NI TEBE, DJEVOJKO, NEMA (Risto Tošović)

Sve tvoje je bilo kud trčiš,

kraj kovačnice, kraj bagrema.

Ali kovačnice više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam stazice kojim si brala

jagode dozrele u šumi.

Ali šume više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam lipe, tri druga stara,

sa dječacima gdje si se igrala.

Ali dječaka više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam čamac kojim si brodila,

Drinom uzduž i poprijeko.

Ali čamca više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam ljuljašku više kuće,

kad sam te k'o jabuku među grane bac'o.

Ali ljuljaške više nema.

Ni tebe, djevojko, nema.

Znam tu noć krvoprolića,

i most gdje su klali u svanuća nijema.

Ali ni mosta, ni tebe,

djevojko, više nema.

Risto Tošović

(23.3.1923. Foča - 22.8.1986. Beograd)

III - 27 / Svjesni svoje nemoći

 Ja iskopah bunar u avliji,

i posadih višnju na jaliji,

i zagledah konu na kapiji.

Nije prošla ni godina dana,

puhnu vjetar, slomi višnji grane,                                     

i presuši bunar u avliji.

Draga mi se za drugog udala,

da je za kog ne bih ni žalio,

već za moga najprvog jarana.

Kada smo se vratili, Mustafa i ostali su već bili otišli. Ispratili smo Šefedina, a ćutanje naših shvatili kao potvrdu da još nema novih informacija u vezi našeg odlaska. Iz dana u dan sve lakše prihvatamo tu činjenicu. 

Ne mislim da se nešto promijenilo u nama, i dalje držimo kako ćemo prihvatiti sve, a ništa nećemo izazivati!

U nama nije, ali jeste oko nas. Grebak nam je svakako izgledao drukčiji od Trebove, samo nam se činio pitomijim. Ipak, iznenadio nas je brzinom promjene klime.

III - 25 / Posljednji ga je vidio živog

 Slavuj ptica mala

svakom pjesmu dala.

A meni junaku

tri tuge zadala:

Prva mi je tuga

što ja nemam druga.

Druga mi je tuga,

na srdašcu mome,

što me nije mlada                    

oženila majka.

Treća mi je tuga,

valja umrijeti!

Kopajte mi mezar

na ravnu sokaku.

Vežite mi đogu

za nišan kod nogu;

Nek moj đogo znade

da me više ne imade!

Pola sata, vedrih kao vrijeme, ispunili su nas malom, ali nama itekako važnom radošću, dolazak gostiju je najbolja potvrda da je naša gradnja ove, makar i privremene bajte imala smisao. Njena skromnost nas je izvela vani, gdje se pak javlja druga smetnja. Osnovne informacije smo razmijenili pa na jednostavan način rješavamo tu smetnju.

Dijelimo se u nekoliko grupa, više ćemo reći i čuti. Naravno da ću ja u šetnju opet sa Šefedinom, a još će nam se pridružiti Alija.

Ovaj put smo birali one priče, prisjećanja koja neće dublje roviti po duši. Takvo ćaskanje, prije svega, potrebno je njima dvojici. Jedan je bez braće, drugi bez gotovo cijele porodice, previše je minuta i sati u kojima se njihove misli same usmjeravaju!

III - 15 / Čovjek je pametniji kad manje zna

Puče puška, puče druga, iz Carigrada,

da ubije Husrev-bega, na sred Sarajeva.

Govorio Husrev-beže: „Šta sam  skrivio,

dušmani me opanjkaše kod sultana mog.

Ja načinih medreseta i imareta,

ja načinih sahat-kulu, do nje džamiju.               

Ja načinih tašlihana i bezistana,

ja načinih tri ćuprije preko Miljacke.

Ja načinih, od kasabe šeher-Saraj'vo,

i opet me ti dušmani gledat' ne mogu.

I gora će prestat' listat', i voda teći,

a dušmana na svijetu neće nestati!“

Nas devet smo, Nasuf Durić je dobrovoljno prvi ostao uz ruksake, dosta brzo bili spremni, i već na ovom prvom zadatku. Ravno cestom, ispod Dragomilića, stigli smo na mjesto odakle je Adem Durić već znao dalje. Tu smo samo malo predahnuli, dva puta saslušali Adema, a zatim se složili - kada smo već tu malo ćemo se prošetati i na drugu stranu.

