18 Jedan više

 

Imal jada ko kad akšam pada,

kad mahale fenjere zapale,

kad saz bije u pozne jacije,

kad tanani dršću šadrvani?

 

Aman, jada, kad akšam ovlada,

u minute kad bulbuli šute,                 27-28. septembar 1995.

kad bol sanja kraj đulova granja,

a dert guši i suze osuši!

 

Usne male kad šapću iz tame:

„Slatko gondže, dal još misliš na me?“

Draga dragog doziva bez daha:

„Aman, luče, mrijem od sevdaha!“

 

 

 

 

Na putu do Duranovića sam razmišljao o tome kako se Ada osjeća trenutno. Bolje rečeno kako će mu se osjećaji mijenjati kako vrijeme bude prolazilo.

U Duranovićima me je na kiosku na kojemu je radila Mirsada dočekao Edin Barlov. Krenuo je prema kasarni, pa svratio. Mislim da se prilično obradovao vidjevši me. Kako god da je imao nijet noćiti u kasarni neće mu biti mrsko ako i ne bude tako.

17 Tako je trebalo da bude

 

Njiše se zlatno klasje po rodnim poljima,

a sjenka tihe tuge popala po njima.

Mirišu pšenice zrele, leluja zlatni klas,

tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

    O, rodni kraju,

ti si mi blago svo,

srce te želi, u tuđoj zemlji,

daleko, daleko

                                  27-28. avgust 1995.

Pod gorom viti jablan svija se granama,

tihi žubor vrela tuguje za nama.

Ne nose jutra rana zanosne pjesme glas,

tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

    O, rodni kraju...

 

Staračke bore majke, prekrile lik joj drag.

Na licu mile, drage, prosutih suza trag.

Svako željno čeka povratka našeg čas,

tužna su zelena polja jer tamo nema nas.

    O, rodni kraju...

 

/Jovanović Rade/

 

 

 

 

Boravak u Jablanici, čak i kada je to zapravo ukradenih dan-dva i ma koliko imao onaj svoj uobičajeni slijed, nekako uvijek donese nešto novo.

Ovaj sam put od Mufa doznao kako ovih dana stiže prva grupa naših iz Turske. Kako mu je javljeno - na tom prvom spisku je i Azemina Barlov, Adina žena, s djecom.

Ne znam hoću li ikada zaboraviti način, tom kojim mi je govorio o tome. Ipak je to vijest koja raduje, koja više obećava nego što i govori, ali je to i radost koja mora biti propraćena uzdasima. Gutajući vlastite uzdahe, ko zna koliko puta ranije ponovljene u sebi, govori i ono što bi trebala biti zamjena za te uzdahe.

16 Izgledalo je kao slučajno

 

Ako želiš razgovora

dođi dragi u akšam.

U akšam je svaka draga

dragom najdraža.

                    24. avgust 1995.

Ako želiš razgovora

dođi dragi u ponoć.

U ponoć je svako staro

leglo, zaspalo.

 

 

 

 

Neke ljude i ne stigneš upoznati a stekneš dojam da se godinama znate. Meni je bilo zanimljivo kad sam čuo da se dvojica badžaju, pa kad mi je objašnjeno da su neoženjeni. Nego su toliko postali bliski, odnosno i bili toliko slični da su tako jedne pijanke odlučili da jednoga dana postanu badže. Dogovorom da će tražiti djevojku koja ima sestru, i ženiti se samo ako obje veze budu trajale.

Cijela ta, iako šaljiva priča meni je bila zanimljiva. Nisam se odbio uplesti u njihovu priču, učiniti je još komplikovanijom s obzirom da će navodna potraga biti sada proširena na tri djevojke. Uz to, ipak sam znao kako u moru sličnosti pluta i poneka razlika.

15 Više se nije moglo

 

Pogledaj me, nevjernice,

pogledaj u moje lice.

A na njemu tanke bore,

pipni čelo - kako gore!

 

Pogle ruke, suho pruće,

slušaj srce umiruće.

Ti si svemu tome kriva,

sahrani me u grob živa.

                        20-23. avgust 1995.

Uzmi kamu i ubij me,

svojom rukom sahrani me.

Sahrani me pored puta,

gdje prolaziš češće puta.

 

Sjećaš li se onog dana,

kad si rekla „Sve do groba!“

Tebe ljubim, drugu neću,

za te živim i umrijeću!

 

 

 

 

Sišli smo s Treskavice. Priča oko doniranog novca još nije zaključena. Što je razlog da je dobar dio nas ostao ovaj put u području Tarčina.

Ja koristim priliku da se konačno nađem s Mustafom. Dževad i Sajo su ušli u neku napuštenu kuću u Budmolićima, i to u dijelu prema Duranovićima, tu su i njega prihvatili.

14 Povjerovali su i vratili se

 

Moj fesiću, na Bosni pašiću,

dok te nosim dotle se ponosim.

 

Kad sam bila jedina u majke,

svi me momci carem prozivaše.

 

A udovci carem i vezirom,

a moj dragi Šahin pehlivanom!

 

Udadoh se, uzeh brigu na se!

Jemenijo, do smrti galijo!

 

 

 

 

Desilo se nešto između. Trojka je izašla na Treskavicu, ali ne i uručila nam novac. Najprije se o tome šuškalo, potom sam ja istinu čuo od rođaka Dževada koji je bio sreće da se s Mustafom vidi.

Naravno da se nisam začudio, naša Komanda se usprotivila. Još dolje u Tarčinu. Žalila se kako nama dosta toga još nedostaje da bi toliki novac tek tako protraćali.

13 Koliko je istine

 

Sitan kamen do kamena,

zelen trava do koljena,

i u travi zumbul mavi.

 

Poslaše me da naberem.

Za dan, za dva stručak nabrah,

a za heftu nabrah kitu.

                              17- 18. avgust 1995.

I to cvjeće progovara:
„Ne dajte me nevjestama,

već me dajte djevojkama.

 

Djevojke me ljepše nose,

po vas danak u njeddrima,

a po noći u maštrafi!“

 

 

 

 

Prvi dio akcije je besprijekorno izveden. Razgovor, ako ga je bilo, između Drekovića i Muderisa nisam čuo. Ali jesam onaj koji je Muderis vodio s našim Bešovićem. To je bilo milina slušati. Povjerenje, međusobno uvažavanje, izvirali su iz svake izgovorene rečenice. A nije ih mnogo ni bilo.

Muderis je pitao, Bešović potvrdio da je prolaz preko naših linija prilično siguran. Detalje će mu lično reći kada dođe s jedinicom do njega, ako se odluči na ovaj pravac. Muderis se već odlučio. Objasnio je i zbog čega, riječima koje su potvrđivale sve ono što sam i ja ranije zaključio o Drekoviću.

Ostalo je bilo kako je jedino i moglo. Bešović i Muderis su se sreli, između njih je bila karta, ne Dreković. Treskavica jeste surova, no ima i pogodnosti. Mnogo tih uvala i vrtača, sve ih je uvijek nemoguće pokriti. Treba biti odličan vojni strateg, prepoznati one koje su nepokrivene, a to Bešović uistinu jeste, i treba biti dobar komandant, s dobro spremnom i iskusnom vojskom da sugerisano sprovedu u djelo, a to Muderis i njegovi dakako jesu.