40 - Ne bi bio bitan krivac

Vino pije Vilić Huseine,

na kaldrmi, na sred Sarajeva.

Vino pije, plaho podriguje;

Njem doleti alma nagrizena,

s karanfilom crno nakićena.

Pita majka Vilić Huseina:

„Otkud tebi alma nagrizena,

s karanfilom crno nakićena?“

„Mila majko, draga mi je dala,

draga dala, da b' pusu imala!“

Više čovjek ne zna šta je iznenađenje a šta je mogao očekivati. Niti se potpuno odrediti prema onom što mu se dešava. I ne smije se čuditi toliko da dozvoli još neko, još veće iznenađenje.

Kako opet nisam stigao odmah zaspati,  tražih novu temu za razmišljanje, s obzirom da sam ono što se ispriječilo smatrao i porukom da nije vrijeme za igranje s riječima, njihovim slaganjem u stihove.

Šeks mi se ranije činio drukčijim, preozbiljnim, tek sad mi se baš dopao. O Ćuzi još nemam tako visoko mišljenje, ali znam da ima vremena.

Šeksov skoro šuškavi glas, čini mi se, kazuje ponešto o njegovom karakteru. Birao je riječi, ono malo što je stigao reći u mom prisustvu, čime se pokazao sasvim običnim ali vrlo inteligentnim momkom. Potvrdivši sve što mi je Semir o njemu kazao, ali i otvorivši moje sumnje da on ovdje nije bio slučajno, u prolazu. Iako iz sinoćnjeg kratkog boravka to nisam saznao, hoću biti spreman.

39 - Pokušavam čuti nekog osim nas

„Oj djevojko, milujel te nana?“
„Milovala dok sam bila mala.

Sad djevojče pa miluje momče!“

„Oj djevojko, gdje si katmer brala?“

„Ludo momče, u tvojoj gradini!“

„Oj djevojko, da sam te vidio!“

„Ludo momče, šta bi učinio?“

„Oj djevojko, bih te poljubio!“

„Ludo momče, ti ne bi umio!“

„Od tebe bih, dušo, naučio!“

Toliko sam uživao u svom prisjećanju da sam polahko i tonuo u san. Zapravo, kad su mi misli prekinuli pucnji najprije sam pomislio kako je sve samo dio istog sna.

To me nije moglo dugo držati, drugi oko mene su čuli isto i neki od njih su već skakali na noge. Puške se odmah uzimaju. Dok se za obuvanje i nema vremena.

Kako se moje ne šnjiraju, a na vratima sam već naišao na gužvu, to ću ja potpuno spreman izaći. Vjerujem da neće biti kasno, iako ostajem posljednji. Pored mene je još Tito miran, dok ostali bi svi u istom trenutku da prođu kroz vrata. Ne obazirem se na njih, pokušavam oslušnuti odakle dolaze pucnji, koji se još čuju.

Nisam bio siguran, a u trenutku kad smo konačno i nas dvojica mogli iskročiti kao da je sve stalo. To me zadrža na onom prvom osjećaju, koji može biti i samo posljedica onog izviđanja, odnosno razmišljanja u vezi s njim.

Tako smo Tito i ja pravo s vrata uskakali u mrak kroz koji ćemo se probiti onom potoku. A zaustavili smo se odmah ispod kuće, kako bi sve bolje čuli.

38 - Nije ljepota stihova bitna koliko trenutak u kojem se pišu

Prođoh gore, mnoge gore,

od Sarajva do Doboja,

lov loveći po šumama,

tebe tražeć, srno moja.

Prođoh Ozren, kršnu goru,

a od tebe glasa ne čuh.                                                3. i 4. septembar 1992.

Doru, hrte i sokole

ja potjerah šeher-Žepču.

U Žepču te ja ne nađoh,

pređoh Bosnu i Usoru,

ulovih te u Tesliću,

povedoh te svome dvoru.

    /Mijat Božović/

Sinoć nije bilo kako smo očekivali. Nsmo od Sutka tražili da nam vjeruje, ali ni da sumnja. Oni su išli dokle su išli, vidjeli to što su vidjeli, napunili bilježnicu kako su napunili, poslije, ili prije, svratili tamo gdje  nam nisu rekli, ali zbog čega mi koji tad nismo stigli odmah zaspati, dugo poslije nismo mogli. Ako. Ako su i bili bučni, jedno im moramo priznati, bili su umjereni. Umjereniji nego Mufo, Remzija, Alija i ja onog dana kada smo nešto slično uradili.