Na Radavi, odnosno Bosanskoj međi, ili dokle smo već došli, također smo odmorili. Neće biti da je Adem i ovo dobro poznavao, ali se mogao orijentisati. Pomogao je i nama da se možemo snaći, za slučaj da naš boravak ovdje potraje, i da možda i nekud ovuda budemo trebali ići.

III - 12 / Neću se predomisliti

Kaži, Namko, od kud si,

molim te ne prkosi,

drhtao sam kao prut

kad si sinoć dva-tri put'

niz moj sokak bježala u mrak.

Amana, niz sokak bježala u mrak.

Ja sam cura Mostarka,

imam sedam momaka,

jest', tako mi zdravlja mog

sve bih dala za jednog,

za Aliju sevdaliju.

Aman, Aliju sevdaliju.

Sinoć kiša sipila,

ja u dućan hitila,

da kupujem darove

za svekra i zaove,

za Aliju tutunkutiju.

Aman, Aliju sevdaliju.

Zalud, Namko, darove

kupuješ za svatove,

zlatan prsten Aliji,

lijepom sevdaliji.

Aliji, sevdaliji.

Aman, Aliji sevdaliji.

Aljo gleda Minkicu,

u majke jedinicu,

sve komšije pričaju

da ga sa njom viđaju,

s Minkicom jedinicom.

Aman, Minkicom jedinicom.

Kupio je dorata,

i azgina alata,

da ukrade Minkicu,

u majke jedinicu.

Minkicu, jedinicu.

Aman, Minkicu jedinicu.

Kako su Durići ostali zajedno, tako su učinili i Pekasi. Sem toga, ni jedni ni drugi nisu bili raspoloženi gubiti još vremena, šetnjom do izvora.

Ja sam samo sačekao da vidim kamo su se uputili. Vjerovao sam kako nama odgovara što je njihov izbor bio „uz šumu“, što sam odmah otkrio svojim partnerima za večeras.

-          Mi ćemo tamo, preko livade. Kad sam bio u Komandi, pit'o sam neke, misle da tamo ima najviše mjesta. A i najbliže nam je kad se vraćamo s vode.

Vjerovali su mi, a i ja sam, da ćemo se lahko snaći. Zato nismo ni žurili, a sve prisutnija noć to nije ni dozvoljavala. Sem toga, nismo bili ni jedini koji sad idemo na vodu, ili s nje.

Ni česma nas nije požurivala. Mlaz nije previše jak, ne klopoće, ne bije dosadno, sasvim tiho i normalno teče. Ko ne zna šta je lijepa pjesma šumskog izvora, neka dođe ovdje i čuje je. Razumljiva je, svakom ko je želi čuti.

III - 10 / Probaćemo biti strpljivi

 Majka Fatu u Derventu dala,

u Derventu, za bega leventu.

Pitala je ostarjela majka:

„Je l' ti, šćeri, obična Derventa,

je l' u volji mlađahni leventa?“

Njoj mi Fata u dv'je riječi kaza:

„Nije mene obična Derventa,

al' je mene prilična leventa!“

I to što su se oblaci počeli navlačiti uticalo je da nam se čini kako nas je noć skoro pretekla. A prvim koracima kroz šumu najmanje bi nam se činilo da nas s druge strane čeka logor. Prirodna tišina, svakome ko bi prolazio ovuda, ne znajući kud ide, dala bi za pretpostaviti da ničim drugim nije remećena. Jedino što možemo čuti jesu naši koraci. Pod nama šušti lišće, kako se večer bude spuštala to će se i jasnije čuti.

Da je duže ići ovom šumom susreli bi se i sa strahom. A što nismo odmah upali pod takav osjećaj zaslužni su Rasim i dvojica vodonoša.

Zato se nismo iznenadili kada smo čuli prve glasove, kao i kad nam je tmurnu tamu noći zamijenilo, ipak još uvijek prisutno dnevno svijetlo iznad livade na kojoj se pruža logor.

Ne samo zbog takvih oblaka, tmuran nam se pokaza ambijent koji nas dočekuje. Prva ocjena će biti jednostavna - ni nalik onome što smo ostavili na Trebovoj!?

