36 Kako je moguće

 

Zora zori, dan se bijeli,

a ja moram odlazit.

 

Nije meni što ja moram,

što ja moram odlazit.

 

Već je meni što ja moram

svoju milu, dragu ostavit.

                                                                                  

Hej, svirači, svirajte mi,

svirajte mi rastanak.

 

Izvadiću tri pištolja,

pa ću pucat kroz pendžer.

 

Cjelom svijetu na veselje,

mojoj miloj, dragoj na žalost.

 

 

 

 

Još jednu novost sam čuo od Redža. I ona dotiče nas Trošnjane.

Ovih je dana traženo da brigada pošalje nove prijedloge u vezi nekih pojedinačnih nagrađivanja. Nakon zasluženog dobijanja kolektivne nagrade, naziva Viteška, ovim se djelomično ispravlja još jedna nepravda činjena prema nama.

Imali smo prilike ići drugdje, čuti da se najviša ratna priznanja i ne toliko štede. Kao i oko svega drugog i oko toga se naslušavamo popratnih priča koje govore kako neki nisu zaslužili. Nisam nikada o tome tako razmišljao ali jesam s ove druge strane.

SPOMENIK BOGIĆU BOGIĆEVIĆU (Miro Petrović)

 Vidiš, sine,

(Ustani se!)

Onaj spomenik

što se ne vidi!

To je, sine, gromada,

to je

Bogić Bogićević!

Miro Petrović, Ljubuški, 2012.

35 Zaslužili su

 

Sunce zađe, a mjesec izađe,

Rahman-paša u Sarajvo dođe:

„Aman, pašo i otac i majko,

od zuluma živjet ne moremo,

od onoga Morić Jusuf-bega!

                                                                                   

Velik nam je zulum počinio:

Staru majku prid dvor izbacio,

starog oca nogam pogazio;

 

Mene mladu obljubio,

bijelu kulu vatrom zapalio!“

 

 

 

 

Nisam bio tu, ali sam slušajući Redžovu priču uspio u sebi oživjeti taj događaj.

Redžo je, po posljednjem ustroju jedinice raspoređen u organ bezbijednosti. Rekao bih, prema svojoj prirodi baš na zadatke koji mu najviše pristaju, one vojnopolicijske.

34 Dajem sebi odgovor

 

Kaharli sam, večerala nisam,

zbog Alije, da ga Bog ubije.

 

Zbog Alije, da ga Bog ubije,

i njegova dockan dolaženja.

                                                                               

Klela sam ga od jutra do mraka,

da Bog da ga poželjela majka.

 

Klela sam ga, al od srca nisam.

A što bih ga klela kad sam ga voljela.

A što ću ga kleti kad će me uzeti!“

 

 

 

 

Uzburkalo se sve u meni. S radija saznajemo kako se počelo ostvarivati ono što smo sanjali, počeli smo opipljivije oslobađati Bosnu. Već dugo su iz Krajine stizale uglavnom samo dobre vijesti, najprije konačni slom Abdićevaca, potom nekoliko uzetih bitnih kota, kao i spajanje s vojskom Hrvatske, sada nešto što doživljavamo vrjednije od svega toga prije.

Oslobođen je prvi grad u Krajini, Bosanski Petrovac. Paralelno s tom vijesti slušamo i o nastavku napredovanja naših snaga tamo. Najavljuje su oslobađanje još nekih gradova.

Požurio sam svoju ushićenost ubilježiti u dnevnik. Dok sam tražio riječi kojima bih to opisao dnevnik mi se otvori na stranici na kojoj sam još osjećao trag pale jedne suze.

33 Treba iskoristiti noć

 

Zlatni topi na gradu pukoše,

lijepoj Ajši krnu postaviše.

 

„Lijepa Ajšo, jel ti žao majke?“                               19. septembar 1995.

 

„Što će meni biti žao majke,

u mog dragog bolju majku kažu!“

 

 

 

 

Drugi dan smo sasvim utvrdili šator, a puno smo uradili i na pećici. Zapravo je spavati bilo mnogo ugodnije. Više se ni oni do vrata nisu mogli žaliti. Što je važnije bili smo jako ponosni na sami projekat, što ipak nije ispao fula. Vjerovatno će tokom noći malo da propusti na još par mjesta, ali nakon još jednog krpljenja toga više ne bi trebalo biti. Sigurni smo samo da će treća noć ovdje biti mjerljiva s nekim hotelskim boravkom.