Nije ni naša bilježnica ostala prazna. U jedno smo bili skoro sigurni, noć bi trebala biti mirna koliko i dan što je bio. Što se četnika tiče. Buke bi moglo biti, ako Sutkovi večeras nastave gdje su stali.

Među našima smo bolje saslušani. Mogli smo istaći ono pozitivno, sem tišine koja sluti mirnoj noći, za sebe mogu reći da sam puno naučio. Mogao sam dane provesti nad kartom, ne bih toliko znao. Koristilo mi je što sam u povratku bio opušteniji, što sam putem uz Džemovu pomoć dodatno upoznavao teren. Skoro bih se usudio neki naredni dan poći s nekim ko zna manje od mene. S tim da ne garantujem kako bih toliko daleko išao i zadržavao se cijeli dan.

37 - Čas historije: Dolina će ostati svoja

U Travniku na Daltabaniku,

prodaje se bejaz hanterija.

Prodaje je zenđil-hudovica,

prodaje je jer je sirotica.

Kupuje je Travničanin Mujo,

nameće se Sarajlija Salko.

Progovara Travničanin Mujo:                                      

 „Oj, Boga ti, Sarajlija Salko;

Man se, Salko, zenđil-hudovice,

i njezine bejaz hanterije.

Za pasom mi dvije puške male,

obje male bez kremena pale.

Ubiću te, žalosna ti majka!“

Kratko se odmarajući nesvjesno smo prešli na čas historije. Za razliku od prethodnog ovaj ćemo svesti na samostalno učenje. Svak za se.

Tumačim sebi historiju, i nadam se kako ćemo i dalje biti prekidani samo pokretima životinja, jedinih drugih živih bića u blizini.

Da, Tjentište je sada ničiji teritorij. A nije tako počelo.

Mi, Muslimani - Bošnjaci, ovdje smo ogromna većina. Preko osamdeset posto. Zbog čega su ovdašnji Srbi početak rata dočekali nespokojno. Čim je postalo jasno da će Foča postati poprište velikog krvavog obračuna, oni su počeli napuštati ovo područje. Samo su ih naša nespremnost i nedostatak želje za ratovanjem spašavali stradanja. Dobili su dovoljno vremena da se isele, tačnije privremeno smjeste u susjedno Gacko.

Neinformiranost onih koji su bili zaduženi za pripremu otpora omogućila je njihov brzi povratak. Foča je pala, četnici je zauzeli, zar je moglo biti da ovdje prođe bez sukoba?

Uslijedili su pregovori sa srpskom vlašću u Foči. Kupovalo se vrijeme. Ali se loše pazarivalo! Srbi su vraćeni, predao se dio naoružanja...

36 - Čas geografije: Uži zavičaj

Prođe mi momče kroz selo,

naturi fesić na čelo.

Gleda ga djevojka s pendžera

i majci tiho govori:

„Svrati ga, mati, Boga ti!“

„Ne mogu, šćerko, svratiti,                                           2.septembar 1992

jerbo je momče šeherče!

Iskaće momče rakiju,

iskaće momče večeru!“

„Svrati ga, mati, Boga ti!

Moje mu oči – rakija,

moja mu usta – večera!“

Nije jutro uvijek pametnije od večeri, nekad su isti. Što sinoć naumih, jutros uradih. Samo sam se na trenutke premišljao. Dade mi se sinoć brzo zaspati, ali ne i - ne buditi se.

Ovaj put me nisu budile moje misli nego galama iz komšiluka. Razaznao sam odmah da pjevaju. Ne od jada, ne od muke. Pjesma je bila vesela, onoliko koliko su to i oni bili. A znao sam da uzrok nije ono što su oni u izviđanju vidjeli, već što su našli.

Teško je drugo bilo i očekivati kad su u izviđanje išli Sutko i Redžo. Sutko je jučer ustao ljut, a Redžo je to znao iskoristiti. Ideju je imao od kada smo sišli, bolje rečeno otkako smo Pelu sreli, samo je čekao pogodan trenutak.