III - 9 / Kao braća

Oj moja, vodo studena,

i moja ružo rumena,

što s' tako rano procvala?

Nemam te kome trgati.

Ja bi' te majci trgala,

u mene manjke ne ima.

Ja bi' te seji trgala,

seja se moja udala.

Ja bi' te bratu trgala,

brat mi je otiš'o na vojsku.

Ja bi' te dragom trgala,

dragi je od men' daleko:

Preko tri gore zelene,

preko tri vode studene!

Do izvora smo imali manje od pet minuta. Bar još toliko se možemo i tu zadržati. Jednom smo se napili, malo ćemo sjesti i uživati u klokotanju ovog planinskog vrela, da bi poslije dopunili čuturice i još se jednom napili.

Taman smo posjeli, izvoru priđe čovjek koga niko od nas nije znao. Dok je punio kanister, par puta je pogled skretao do nas. Nije progovarao, nije se čak ni pitao. Biće da je naviknut na slične situacije. Ko zna koliko je proteklih dana nepoznatih ljudi ovuda prolazilo, bilo mu pred očima, a svi su bili na proputovanju. Valjda je i nama sudbina isto pripremila!?

Kada se udaljio, tek se i mi osjetismo slobodni koju prozboriti.

-          Boga ti, Feride – ja sam počeo – de nam sad objasni, kako ono ti zaliježeš prije nego je metak ispaljen?

-          Jebi ti njega – nije se stidio – ja sam ti, uvijek, u pripravnosti, nikad ne znaš u kakve je budale puška! Vidio si, prvo puca! Koji me kurac poslije zaustavlja!?

-          Misliš da ste pametni, vi koji niste zalegli? – Zaim je teško prihvatao što nam osjećaji nisu bili jednaki, kao razmišljanja što jesu.

-          Dobro si to rek'o – i sam sam o ovome razmišljao, pa sam opet imao pripremljen odgovor – nismo mi hrabriji, nego pametniji. Znali smo gdje smo, a da je neko mislio da nas pobije, ne bi ispalio samo jedan metak, i to u zrak, nego cijeli rafal i to po nama. Odmah sam i skont'o, ne mislim ja da je on nekog od nas pozn'o, nego da se radi o nekom strašivom. Nekom, kome je lakše s nama pričati ako ležimo.

-          Ne jedi... – Senadu se ovakvo objašnjenje nije sasvim svidjelo – nije to razlog da glumite.

-          A šta smo trebali!? Skinuti pušku i zapucati i mi na njega? Što niste vi, vi ste ležali? To bi mog'o biti problem, on bi se još više prep'o, onda bi ošin'o po nama, a ma kakav da je strijelac, ne zaboravite da je on nas vidio a mi njega nismo.

-          A, da je bio četnik? – Zaim je i dalje srljao u diskusiju.

-          Eh, da je bio četnik, mi sad ne bi bili ovdje. I sreća da mi svi nismo bili kao vi, da smo svi zalegli ko zna kako bi se sporazumjeli.

-          Daj, ne jedite sad govna – Adem nas prekida – evo još nekog na vodu, nemojte da nas on čuje. Šta god da nam se sprema, koliko god da ostanemo, mi moramo ostati skupa. Kao braća, a ja vas tako i doživljavam.

Bio je sasvim u pravu, kao što ja nisam bio siguran objašnjavajući razliku između naših postupaka, mada sam kazao ono što sam doista osjećao.

A ovaj drugi što je došao točiti vodu, djelovao je još manje zainteresovan za nas. Još gluplje bi bilo da smo njega nešto pitali.

Razmjenićemo još jednom zbunjenost što smo ipak ovdje, a ne znamo zašto smo, to nam ni Krnjo nije znao ili htio reći, a Rasim i sigurno nije znao. Neko pomenu mogućnost da je nešto bilo planirano, ali da je to i odgođeno zato što mi nismo došli na vrijeme.

-          Nema govora o našem kašnjenju – Adem je požurio svima nam objasniti kako ni o tome ne trebamo razmišljati – hem smo sami nabrzili s Igmana, haman niđe nismo stajali, sinoć nismo ni mogli stići, a i današnji je dan svakako bio prop'o. Ipak, hajmote točite čuture, pa hajdemo. Svejedno, ja 'l sjedili ovdje ja 'l tamo!

