Hladan vjetar poljem piri,
a na zemlju pada noć.
Iz oka mi suza blista,
jer od tebe moram poć'.
Ah, ne idi, ne idi, ostani tu,
moj mili dragi, na mome srdašcu.
Čovjek ne poznaje sreću,
dok u njemu ona spi,
al' kada je on izgubi,
onda gorke suze li'.
Bolujem, patim, u čežnji mr'jem,
jer žarko ljubim onog kog ne sm'jem.
Ne sjećam se sna, ali mora biti da sam ga malo dodirnuo. Nisam čuo da je neko zovnuo pokret. Krenuo sam za ostalima. Odmah se pokušavam orijentisati, opet se vraćamo. Idemo prema katunu!
Izgleda mi da smo nešto manje oprezni. Do mjesta gdje smo prvi put zastali, i dalje - dok smo se spuštali naniže. Tek kad smo u potoku skrenuli lijevo, nekako i mi na začelju čusmo da sad obilazimo njihovu stražu. I da ćemo se ovako ušetati u logor. Ne shvatam to, ali šutim i idem s kolonom.
Sve mi je čudno. Naglo, pod štitom mraka, prelazimo cestu i skupljamo se pred jednom velikom kolibom. Skoro pomislih kako je Igman odavde jednako udaljen kao i Goražde što bi...
Još čudnije bijahoše riječi vodiča, kojeg prvi put osmotrih:
- Podijelite se. Koliba je velika, ima i sprat, al je i vas puno, znam da ćete teško svi stati. Zbijte se, važno je da ne puše i da neće kisnuti ako udari. Slobodno se opustite, probajte zaspati. Samo nemojte pričati, ako se ne budete čuli, niko neće posumnjati. Desi se da stražari naiđu onim putem gori... samo da vas ne čuju! Ja ću doći za tri-četiri sata i izvesti vas odavde, prije svanuća... Alahimanet, i prijatno spavanje!
Brzo smo punili kolibu, prizemlje pa sprat. Opet se nisam gurao, nekako sam se htio malo načuditi. Prvo njenom neobičnom, pa još neobičnijem izgledu našeg vodiča.
Ako sam smio sumnjati, učinio sam to. Nije mi se doimao pouzdano, svakako nisam tako zamišljao čovjeka koji će nas dovesti do Igmana. Stara, čobanska odjeća, s debelim vunenim gunjom i čvrstim opancima, skrivali su mlado lice ispod vunene kape i duge guste žute brade. Da je pred mene dovedeno deset mladića iz ovog logora i da mi je dato pogađati, nisam siguran ni da bih iz devetog pokušaja pogodio ko nam je vodič.
U prizemlju nije bilo mjesta, morao sam na sprat. Uzalud se čulo da je i to popunjeno, negdje već moramo. Ja i oni što se još bore za mjesto.
Vodič je stigao zamandaliti vrata i izmaći merdevine, prije nego je iko naišao...
Vani mrak, unutra se ni prst pred okom ne vidi. Nekako se ostali ubacuju, ja samo vrtim ukrug. Odustajem, odlučujem zoru čekati na sred kolibe, na kamenom ognjištu!
Ponadah se kako će mi mantil još jednom zahvaliti na tome što se ne odvajam od njega. Prostrijeh ga na to kameno, ili će biti betonsko, ognjište... i pustih ostale da spavaju.
Ja, ne vjerujem da ću. Bar ću malo bolje porazmisliti o ovome. Do zore je dugo, možda nešto i shvatim.
Krijemo se od Jelečaka, a unajmljujemo njihove vodiče!? Krijemo se, a ulazimo u sred njihovog logora!? Logor je pod budnim okom stražara, a pedeset ljudi je ušlo neopaženo, i još će i izaći istim putem!? Sumnja se kako su četnici blizu, a par koliba od nas, u Komandi, odjekuje pjesma!? Slično kao i prošli put, prvi loš znak... Da li je moguće da niko ne zna za nas!?
Ako mora ovako, u redu je. Ali, zar se nisu mogli još malo zbiti? Gdje je leglo trideset ljudi, mogao je još jedan! Postaje mi jako hladno, nisam siguran i da ću izdržati. Bubrezi mi se bune, strah me da me mokraća ne istjera ranije...
Tugu dijelim sam sa sobom. Imam osjećaj da su ostali uspjeli zaspati. Ili ne znaju šta nas je snašlo, ili ih ne zanima...
Biće da sam tamo jedini drjemnuo, propustio čuti nešto važno. Zato se sad moram strpiti.
Naježih se pri pomisli da su prošli put, negdje blizu ovih doba, neki već bili mrtvi. Ja sam još uvijek svjestan, razmišljam, znači - i živ sam!
Sasvim dovoljan razlog da budem sretan i da zoru ne požurujem, već da je pustim da dođe kad joj vakat bude!
***
Nije dugo bilo hladno, posta ledeno. Gubih osjećaj da je mantil na meni, činilo mi se da sam go. Na ovom betonskom ognjištu je nekad gorjela vatra. Nekad... Ne može mi pomoći ni udubljenje u kojem se pokušavam sabiti. Lijepim se za ledenu podlogu, imam osjećaj da će dio mene ostati - kada budem ustajao!
Možda sam i jedini koji ne skida oka s mjesta na kojem su, prema mome sjećanju, bila vrata. Biću i prvi što će se obradovati kada se otvore.
Brojao sam od jedan do sto. Od tristo do jedan, nazad. Opet od jedan, gonio do...
Učini mi se da čujem korake...
Prikradaju se, nije mi se učinilo. Otvaraju se donja vrata. Poželio sam vrisnuti i probuditi sve oko sebe. Odustajem, toliko sam izdržao, mogu još malo.
Lijepo je čuti zvuk koji ostavljaju merdevine. Reza pušta, otvaraju se i naša vrata.
Očekivao sam da će više svjetlosti prodrijeti unutra. Ali, važna je ona što je izbijala iz usta momka koji ih je otvorio. Ne slušam šta govori, spreman sam iskočiti čim se pomjere - oni uz vrata.
Nisam bio jedini. Vjerovao sam svakome ko se požalio na smrzavanje, ali nikom neću - da mu je bilo gore nego meni. Siguran sam, da smo sada mogli birati između noćenja ovdje i vani, birali bi drukčije. Bilo nam je prijatnije čim smo izašli iz kolibe. Koju ćemo, i to je sigurno, pamtiti bar dok nas bubrezi budu podsjećali.
Izvlačeći se iz logora, počeh pomišljati kako bjekstvo poslije pljačke banke i nije naročito težak posao. Iskradamo se vješto, skoro da bi mogli zavidjeti sami sebi. Ako se u prvoj akciji, pošto dođemo do pušaka, ovako budemo privlačili četnicima, vjerujem da se neće dobro provesti.
Ipak smo potpuno odahnuli tek na mjestu na koje smo se i sinoć povukli. Tamo sam prvi put vidio oba vodiča. Sjetih se da su braća, bili su na spisku, samo nisam vjerovao da baš toliko liče. Samo što je jedan imao svijetliju bradu. Sjetih se i njihovih imena: Halil i Abid Ušto.
Potvrdili su kako je sve u redu, kako možemo konačno nastaviti...