Nije se načekao. Postrojavanje i zakletva su njegovoj ideji došli kao poručeni, odnosno činjenica da je Sutka ljutilo što su neki od Vučevaca odlučili odmah pogaziti dio  zakletve, nepristavši ostati među nama, čime je postao rad prihvatiti Redžov prijedlog.

Mi ostali smo radili. Položaj je potpuno uređen, oni koji su s nama ostali nisu bili ništa manji radnici od nas. Posebno su se trudili Jelečaci, novi koji su nam priključeni. Njih šest je, za razliku od većine Vučevaca, bilo zadovoljno svojim raspoređivanjem u minobacačku bateriju, bez da ih je zanimalo ko su komandiri vodova.

35 - Mislio sam da je vrijeme laži iza nas

Nema ljepše cure od malene Đule.

Ja zapalim lulu, pa poljubim Đulu,

oj rode moj!

Curo moja mala, što si me lagala?

Prevari me ludog, pa ode za drugog,

oj rode moj!

Meni lijeka nema, kijamet se sprema.

Sad su duge noći, a ja u samoći,

oj rode moj!

Moram drugoj poći, šta ću u samoći.

Bolje gubit dane, uz djevojke mlade,

oj rode moj!

Sad se srce grije, kraj moje Rabije.

Ja zapalim škiju, poljubim Rabiju,

oj rode moj!

Kao da je sunce zastalo. Čeka nas. Da učinimo ono što smo učinili. Da shvatimo koliko su osjećanja jača od stvarnosti.

Čemu potpis? Zar nije bitnije zakleti se sebi? Zar nije važnije ono što mislimo, od onog što pričamo? Ono što uradimo, od onog što smo namjeravali? Ono što osjećamo, ono što je u nama, od svega materijalnog izvan nas!?

Sve se da zavarati, iskriviti, slagati. Sve, sem osjećanja!

Bilo je glupo ljutiti se zbog ovoga. A i nismo se ljutili! Glupo bi bilo žaliti se, i nećemo. Bilo bi glupo izostati sa zakletve, ali mi nismo izostali. Samo smo se tako osjećali, tako doživjeli.

Niko se nije zakleo danas, svi smo to uradili ranije. Kad su nam kuće paljene, rodbina i prijatelji ubijani, Bosna dirnuta...

I još ranije. Rođeni smo pod zakletvom! Samo je potvrđujemo, danas i ranije, ali i ko zna još koliko puta.

Uzvratiću ljubav

Žena li si?
Šejtan li si?

Žena-šejtan, i treba mi.

Da zavolim te,
ne mogu.
Stid me što kadar nisam
dosegnuti do tvojih visina.

Ljubomora nije,
al ljubav ne mogu da ti dam.

Da uzvratim,
to bih mogao.
Pusti me
da dođem bar
do visine tetovaže
na tvojim grudima.

Neću imat stida!

34 - Prvo postrojavanje bataljona Sutjeska

Razvili se alajli bajraci,

udarile sitne ćiftelije,

složile se zurle i svirale,

odliježu jasni talambasi.

Stao drhat polja i planine,

stala jeka gore i visine,

od svatova i od dobrih konja.

U svatove Plavljani građani,

i sa njima mladi Gusinjani,

po izboru bolji od boljega,

sve birani momak i plemenik.

Po onome starom običaju:

Nemoj brata, nego uzmi svata,

kakvog vide – takoga ti pišu!

Nisam bio naspavan, nisam bio raspoložen. Vrdao sam, objašnjavao kako sam ružno spavao, ružno sanjao, ali da se sna ne sjećam. Pa im zato ovaj put ne mogu pametovati tvrdnjama kako nam se može štogod lijepo ili ružno desiti.

Lagao sam. Naspavan sam bio, a i sanjao sam. Još se sna i odlično sjećah, a i bio je lijep. Puno ljepši od jave koja ga presiječe.

Igrali su se Džemo Boračić i njegov sin, igara svakojakih, čas po livadama čas kraj rijeke, loptama i balonima, cvijećem i leptirima, jabukama i turundžama, s ovcama i konjima, kamenčićima i prutovima... dječak je ličio na mene a Džemo na Adila, samo što je imao dugu kosu... pištoljima i puškama...