Nije bilo svejedno. Da smo samo htjeli birati gdje je ljepše, izabrali bi ovdje. Međutim, birali smo želju za umirenjem znatiželje, naše unutrašnje prirode. Hoćemo saznati zašto smo ovdje.

To je sljedeće što će nam se desiti!? 

 Grebak, put prema Goraždu

III - 5 / Nismo dugo čekali

 Kofiljačo, moj debeli hladu,,

Plave grade, moj veliki jade.

Đe u tebi hlada ne imaše,

osim bora na sred Budopolja,

i njemu su polomljene grane.

Vješajući momci džaferdare,

a đevojke sa grla đerdane.

Gledajući njemu u vrhove,

s koje strane sunce da ograhne.

Uz svitanje zore su i temperature malo niže, zato smo se sami, i na vrijeme probudili. Budni, ali u tišini, puštamo zoru da iščezne, a ispraćamo i prve minute jutra.

Ako se po njemu dan poznaje, nije nam žuriti. Što se više razdani, sigurniji smo.

Na polasku je Adem prvi proučio bismilu, da bismo ga odmah svi popratili. I, za početak, lako se vraćamo na cestu.

            Nas dvojica, prvi. Tiho smo se provukli kroz granje, gledajući da izbjegnemo sve moguće šumove. Na samome smo izlazu stajali petnaestak sekundi, nakon čega smo sigurno iskočili. Odmah glasno pozvali i ostale.

            Nije ovo bila gluma, ni junačenje. Jednostavan, čisti osjećaj. Prema čistini i svježini zraka. Čak smo bili sigurni da bi i svaka srna isto učinila. Nismo imali njihovo šesto čulo, ali smo znali kako za nas niko ne zna, ne čeka nas u čeki, samo nam je trebao osjećaj da u blizini nema nikog koga slučajnost ovuda navodi. U prokresu nije bio tako izražen...

            Pravimo kolonu, identičnu sinoćnjoj. Opet je Adem prvi, ja za njim, pa Zaim... i tri preostala Durića na kraju. Samo da se odlučimo za jedan od dva puta. Teren pravo je bio ravan, onaj lijevo se peo.

-          Ja bih lijevo – samo to sam rekao, u sebi sam imao obrazloženje ali sam ga namjerno prećutao.

-          Misliš? – Adem se kao kolebao – ovo mi se raskršće nikako ne uklapa, ne mogu skroz biti pametan. Ne vidim drugog rješenja nego da se razdvojimo. Mora ono biti blizu, koji ga vide neka zvižde.

-          Kakvo razdvajanje – Ferid je, ovaj put, bio potpuno u pravu odlučivši ga brzo prekinuti, izvjesno je i jedini još noćas o ovome razmišljao – ne dobijamo tako ništa, svakako bi se jedni morali vraćati. Ja bih da probamo na sreću. Valjda ćemo brzo skužiti ako budemo profulili, a može se desiti i da potrefimo. Uštedimo i snage i vremena!

-          Dobro, ne moramo vrijeme štediti, ali možemo napore – ovo sam rekao samo da se složim s Feridom – a sve je uhar!

-          Ako ste svi za to, i ja sam – Adem prihvati – samo, kako ćemo... da bacamo novčić?

-          Kad bi ko im'o novčić – našali se Kemura.

-          Je li Asim rek'o lijevo. Idemo, onda, lijevo – ovaj put, Senad presudi.

Adem je, valjda, mislio kako je prirodno da, ipak, mene prepusti na čelo. Isto tako, meni je jednako kao svima bilo drago što to nije dugo trajalo. Nakon ne više od pet minuta dočekaše nas prve livade. Par minuta poslije nailazimo i na ograde i sadjevena sijena, odmah zatim primjećujemo i krovove. Samo da što prije budemo sigurni i da smo u selu koje nam treba!

Tempo kretanja nismo mijenjali, nisam osjećao ni da je neko imalo nesigurnije gazio. Bili smo i spremni jedino za takvu istinu.

