64 Da nikada ne saznam

Jasenice, nestalo ti gaza,

moj dragane, ko ti za me kaza?

Moj dragane, što me zaboravljaš,

ja te čekam a ti se ne javljaš!

Moj dragane, moja grudo leda,

od srca se otkinuti ne daš.

Tri godine, kako žito klasa,

a od tebe ni traga ni glasa.

Sve djevojke u kolu igraju,

za nevolju moju i ne znaju.

Moj dragane, moje rosno cvijeće,

od srca se rastaviti nećeš!

Pauza nam je bila potrebna. Osjećaji su mutni, prepliću se, stežu, otimaju. Treba ostati miran, a to nije lako.

Jutro je davno za nama, bilo se i razdanilo. Još je vedro, ali oči su drukčije. Vide tu tjeskobu koja pritišće, koja muti prisutnu vedrinu. Treba primiriti osjećaje. Izbistriti oči. Odmoriti dušu...

63 Nešto nije štimalo

Ikindija, sunce zalazaše,

gondže Meho s majkom večeraše.

Dolazi mu kona iz mahale,

bez bujruma i bez akšamluka.

Na prječac mu jade kazivala:
„Bolan, Meho, jadna ti večera;

Kako možeš s jadom večerati,

noćas ti se draga preudala,

ni čekala, niti dočekala,

da za koga, ni po jada tvoga,

za onoga pobratima tvoga!“

                       23. jul 1995.

Kad se Meho jada naslušao;

skoči mlađan na noge lagane,

pa uzimlje turski avdes na se,

pa otiđe ka novoj džamiji,

i zauči Božjega ezana.

Čuli su ga svati i đeveri,

čule su ga dvije janđikade;

I čula ga Azemka đevojka,

kako čula – ruke je satrla.

Pobacala burme i prstenje,

pobacala orme i đerdane,

i vrati se prvome sevdahu.

Dan je bio naporan. Već nekoliko ih je ispunjeno strašnim vijestima vezanim za Srebrenicu. Sve to utiče da se napor lakše podnosi, da niko ne pita zašto ne idemo sa smjene kada je bilo predviđeno.

Svi smo na tome da se četnicima treba svetiti. Četnicima, ne i srpskim civilima.

Gađali smo cio dan, tek s povremenim prijekidima. Noć je došla kao nenadana sreća, ako ovih dana ta riječ i postoji. Zato je bolje reći: kao nešto o čemu nismo stigli razmišljati, a čemu smo se toliko obradovali.