Možda su me baš na vrijeme probudili. Nisam siguran ali mi se čini kako je dječak moga lica, taman htio upucati oca. Kojeg, niti je kad vidio niti će kad vidjeti.

33 - Tek su trebali biti sretni

Svaka tica gnijezdo ima,

u njem sanak boravi.

A ja jadna sanka nemam,

na čardaku ležeći.

I na dragog misleći.

Što li radi, đe boravi,                                                 30/31.avgust 1992. 

štol mi ne dođe?

Kud god koja tica prođe,

ja je tužna ispratim.

Kada koja zvijezda pane,

ja je budna dočekam.

Adil Kovačević je još  dječačić, tek da se zamomčio. Ali je pokazivao izuzetan ponos, nešto što se i kod znatno starijih teško sreće. Nadam se kako mu to neće biti smetnja da bude među nama korektno primljen.

Poslije samo jednog, današnjeg dana, koji je varao kako će naš boravak ovdje biti satkan od dana koji će redom ličiti jedan na drugi, u kojem smo dovršavali i uljepšavali već urađeno na položajima, u kojem je za promjenu palo nekoliko četničkih granata, tek da nas podsjete da je ipak rat, ne toliko blizu ali dovoljno da se zametnu priče o potrebi rovova i u selu, njegov smiraj je nagovijestio prva pomjeranja naše ukupne situacije. Mada se i meni u ovom trenutku to čini skoro beznačajno, negdje me golica osjećaj kako ovo može biti ona mala grudvica koja je u stanju pokrenuti cijelu lavinu.

Od večeras je pojačano stražarenje. Uvedena su dva stražarska mjesta. Mi motrimo na put prema položajima, dok su naše komšije zadužene za glavni prilaz selu.

32 - Ne smijem ni misliti da se Tuljak može ponoviti

Hutli, butli u dvor udariše,

na đevojci krnu postaviše.

Danas krma i al-aspurlija,

sjutra duvak i mlad đuvegija!

„Oj, đevojko, jel ti žao majke?“

„A što će mi biti žao majke?

U mog dragog bolju majku kažu!“                                    29.avgust 1992.                             

„Oj, đevojko, jel ti žao seke?“

„A što će mi biti žao seke?

U mog dragog bolju seku kažu!

Ja ću seku vezu naučiti,

da joj leti ruka po đerđefu,

baš ko hitar đogo po mejdanu!“

Zamršten lijep noću, jutrom još ljepši. Dan počinje tom ljepotom, nastavlja kako treba.

Kuhinja je u drugoj kući, gdje je Safira Salčin, jedna od ukupno četrdesetak Borčana koliko je ostalo s nama, odnosno vjernih Majoru. Sumnjati u njene kuharske sposobnosti bilo bi glupo, u svim našim krajevima za svaku djevojku bi bila sramota ne znati kuhati, što važi i za većinu ženskih poslova. Znao sam kako ni mi nju nećemo lišiti sve druge potrebne pomoći. Kakva bi tek nas bila sramota kad ne bismo svi prali svoje porcije, cijepali i pripremali drva, pomagali oko guljenja krompira ili sječenja mesa.

Doručkovali smo čaj, opet nije bio sladak koliko bi trebao, jeste da nam se čini kako bi ga i svako od nas znao jednako napraviti. Ali, nek nisu zalud naši stari govorili kako je žensko sedefli ruke! Sasvim dovoljno da se današnjim radovima posvetimo potpuno, niti jedne sekunde da ne odvojimo za brigu šta će nas čekati ručku.

Tako je uvijek bilo! Kao što nismo ni ustali ne znajući šta je nama danas raditi. Ko je planirao naš dolazak ovdje, vodio je računa da imamo i sve što nam je potrebno.

31 - Svi smo isti, različitim nas čine osjećanja

Fisliđen mi se leluja.

Što mu je, što se leluja?

Mlada se moma udaje,

svojim ga drugam' predaje:

„Ah, moje drage sestrice,

uveče mi ga zalijte,

ujutro mi ga berite.

U tri ga kite kitite,

u čisto zlato zavite,

po bratu mi ga šaljite.