Ono nešto nam, ipak, nedostaje. Nema živih potvrda života. Ne čuju se psi, a trebalo bi da su nas davno osjetili. Ni pijevci se ne javljaju, ovce, krave... Ili su Dragomilići mrtviji nego smo bili shvatili one koji su nam već pričali o njima, ili...

Po odgovor idemo ravno prvoj kući.

Nismo ga dobili. Ne samo da u njoj nikoga nema, već je tako duže vrijeme. Prolazimo je i otkrivamo ostatak sela. Sve ostale kuće su u čoporu, a ima ih preko deset.

Zastajemo na nekoliko sekundi, pogledima tragamo za nekom u kojoj bi ponajprije moglo biti da neko ima.

Učini nam se da smo čuli ovčije zvono, a neko jasno vidje i dim iz jedne kuće. Prema njemu smo i krenuli.

Svi koji smo pomislili da je tu i tor iz kojega smo čuli ovce, griješili smo. Zato smo sada sigurni da su bar dvije kuće naseljene.

Adem je samo nekoliko trenutaka razmišljao, zatim predložio, a svi se odmah složili, kako je sigurnije da se za put malo raspitamo. Ali i, ne znam iz kojih razloga, da ne kucamo domaćinu na vrata. Staćemo ispred, zaturiti priču kako je dan lijep, što i jeste bila istina, i kako je i selo lijepo, što se baš i ne može tvrditi. Ni jedno nije važno, već da nas domaćin čuje.

Nismo dugo čekali. Na vratima se pojavi čovjek srednjih godina, srednje brade, crne i prilično uredne. U rukama je držao lovački karabin, nije imao kompletnu uniformu, što je sve skupa potvrđivalo da se, u svakom slučaju, ipak nalazimo među našima.

-          Ko ste vi? – nije skrivao malu iznenađenost.

-          Fočaci, ljudino – Adem je govorio – u stvari, sa Sutjeske.

-          Sa Sutjeske? Otkud ovdje?

-          Krenuli na Grebak, a baš nismo sigurni u put.

-          Na Grebak? Sa Sutjeske? Kako ovako rano, i ovuda?

-          Tako što sad nismo sa Sutjeske, već s Igmana idemo. Tu dolje smo noćili, sad trebamo na Grebak, a...

Dok je Adem polahko počinjao gubiti strpljenje i podizati ton, iz kuće izađe drugi, čija ga pojava zaustavi u misli. Bio je mlađi, krupniji, sav u maskirnom odijelu.

Ali, i pristojniji. Odmah se rukovao s Ademom, i predstavio - Meho Alić. A kada je Adem predstavio sebe, i nas ukratko, odmah smo čuli sve što nas je zanimalo.

-          Nema veze, niste trebali ovdje ni svraćati, samo ste trebali produžiti. Ništa, ovako se samo vratite. Lakše vam je putem kojim ste i došli, nego da pokušavate niz livade. Čim siđete na cestu, samo produžite. Idite do potoka. Tu se cesta gubi, ali ćete vidjeti put koji odvaja naviše. Ne možete pogriješiti, dobro je utaban. Masa je svijeta, ovih dana, sišla niz njega. On će vas ravno odvesti do logora na Grepku. Nećete zalutati, vidjećete vodu. A i od nje tragove, i samo njima, dok vas šatori ne dočekaju!

-          Koliko ima do gore?

-          Zavisi kako idete, koliko ste umorni. Ali, nema mnogo, do dva-tri sata.

-          A, što je ovo selo pusto?

-          Nije ovo toliko bezbijedno. Jest se ovdje skupilo dosta vojske, ali je i golem prostor. Sve je odavde ranije otišlo, prije nego su ova srpska sela zauzeta. Opet se narod ne vraća, blizu Jahorina, četnici na sve strane. Eno, prekjuče... Ovdje ima samo jedna nana što noćijeva, što neće nikud odavde. Huso ponekad siđe, nju obiđe, ja sam sinoć prvi put doš'o od kako sam se puške ufatio. Ja sam s jednom posebnom diverzantskom grupom, nije sad da svaki dan nešto radimo, ali smo smješteni dalje. Huso i ostali su tamo, u Vojnovićima, zato on može svaki drugi dan, donese joj koju konzervu, prinese vode, namiri ono malo stoke, očisti im, pricijepa drva... Nana je zaslužila, fina je uvijek bila, ali su svi njeni u Sarajevu. I ja sam maksuz doš'o obići je, upitati za zdravlje.

