ovaj zadatak. Drugo je bila nevjerica, da je
sve ovo zbog nas.
Gledao sam u Seda, i njega sam, pogledima korio.
Ne samo da je na konju bilo sve što je tražio, već je bilo nečega i više. Ne
može se reći da je pun tovar, ali opet - tovar je tovar.
Ostat će zabilježeno da je nama dvojici na
položaj dotjeran konj hrane, uključujući i šteku cigareta. A sve, samo za dva
dana. I, pod granatama. Zbog čega je i trebao dobrovoljac.
Priča Paljuka o tome, kaže da je Sobo bio
prilično ljut zbog načina na koji mu se obratio Zuhdija, a povodom činjenice da
je sinoć nas zaboravio. Ljutnju nije mogao drukčije ispoljiti nego da što hitnije
ispravi grešku.
Ponudio je pet kutija cigareta onome ko ovo
izvede. A Paljuka je jedini bio dovoljno lud da po toj cijeni rizikuje.
Još luđi, jer se uporno namjeravao odmah vratiti.
Kako kaza, pošteno, i do kraja izvršiti zadatak.
Ja sam htio biti još uporniji, uvjeravati ga da
sad ne treba iznevjeriti sreću koja ga je dopratila. Priznao sam i da ja ne bih
uradio što je on, dodajući da i ovako osjećam grižnju savjesti, te da ne želim
da ona ostane trajna.
Razumijevao sam i njegovu mladost, ali brzo shvatam
i jedini način da ga ubijedim. Par je sati do akšama, toliko ga u potoku mogu
zadržati samo na jedan način.
Nasmijao se, ali i pristao. Dali smo mu Sedo i ja
po kutiju cigareta, što je možda malo previše za par sati sjedenja, za ono što
je svakako trebao učiniti, ali je vrijedno lijepog završetka ove jedne
zanimljive pričice.
Treskavica, pogled na Bjelašnicu