Jednu mi kitu đeveru,

drugu mi kitu zaovi,

treću mi kitu dragome!“

U selo ulazimo uz potpuni mrak. Ali zato osjećamo, zrak kazuje puno toga. Ne treba nam dnevna svjetlost da bi shvatili gdje smo.

Zamršten je manje ispodplaninsko selo. Veoma mirisno. Odiše toplinom koja ga je donedavno nastanjivala, miriše skromnošću koja ga još uvijek ispunjava.

Dok smo mu se približavali, djelovalo je zabrinuto za svoje danas i svoje sutra. Prijećeno mu je da silom oduzetu toplinu nikad neće povratiti. Ali, ni ono nije zaboravilo osjećati! Uprkos potpunom mraku, primijetilo je i ono nas. Osjetilo!

Prethodnih nekoliko dana je spavalo, tugovalo i strahovalo. Nadalo se i očekivalo. A sada dolazimo mi. Da uslišimo njegovu nadu i probudimo osjećanja.

Goste niko ne dočekuje pospan i uplakan. Selo se samo diglo, da dočeka svoje drage mu musafire. Da nas primi u svoju dušu, da je mi oživimo.

Tu smo, tek stigli, a selo živi. Kao da nije ni prestajalo...

30 - Koliko će čovjek rođendana da slavi poslije rata

U Sarajvu devetera vrata,

i deseta od suhoga zlata.

Na vratima kapetan-djevojka,

na nju s' Omer baca jabukama!

Govorila kapetan-djevojka:
„Ne bacaj se, Omer, s jabukama;

Ako li se ja odbacim na te

probiću ti granu na fermenu.

A kroz fermen džanfezli koporan,

kroz koporan kadife ječermu,

kroz ječermu burundžiluk košulju,

kroz košulju prebijelo tijelo,

a kroz tijelo srce na četvero,

na četvero i na dvajestero!“

Neko vrijeme su njih dvojica razmjenjivali neke uspomene, uzvišeno govoreći o rakiji, iako su im priče redom imavale drugu poruku.

Ispričao je Mufo kako su on i Remzija u Krastavcu, šumerku iznad naše kuće, pili a horoza okretali na ražnju. San ih iznenadio, čega nisu bili svjesni, ali su pogledom na sat zaključili kako je ražanj morao biti gotov. Obojica su ćutali i jeli. Ne bi se toga ni podsjećali, da se na kraju nisu sporječkali. Jedan je tvrdio kako je trebalo biti pečenije, a drugi da je prepečeno. Naravno, radilo se o tome da, to neko vrijeme horoza niko nije okretao. A vatra je bila samo s jedne strane...

29 - Ona je od mekšeg materijala

Pijem pivo i rakiju,

jašem konja adžamiju.

Pa pošetah gore-dolje,

gore-dolje niz to polje.

Dok ispadoh na jaliju,

đe bećari vino piju.

Tu mi bješe zlato moje,

na zlatana mor-dolama.

Po dolami srma puca,

u džepu mi sahat kuca,

iz ruke mu levor bije,

meni jadnoj srce puca!

Prvo sam pomislio kako sve ide previše sporo. Ali sam pred sami polazak shvatio koliko sam bio u krivu. Sve je organizovano i pripremljeno puno bolje nego, recimo, kad smo išli u Basariće. Natovareno je više konja, sem onih što će snijeti minobacače, gromove i mine, njih nekoliko nam služi za brašno, ulje, šećer, so, grah, krompir i slično. Sem toga, potjeraćemo i omanje stado ovaca. Znači, kuhinju ćemo imati posebnu. Tako da se nismo zadržali zbog večere, već zbog dijela puta koji zavida ne smijemo prijeći.

Nije mi bilo dosadno čekati. Sad, kao nikad ličimo na pravu vojsku. Ako zanemarim naše naoružanje! Mislim da se nije ni moglo desiti da nešto zaboravimo, a najveći broj nas odlično zna put, tako da ćemo na vrijeme stići.

Zaboravljene su i dileme, kod kojih su bile. Tako smo Mufo i ja brzo shvatali da smo učinili jedino što je bilo ispravno. Odustali smo od dijela principa, ali smo ostali zajedno i pomirili se sa samima sobom, kao i ispoštovali naređenje. Dovoljno da budemo sretni, ne više ali ni manje od svih ostalih, od ukupno nas tridesetak.