Skoro pa nam je bilo krivo što se akcija nanovo odložila. Boravak nam jeste sada ugodan, ali pripremanje drva baš i nije, i voda je podaleko, dok ćemo morati početi ići i po hranu. Ugodno je, lijepo, ali neka ne traje dugo.

Nadali smo se skorom početku akcije. Htjeli smo to dočekati što spremniji. Logor je, dakle, pripremljen, položaj također, elementi su bezbeli sračunati, no trebamo biti sigurni kako će i naša mala osmatračnica da funkcioniše.

32 Nisam vodio računa

 

Kulu gradim, vihor je obara,

trešnju sadim, ona ne behara.

Ružu berem, trnje me ubada,

baščo moja, bez sunca i hlada.

Šta će meni od kamena kula,

šta će meni ruže od zumbula.

Šta će trešnja da mi behar daje

kad se draga za drugog udaje.

 

Zoru čekam, zora ne svanjava,

sunca nema, neće da granjava.

Bunar kopam, bunar mi se ruši,

pjesmu pjevam al suza me guši.                                                         

Šta će meni bunar voda živa,

ko će na njoj lice da umiva.

Što će sunce jutrom da se javlja

kad me moja draga zaboravlja.

 

Vranca sedlam da se na put spremam,

kud se spremam kad djevojku nemam.

Prsten kujem, njoj ga neću dati,

moj prstenu, pust ćeš mi ostati.

Šta će meni vranac ko oluja,

u gori ga rastrgali vuci.

Šta će prsten od sedam dragulja

kad ne blista na njezinoj ruci.

 

 

 

 

Desetak minuta zajedničkog odmaranja, ovih nekoliko brzo razmijenjih informacija, uz malo usputnog smijanja prođe brže nego je iko od nas to želio. Pokazavši na kraju i nešto što ja možda nisam očekivao. Njih trojica djelovaše odmornije od nas. Bit će da je kopanje treskavičkog kamena napornije od laganog hodanja.

Ne mogu a mislima se ne osvrnuti na onaj naš prvi izlazak ovdje, kada smo lutali ali i iznijeli sve ovo što nam sada treba. Da smo to sada radili veliko je pitanje koliko bismo imali snage za ovo, ipak prijeko potrebno uređenje logora. Iovako nam je na kušnji.

Izo je bio taj koji nas je dizao na noge. Razumljivim je smatrao što smo sačekali s postavljanjem šatora, dodavši da se na tome ne trebamo zadržavati. Poštuje činjenicu da sam ja komandir ali govori na način da i ja prihvatim iskustvo na koje se poziva. Pomenuo je sličnu situaciju negdje, kad su zbog pogrešne procjene žalili.

31 Da je neko drugi

 

Sinoć Meho, bijelo polje, bijelo

iz Novoga dođe.

 

Staru majku, bijelo polje, bijelo,

na vratima nađe.

 

Ne pita je, bijelo polje, bijelo,

ni: kako si, majko!

                                       18. septembar 1995.

Već je pita, bijelo polje, bijelo:

gdje je moje zlato?

 

„Tvoje zlato, bijelo polje, bijelo,

za drugog je dato!“

 

 

 

 

Nekako bismo ovu neozbiljnost lakše podnijeli da je vrijeme bilo bolje. Vjetar koji je i sam pojačavao s jačanjem mraka postao je tako druga, ili treća prijepreka našem povratku.

Neko je procijenio da je sve skupa nepodnošljivo, ili barem nepotrebno i u velikom udolku je naredio zaustavljanje. Tu smo i sačekati jutro.

Noć je bila ružna. Nije čudilo da se čulo kako bi pametnije bilo da smo je izdržali u putu, i ovako nećemo biti za akcije odmah.

Sreća dolazi na kraju

Sretna duša prozu piše,

a nesretna

riječi u stihove slaže.

Ja sam mladost poeziji dao.

Volio bih da smo se

upoznali davno.