Sigurno je Adem u početku razmišljao pomenuti našu glad, ali je držanje onog s bradom, pogled kojim je žudio što prije nas ispratiti, bilo jače od sve Mehove prijatnosti.

Bar nek bude istina u pogledu dužine puta koji nam je preostao, toliko možemo i bez doručka. Zahvalili smo se na informacijama, pozdravili i krenuli.

                                                               Dragomilići 

II - 56 / Nije strah od smrti

Od kako je Banjaluka postala,

nije ljepša udovica ostala.

Kao što je Džafer-bega kaduna.

Nju mi prosi sarajevski kadija,

on je prosi a ona se ponosi.

Ona neće sarajevskog kadiju,

ona hoće banjalučkog bekriju.

Koji može dosta vina popiti,

koji može mnoge cure ljubiti.                                        

Prvi je Nail shvatio o čemu se radi. Mi se još čudismo grmljavini iz vedra neba, on je već jurio najbližem grmenu, onom za kojim su do maloprije bili Zaim i Šemso.

Bez obzira što tada i mi shvatismo kako smo postali izloženi naletu četničke avijacije, od smijeha se nismo mogli suzdržati. Nail je previše žurio u traženju zaklona, bacio se skoro naglavačke - kao da u vodu skače. S obzirom na okolnosti, nije to izveo najspretnije. Iz gomile kamenja obraslog sitnim grmljem, virile su mu samo noge. Još se i koprcao, pokušavajući se bolje uvući.

Nije mu se dopao Šemsov i moj smijeh, još više ga je nerviralo što nismo slično reagovali, a mi smo se pravdali sačekivanjem Zaima. Na kraju smo mu se i pridružili, sporije i manje nespretno. Svakako je prvi nalet već prošao, a bombe su pale dovoljno daleko.

II - 53 / Poslije, moglo je sve

                                             

Pod jasike povaljana trava

  O jeliko, jelo

  moje jagnje b'jelo

Nijesu je povaljale ovce

  O jeliko, jelo

  moje jagnje b'jelo

                                     6. avgust 1992.

Povaljali Jovan i Jovanka

  O jeliko, jelo

  moje jagnje b'jelo

Donjim poljem, i Orlovim kršem

  O jeliko, jelo

  moje jagnje b'jelo

Poslije doručka, nismo izdržali a da se ponovo ne prošetamo do bungalova. Da nas vide s puškama, a možda i nešto novo čujemo.

Razliku smo i sami osjećali, ali je tu još više dolazila do izražaja. Koliko god se mi osjećasmo i ponosnije i sigurnije, važilo je i za one koji nas gledaše. Posebno za žene koje su donedavno bile u logoru, koje su o nečemu ovakvom razmišljale, koje su obradovane vidjevši nas naoružane.

Možda je ta razlika na nama ponukala njih da se još ponečeg sjete iz logorskih dana. Lakše su priačle, čini mi se, a i nama je bilo lakše slušati ih.

II - 49 / Prije i poslije

Posidjele tri djevojke,

kraj Vrbasa, vode hladne.

Ona jedna svilu prela,

ona druga sitno vezla,

onu treću majka klela:
"Gdje si bila, viš' ne bila;

Gdje s' hodila, ne hodila!" 

"Nemoj mene kleti, majko!

Sjedila sam kraj Vrbasa

i gledala po Vrbasu:

kako voda čamac baca,

i u čamcu tri junaka!

Na jednom su sjajne toke,

na drugom su zlatne ploče,

u trećeg su crne oči.

Što s' u onog sjajne toke,

ono će mi djever biti.

Što s' na drugom zlatne ploče,

ono će mi svekar biti.

Što s' u trećeg crne oči,

ono će mi dragi biti!

Potvrdile su da je i treći četnik u Trošnju poginuo. Nisu znale da li na licu mjesta, ili naknadno usljed ranjavanja, tek je do njih u logoru došla informacija o trojici poginulih. Više o tome nam nisu znale reći, ali je nama dovoljno.

