Puče puška, puče druga, iz Carigrada,
da ubije Husrev-bega, na sred Sarajeva.
Govorio Husrev-beže: „Šta sam skrivio,
dušmani me opanjkaše kod sultana mog.
Ja načinih medreseta i imareta,
ja načinih sahat-kulu, do nje džamiju.
Ja načinih tašlihana i bezistana,
ja načinih tri ćuprije preko Miljacke.
Ja načinih, od kasabe šeher-Saraj'vo,
i opet me ti dušmani gledat' ne mogu.
I gora će prestat' listat', i voda teći,
a dušmana na svijetu neće nestati!“
Nas devet smo, Nasuf Durić je dobrovoljno prvi ostao uz ruksake, dosta brzo bili spremni, i već na ovom prvom zadatku. Ravno cestom, ispod Dragomilića, stigli smo na mjesto odakle je Adem Durić već znao dalje. Tu smo samo malo predahnuli, dva puta saslušali Adema, a zatim se složili - kada smo već tu malo ćemo se prošetati i na drugu stranu.
Na Radavi, odnosno Bosanskoj međi, ili dokle smo već došli, također smo odmorili. Neće biti da je Adem i ovo dobro poznavao, ali se mogao orijentisati. Pomogao je i nama da se možemo snaći, za slučaj da naš boravak ovdje potraje, i da možda i nekud ovuda budemo trebali ići.
Malo sam žalio što vremena nismo imali više, jer sam bio skoro ubijeđen da ovdje nismo slučajno došli. Mislio sam na drugo, ali sam bio potpuno u pravu!?
Ništa nije slučajno, tako ni vrijeme kada smo krenuli nazad!
Dolje, u potoku, stigla nas je grupa boraca. Predstavili su nam se kao pripadnici diverzantskog voda jednog od ovdašnjih bataljona. Predvodio ih je Galib Hodžić. Toliko su nam mogli reći, a više ih nismo ni pitali.
Iako smo i za sebe mogli reći da smo fizički vrlo spremni, pratili smo ih samo zato što se njima nije žurilo. Očito su se vraćali s jednog od zadataka, nekog izviđanja, vjerovatno. Mi nismo u toku svega što se ovdje dešavalo, i ono što smo čuli dovoljno nismo razumijevali, pa smo sa zanimanjem pratili isprekidane priče njih četvorice. I njih su čudila učestala, a što je ranije bilo skoro nezamislivo, pojavljivanja četničkih diverzanata...
Na određenom smo mjestu zastali. Zanimalo me to što sam vidio da Galib i njegovi rade, gledali su taj dio, tragove kočenja auta, možda i prevrtanja, kao i šumicu kamo su ti tragovi pokazivali.
Galib je vrtio glavom, kao da je nešto osjećao, nešto u šta nije siguran, a što bi vrlo rado saznao, provjerio.
Kada su sjeli, a mi im se pridružili, krenula je i priča koja će nam otkriti njihovu zbunjenost. Tri dana su prošla od tada, vijest o tome je nas stigla na Bjelašnici, istina samo dio, koji je još tada nudio sve ove upitnike.
Na mjestu smo četničke zasjede? Već i sami razumijemo ovo mjesto, Galib samo dopunjuje predstavom gdje su sve okolo naše linije. Ako nije čudno kako su ih četnici prošli u toku noći, mora biti kako su se kroz njih izvukli odmah po uspješno izvedenoj akciji. Ja se trudim dobro upamtiti samo mjesto, zato se raspitujem za ime. Rekoše: Dražin potok. Bi mi čudno, ali to odćutah. Želio sam čuti, još što više drugih pojedinosti.
Šta tek reći za odabrano vrijeme? Potrefili su tačno kada je naišao džip u kojem se nalazio Fadil Đozo, čovjek i heroj kojeg je Galib vrlo dobro poznavao, čije ime pominje sa suzama u očima. Slično govori i o ostalima koji su bili s njim, njegovom pratiocu Šoku, koji je poginuo, kao i vozač, te nekom oficiru iz Krajine Ćatiću, što je kao i Fadil imao malo više sreće. Istina, Fadilov život je u Božjim rukama, dok su rane ovog Ćatića nešto lakše.
Ime petog koji je s njima bio ne znaju, ali se priča da je taj reagovao najbrže, da je vozilo napustio čim je zolja opalila, izbjegao da ga stigne koji metak, a praštalo je nekoliko minuta, čak je i on odgovorio.
Još je detalja koji nas tjeraju da ih slušamo bez daha. Zašto su iz Trnova krenuli bez vodiča, zašto nije bilo onoga koji je bio za to određen?
Sve do sada još „trpimo“ kao slučajno, dok ne čusmo da se u džipu nalazilo još nešto. Dva miliona maraka pomoći Goraždu, ako se prepričavanjem nije šta dodalo ili oduzelo! Kako bilo, cifra nije mala, pa ne čudi da su „četnici“ znali za nju. Kao ni to što nisu imali vremena dokrajčiti one koje nisu uspjeli ubiti odmah, a jesu uzeti te pare!