Mijanjao bih sve stihove svoje

za taj, jedini roman.

Nisi ti kasno ušla u život moj.

Došla si tačno na vrijeme...

svakome je da potroši

sve tuge

koje mu je Bog dao.

Sreća, uvijek, dolazi na kraju.

Nama, koji je nismo

zaslužili ranije.

Znao sam, osjećao da postojiš...

ali te u drugima tražih,

umjesto da čekam.

Sreća i tuga ukorak idu.

Razlika je ko je ispred.

Sve drugo može biti isto

ako ljubav ostane sa strane.

Upoznao si sreću, i sretan si.

Navikom si stekao i pravo

uzdisati

kao i za tugom svakom.

I ova pjesma bi se

razumjeti dala.

Ali joj nedostaje dio,

prozom napisan!

30 Ispred očiju

 

Šeto sam se gore – dolje,

niz Pljevaljsko polje.

Sve od tuge i žalosti,

ne bil dragu našo.

 

Kad mi draga u has-bašči,

do po noći sama.

Doziva je stara majka:                17. septembar 1995.
„Hajde, šćeri, amo!“

 

„Prođi me se, stara majko,

prođ se mojih jada.

I ti, nekad, bješe mlada,

kao i ja sada.

Da ne pođe za mog baba

crkla bi od jada!“

 

 

 

Akcija je prekinuta, pomjerena, odložena. Zapravo, većini nas nije ni jasno šta se tačno dešavalo. Požurivani smo toliko da smo sprva pomislili da se neko s nama šali. Žuriš naći te Surdupe, već si svjestan da kasniš dan-dva, i onda najednom dobijaš naređenje hitnog povratka u logor. Sve priče o prijekidu akcije, o nekom kraćem, vanrednom odmoru, drukčije do kao šalu teško je bilo prihvatiti.

U logoru se poče provlačiti nešto što bi trebalo biti objašnjenje. Planiranom akcijom zadiremo u dio teritorije koji je demilitarizovan, upozoreni smo od snaga UN-a i zbog toga moramo na vanredni odmor.

29 Ne događa se često

 

Sinoć sam ti, Safo, dvoru dolazio,

na pendžeru tvome ružu ostavio,

da okitiš njedra ljepša od jasmina,

ako mene ljubiš, radosti jedina.

 

Jutros kad te vidjeh, Safo, mojaa vilo,

na njeedrima tvojim ruže nije bilo.       15-16. septembar 1995.

„Mjesto moga cvijeta, majci živa bila,

kitio te zumbul komšije Halila.

 

Safo, moja Safo, moj nevjerni druže,

zar su ljepši, dušo, zumbuli od ruže?

Zar je tebi draži gavran od slavuja,

i biseri lažni ljepši od dragulja?

    /Safet Kafedžić/

 

 

 

 

Odlaganje je prošlo, odnosno prihvaćeno. Zapravo je uvaženo naše pravdanje, situacija u kojoj smo se našli. Tačnije, u koju smo dovedeni.

Odlaganje nije uključivalo previše toga. Nastavljamo djejstvovati s ovih položaja, čim budemo mogli idemo na naredni. Nova naredba je glasila: Surdupe zaposjesti čim je prije moguće.

Razmišljao sam o nastalim promjenama. Nisam mogao a ne povezati to s nečim što naizgled ne bi trebalo imati ikakve posebne veze. Četnici su se najprije bili oglušili o posljednja upozorenja Svjetske zajednice. Nije im se povlačilo teško naouraženje s brda oko Sarajeva. UN je bio još uporniji, prijetnje bombardovanjem njihovih položaja, strateških vojnih objekata je krenulo. Iz italijanske luke Aviano. To što su gađali radarske centre i slično, nama se doimalo nedovoljno ozbiljnim pa ipak je dovoljnim ohrabrenjem bilo to das u uopšte djelovali, i to prilično snažno. Zadnji val bombardiranja je nakon rejona Pala preusmjeren na područja u okolini Banjaluke te na tuzlanskom ratištu. Navodno je to natjeralo Mladića da popusti, da obeća otvaranje sarajevskog aerodrome te povlačenje teškog oružja s brda iznad Sarajeva.