Nije nas iznenadilo što su četnici pokušavali nagađanjem pogoditi ko je toga dana bio tu. Sigurne tragove nismo ostavili, ali ni prevelika tajna nije ko je od nas mogao imati toliko hrabrosti.

Zato smo lakše primili i sljedeće saznanje. To u Trošnju je četnike učinilo vrlo kivnim, tražili su odgovor. Za nešto vojničko nisu imali hrabrosti, ostalo im je to što su imali u logoru. Srećom, posjeta Crvenog krsta se već dogodila. Petoricu najstarijih dječaka, svi otprilike trinaestogodišnjaci, moga brata Elvina, pa Adisa Pekasa, sina poginulog Muja, zatim Damira Odobašića, sina Latifa i Fadile, te Sanela Barlova, Ibrovog i Fatiminog, kao i Adnana Barlova, Adinog, čak u četiri navrata su izvodili na strijeljanje. Ono što je važno, svaki put su se živi vratili, a ono što su u međuvremenu preživljavali, i bez priča se može naslutiti...

II - 46 / Koliko je pametno

Pogledaj me, Anadolko,

Muhameda ti,

ja ću tebi sevdalinke

pjesme pjevati.

Hraniću te bademima,

da mi mirišeš,

pojiću te đul-šerbetom,

da mi uzdišeš.

"Alaj imaš ruse kose,

žališ li ih ti?"

"Da ih žalim, ne bih dala

da ih mrsiš ti!"

"Alaj imaš b'jelo lice,

žališ li ga ti?"

"Da ga žalim, ne bih dala

da ga ljubiš ti!"

"Alaj imaš crne oči,

žališ li ih ti?"

"Da ih žalim, ne bih dala

da ih mutiš ti!"

Alaj imaš medna usta,

žališ li ih ti?"

"Da ih žalim, ne bih dala

da ih ljubiš ti!"

Kreće javljanje iz studija, o najnovijim dešavanjima na ratištima. Poslije će ponovo neka patriotska pjesma.

Međutim, znam da će uvijek biti i onih kojima do pjesama nije, koji se osjećaju kao Alija sad. Zbog njega salu napuštamo ranije. Ionako u ovakvom ambijentu ne bi mogli pričati.

Ramo i Ada predložiše da razgovor obavimo uz šetnju. Hodaćemo do susjednog hotela „Smuk“, i nazad.

-          Prvo mi jedno pojasnite – prvi probijam tišinu noći – sve kontam, nikako da skontam. Čujem, tako sam razumio, ovo je Bjelašnica. Kad smo pošli, rečeno nam je kako idemo na Igman. Sad ga niko ne pominje. Nije da me previše zanima, haman mi je svejedno, samo me buni. Inače, to ja radi dnevnika. Znam da ću večeras puno toga čuti, htjeću sve najbitnje zapisati. Glupo mi da pišem Igman, ako smo na Bjelašnici.

II - 44 / Još je živa nevolja

 

Oj Zekija, čuj šta sam usnio,

san usnio - ja te zavolio.

U snu sam te ljubio, grlio,

san usnio - ja te poljubio!

Sad mi, stalno, evo svake noći,

svake noći dolaziš na oči!

Oj, Zekija, nemoj mi se kriti,

kad će sanak pusta želja biti!

  /Ismet Alajbegović Šerbo/

Stižemo pred Babin do. Dočekuje nas puno ljudi znatiželjnih pogleda. Ako nas nije zanimalo ko su oni, njih mi jesmo.

Počinju nas poznavati, prozivati imenima. Čujem da neko izgovara Nailovo, zatim i Alijino ime. Kako je nas adeša bilo puno, to me nje čudilo kada čuh i svoje.

Pogledom tražim hoću li ja koga poznati. Zastajem na jednoj grupi, tu su Kemura, Ramo, Sakib Glušac...

Nastaje prava gužva. Međusobno se pozdravljamo, sa znanima i neznanima.

Tražimo vode. Saznajemo kako je to jedan od problema ovdje, ali nam se izlazi u susret. Nema većeg sevapa od žedna napojiti. Osim toga, kada se odmorimo, svakako ćemo prošetati do česme s koje se i oni snabdijevaju.