Još pod dubokim dojmom svega tog što čusmo, malo se gubimo slušajući o tome kako je vršen uviđaj. Koja je Vojna policija dovedena, trnovska ili kijevska, svejedno, samo nije ona koja je bila bliža, s Grepka!
Ljudska radoznalost je neizlječiva. Vidim to po Galibu, uporan je u želji da sam malo bolje razgleda po okolnoj šumi. Pridružujemo mu se ja i jedan od njegovih.
***
Nije nam bilo teško pronaći mjesto odakle je pucano. Izbor nas nije čudio, kao stvoreno je bilo za zasjedu. Ja bih to opisao kao polupašnjak, sa šibljem koje se nadvijalo nad cestu, pružajući mogućnost odličnog prijegleda ceste, a istovremeno zaklanjajući asasine.
Drugi pogled, prva neobičnost! Trava je malo i previše uvaljana, vidljivo i nakon tri dana. Ne treba biti pametan pa zaključiti da ih je ovdje bilo, malo više nego bi za običnu zasjedu bilo potrebno, još manje pa razumjeti kako svi nisu istovremeno bili na osmatranju. Kao da su znali kada će neko naići, odnosno i ko je taj neko! Travu nisu uvaljali oni koji su vršili uviđaj, osim ako to nisu učinili isti koji su i bili u zasjedi!?
Ali, žurilo im se. Odavde su, poslije zolje i pucnjave, iskakali da dovrše započeto, da ne ostave svjedoke, još manje pare. Vratili se nisu istim putem, vidljivi su i tragovi nekoliko metara niže. Mnogo im se žurilo?
Bilo bi zanimljivo propratiti sve te tragove, koji su došli ovdje, kao i one koji su otišli. Toliko vremena baš nemamo, a nismo sigurni ni da bi sasvim uspjeli, možda bi bili zbunjeni - ako bi nam se, negdje, ti tragovi pogubili, odnosno pomiješali s onima koji pripadaju našoj Vojnoj policiji, koja je samo nekoliko sati kasnije bila na ovom istom mjestu!? Osim toga, ima preživjelih, biće zanimljivo čuti kako će oni pričati o ovome.
Za jedan zaključak, svakako, ne moramo na njih čekati. Momku, koji je sa mnom i Galibom pet-šest minuta uzdisao ovim polupašnjakom, nešto privuče posebnu pažnju. Odmah nas je pozvao.
U samome kraju, nevješto su prikriveni ostatci iza onih koji su nedavno ovdje boravili: prazni američki lanč-paketi, kao i nekoliko ispražnjenih kutija sarajevske Drine, onih što se sada prave u Sarajevu, omota pravljenih od dijelova listova starih „Oslobođenja“. Vrlo neobično za četnike!?
- Ako su ovo bili četnici – skoro sam osjetio olakšanje što konačno mogu reći ono što vidim – neka me režu gdje sam najtanji!
- Slušaj, momak – Galib je bio mudro zamišljen – mnoge stvari nisu onakve kakvim se čine. Čovjek je, često, pametniji kad manje zna. Vidi, vidio si - nisi vidio; čuj, čuo si - nisi čuo; budi, bio si - nisi bio; želiš znati, saznaj - nemaš pojma... i tako. Upamti, momak, kad si najsigurniji, traži da ti ponove pitanje. Možda je odgovor tačan, ali pitanje ne valja. Najjednostavnije, nemoj nikad trčati da budeš prvi! Neka neko drugi krči put.
Klimao sam glavom. Ne zato što sam sasvim podržavao ono što on govori, već zato što sam ga shvatao. Svidio mi se, pridobio me.
Zašto se ovim i zamarati. Mi smo tu još danas, sutra, koji dan, a onda se vraćamo na Trebovu. Valjda će brzo i Đozo doći sebi, kao i Ćatić, ovo što smo mi vidjeli oni su doživjeli. Neko će već ponovo ispitivati cijeli slučaj, mislim kako im naša pomoć neće ni biti potrebna.
***
Nije me čudilo što je Galib, dok smo svi malo više žurili prema Grepku, naglas iznio zaključak njihovog današnjeg izviđanja: Pretražili su širok pojas, tragova ni sumnji u nove četničke diverzantske akcije nisu našli!
Nije lagao. To je bio njihov zadatak, a ne da ispituju ono što je bilo prije tri dana.
Iako ne vjerujem da će nas iko išta pitati, ostalima nisam ni pomenuo ono što smo mi vidjeli. Nismo ni išli to razgledati, mi smo tražili, izviđali naš put!
Tako će biti sve dok smo ovdje, možda i duže. Ipak ću, sigurno, u dnevnik zabilježiti ono što su mi oči vidjele, uz sve to što smo čuli. Neću izvoditi svoje zaključke, neka to čini svako ko dođe u priliku da pročita!
Jedino ću, na kraju, dodati ono čemu ne mogu odoljeti:
Zašto?
automobili na Grepku