Dženetića čikmom

Znam,
i ovo je Božje.
I nisi se slučajno
našla na mojoj stazi.

Zastala si.

Da me podsjetiš
na ostatak mladosti.
Da mi oživiš
zamrlu muškost.

Darovala si mi
posljednje mašte i snove.
Navela si me da još jednom
povjerujem u sreću,
zaboravim sve prošle ljubavi.
Učinila si što vjerovah
da nijedna neće moći.

28 - Nekad je teže razumjeti sebe nego drugog

Što se ono gusta magla

pokraj Une spustila?

Kostajnicu, milo mjesto,

i nas dvoje prekrila.

A na Djedu i Boriku,

dvoje mladih tuguju.                                                    28.avgust 1992.

I tužeći, jedno drugom

bijele ruke pružaju.

Mislio sam da će prije

ovaj svijet nestati,

neg ćemo se, mila dušo,

i nas dvoje rastati.

Sinoć smo Mufo i ja izbjegavali pričati o onom što je, možda i zbog nas, odgođeno za danas. Mada nismo mogli bježati od misli, gdje se svaki borio sa svojima. Ali se opet pokaza kako je nekad teže razumjeti sebe nego drugog!

Ja sam odlučio pokušati da ništa ni ne sanjam. Utoliko mi je bilo draže što se snova, ako ih je već bilo, nisam uspijevao sjećati. Bar da budem spokojan do tog momenta, kad se naša oveća grupa počne skupljati oko magacina.

Nešto sam počeo predosjećati vidjevši i Mufa, s tim da mu je lice pokazivalo besanu noć i bijes ravnu - godinama skupljanoj, kao kod čovjeka koji toliko dugo trpi razne nepravde, a onda jednog jutra ustane s namjerom da prvo što će reći bude „neću više“! Ako takva jutra stvarno postoje, ovo je Mufovo.

Zato mu, opet, nisam ništa govorio. Želio sam se nadati, ali mi se nije dalo zaboraviti koliko ga dobro poznajem.

On, bar, nije imao nedoumica kad sam ja u pitanju. Još je sinoć nekoliko puta, vjerovatno se trzajući na povremene napade svoje dileme a u želji da je se potpuno riješi, samo konstatovao kako sam ja pravi artiljerac i da je to bio razlog da i njega metnu na spisak, pri čemu nisu vodili računa o tome da on tu zapravo ne pripada. Zatim bi, prije nego bi brzo promijenio temu, priznavao kako ga je to bilo obradovalo, nadao se nekom dužem vremenu koje ćemo provesti skupa...

27 - Stežem kundak svoje istočnonjemice

Na Bembaši, a u Trampe-kahvi,

tu mi sjede age Sarajlije.

I pred njima Dženetiću Mušo.

Redom sjede, a redom besjede!

Govorile age Sarajlije:

„Hoćeš, Mušo, da te oženimo?                                 

                                                                 

Ako hoćeš bijelu i rumenu,

na izbor ti mlade Sumbuluške!

Ako hoćeš tanku i visoku,

na izbor ti mlade Ćemaluške!“

Ipak, nastavio sam razmišljati cijelu noć. Sada, drugačije. Snovi su me spuštali u selo, sretao sam se ponovo s Borkom, Zdravkom i Natašom, prolazio kroz situacije u kojima sam se uspijevao snaći.

Ne želim nikome snove prepričavati, bez obzira što osjećam kako nečemu slute. Ne zato što se plašim da me drugi neće shvatiti, već što ima nešto što i mene buni. Dijelovi sna kazuju kako ću se nečem obradovati, dok drugi upozoravaju na neku neprijatnost.

Rat je, ne treba da čude promjene raspoloženja. Zato sam jutros spreman na svaku vrstu iznenađenja koju je moja sudbina tokom ove noći spremila.

Na sam početak dana nekako pokušavam ostati ravnodušan. Konačno je i zvanično formirana i ta „artiljerijska“ jedinica, koja će već u toku dana biti raspoređena na neku pogodnu lokaciju. O tome se već jučer pričalo, a i logično je da su minobacači tamo negdje, odakle će moći biti upotrijebljeni.

26 - Rat mijenja osjećanja, ne i činjenice

Kona konu preko bašče zvala:
„Hodi, kono, da ti jade kažem.

