Da je meni u Sarajvo
doći,
da ja vidim mlade
Sarajlije.
Kako nose
đuzel-đeisije,
mor čakšire i gajtane
zlatne.
Džamadane i fermene
sjajne,
tramboloze, nože
okovane.
Na nožima zlaćane
jagluke,
na jagluke varaju
djevojke.
Tek nam postaje jasno da situaciju i nismo
razumijevali. Koliko god da smo žurili, da se nismo štedili, iznenađeni smo
pozivima da još požurimo.
I da imam vremena, teško da bih se sjetio kada
smo brže zaposijedali neki položaj. Zapravo smo se i sami jedva snalazili. Ovi
iz druge grupe, koji su nam pomagali, morali su trkom nazad. A i mi smo prvi
minobacač smjestili u prirodno pogodnu vrtačicu, da bi dvojica odmah mogli
djejstvovati iz njega. Oprezno, dok ostali adekvatnije pripreme, ukopaju drugi.
Barem do izražaja dolazi to da trenutno, kao nikad ne oskudijevamo u minama.
Ostalo što shvatamo, i što nam se kazuje, nije
tako povoljno. Prije našeg pokretanja, pokrenuta je i naša pješadija. Možda su
dolasci drugih jedinica ohrabrivali, nama sve izgledalo sporo i aljkavo, tek je
istina da se četnici sa svojom ofanzivom nisu šalili.