Sinoć mi je dragi dolazio;

Vezen jagluk u dragoga moga,

ko da bješe iz kofčega tvoga.

                                      26/27. avgust 1992.

Iskah mu ga, nešće mi ga dati.

Kupovah ga, nešće ga prodati.                                 

Jednom slaže, a drugom prelaže,

trećem kreće, u njedra ga meće:

Tu mi spavaj, moj vezen jagluče,

tu mi spala koja mi te dala,

koja mi te sitno podrubila,

dabogda se sa mnom poljubila!“

                                                                  

I tako ne bih odmah zaspao. Umoriti se nisam imao čime, a razmišljati se uvijek ima o čemu. Bolje o ljepšoj budućnosti maštati, nego mislima prepravljati prošlost. Otud mi je dobro došlo ono što sam s Džemom pričao.

U osnovnom smo se složili. Volja nam je jaka, ni hrabrosti nam ne manjka, a amanet traje. Povjerenje će doći, a pridobićemo i ostale koji nam trebaju. Koji ne žele, ni potrebni nam nisu!

Bez Majorovog izuna nećemo. O njemu je prerano razmišljati, u svakom slučaju ne prije nego riješimo sve unutar nas. A od onog što nismo, prvo je na redu međusobno povjerenje nas dvojice.

To je ono što će me i držati duže budnim. Nije mi se svidio način na koji je to Džemo provjeravao. Mogao sam i ja na kušnju stavljati njega, po pitanju motiva. Ne mogu njegovi biti veći od mojih. Nisam, jer mu vjerujem, jer sam siguran da je ono što se trećeg jula dogodilo sasvim dovoljno.

Mislim da je iz njega progovorio onaj dio kojim nije raščistio ni sam sa sobom. Takav je uvijek bio, nikad nije podnosio gledati one koji kroz život lakše idu. Možda griješim, ali mi se činio od onih koji se ne trude pristići uspješnije. Samo, ako je moguće i mnogo ne primjetno, činiti nešto da se oni uspore.

Ali, ko zna, možda ni ja nisam sa sobom raščistio. Jesam li ja spreman poći na takav zadatak, bez da nešto uslovljavam.

Ćutalo je srce njeno

Srce i dušu dao sam joj.
Ljubav davah - nije htjela.
Bez riječi mi je, prijatelju,
srce i dušu
sa sobom odnijela.

Što sam imo njoj sam reko.
Moj jarane, sve iskreno.
Odgovora nije bilo,
ćutalo je srce njeno...

Da je barem zbogom rekla.
Makar samo dvije riječi.
Ne bi tuga bila manja,
al ostalo bi
nešto da je liječi.

~~ (Što izgubiš)

Što izgubiš,
ne traži.

Pusti neka to
neko drugi nađe.

25 - Koliko su mi narasla od trećeg jula

Moliću se Tasličkom imamu,

da mi dade iz džemata agu.

Ili agu, il agina sina,

bolje sina nego agu sijeda.

                                                                           

Bolje mladom biti robinjica,

nego starom biti kadunica.

Volim mladog čekat iz mejhane,

nego starog u bijelom dvoru!

Jesam loše spavao, pet puta se budio, ali sam lijepo sanjao. Uvijek isto, gađali smo onom istom stodvadeskom ali su mine padale prateći naše želje.

Nisam imao vremena tumačiti san, ali sam osjećao kako će se nešto dogoditi. Nešto što bi me trebalo obradovati.

Mislio sam da je to samo vijest da danas nastavljamo s obukom. U nekoj drukčijoj situaciji ta mi vijest i ne bi ništa značila. Ovako, ovo je prilika da nađemo potrebni mir, vrijeme i strpljenje koje moramo savladati do prilike koju čekamo.

Čak smo, čitav prvi sat, skoro bili sjedinjeni sa stećcima. Za koje smo počeli vjerovati da nas jedini razumiju. Sve to vrijeme smo i sami pred sobom glumili kako smo tu samo radi obuke.

24 - Sve se brzo desi, još brže počne zaboravljati

Bol bolujem, draga,

i tebi se javljam.

Slušajući pjesme

boli zaboravljam.

Dugi su mi dani,

a još duže noći;

Da li ću još jednom

vidjet tvoje oči.

                                      26. avgust 1992.

Svud kreveti bijeli,

ne zna im se broja,                                                         

tu vene, prolazi

pusta mladost moja.

                                                                            

Pošalji mi, draga,

makar kitu cvijeća,

da me ona, ovdje,

na tebe podsjeća.

Ja se, eto, draga,

ne nagledah svijeta,

moja mladost nema

proljeća ni ljeta.

    /Husein Kurtagić/

Pet puta sam se budio. A, čini mi se, svaki put sam sanjao da gađam iz stodvadeske!

Sinoć su me u kolibi tješli, ali nisu utješili. Nekoliko puta su ponovili kako mi vjeruju da sam ja svoj zadatak obavio korektno, a da je greška „negdje u granatama“, i da je najvažnije to da niko nije stradao. Ali su me i savjetovali, da se kanim minobacača i latim svoje istočnonjemice!?

Branio sam se kako me sve ovo nije i neće pokolebati. Osjećam da je istina negdje između, ima još devedeset šest mina koje čekaju da budu ispaljene, a ne da bace zaborav na amanet dat Trošnju!

Jutros imam snage da im to još snažnije potvrdim. Uz amanet ide sabur. Sabur nas katkad navede da se za nekoga, ili za nešto vežemo. A svaka veza počiva na međusobnom povjerenju. Minobacači su potrebni ovoj našoj borbi, a mi minobacačima.

Da ne bude da je Ciroli jučer uzalud trčao par kilometara uzbrdo, premoren i preznojen pao pred nas, sretan samo što je stigao prije nego se moglo desiti nešto puno gore. Nije mu bilo žao nogu i znoja, ni krivo kad je saznao da smo svakako završili s gađanjem. Niti je isključivu krivicu predbacivao na nas.

U povratku smo pričali o tome. Nismo ni mi htjeli biti isključivi, kriviti samo minobacač, mine, Krnja ili tablice, ili sve nas.

Jedno smo mogli prihvatiti kao pozitivno. Zahvaljujući, prije svega, Ciroliju i njegovom trudu, ali i našoj smjelosti da nastavljamo s gađanjem, možemo reći da smo minobacač i „upucali“. A za ostalo se pobrinula sudbina, koja je ovaj put rukom sreće pazila na nas.

23 - Otišla je na Prijeđelo

Porasla je vita jela, 
vita visoka, 
pod njom sjedi mladi Mujo 
s majkom Ajkunom. 

Iznad njih se tice viju, 
sitno žubore. 
Čuješ majko, čuješ Ajko, 
što tice zbore?

                         25.avgust 1992.
Tice zbore i govore 
da se ženim ja."
"Žen se Mujo, žen se sinko, željela te ja!" 

"Ne kun majko, ne kun Ajko, 
šalim ti se ja!" 
"Šalio se, žalio se, 
moj ti blagoslov!"

Nisam siguran ni da sam iznenađen. Nekako se sjetih i sinoćnjeg sna. Gađali smo iz stodvadeski!

Ne sjećam se, ali mislim da nisam u snu bio ovako uzbuđen. Da nismo iz magacina iznijeli i četiri sanduka s minama, još bih pomislio kako će i ovo biti samo nastavak obuke. Onda, ne bi bilo mjesta mom uzbuđenju.

Usput sam pokušavao saznati da li idemo samo probati, kako se to artiljerijski kaže - „upucavati“ minobacač, ili je naše angažovanje rezultat iznenadnog djelovanja četnika.

Koliko su nas požurivali, sve je izgledalo kao da je Major do kraja ostao dosljedan štednji mina, odnosno da će nam vatreno krštenje biti u pravu metu.

Da bih sakrio uzbuđenost, ali i razbio iznenadni strah zbog moguće loših pogodaka, odmah sam se dohvatio tablica gađanja. One su me sasvim umirile. Skoro da se nisu razlikovale od onih kakve sam koristio u bivšoj vojsci. A već sam računao s tim kako ćemo uglomjere određivati prema „ruskoj“ podjeli. Tu je karta, a za razliku od šesetki, imamo i nišanske sprave. Sve ovo mi je bilo sasvim dovoljno da sebe uvjerim kako se ne može desiti da budemo lošiji nego neki dan, kad se gađalo iz gromova!