Moliću se Tasličkom
imamu,
da mi dade iz džemata
agu.
Ili agu, il agina
sina,
bolje sina nego agu sijeda.
Bolje mladom biti
robinjica,
nego starom biti kadunica.
Volim mladog čekat iz
mejhane,
nego starog u bijelom
dvoru!
Jesam loše spavao, pet puta se budio, ali sam
lijepo sanjao. Uvijek isto, gađali smo onom istom stodvadeskom ali su mine
padale prateći naše želje.
Nisam imao vremena tumačiti san, ali sam osjećao
kako će se nešto dogoditi. Nešto što bi me trebalo obradovati.
Mislio sam da je to samo vijest da danas
nastavljamo s obukom. U nekoj drukčijoj situaciji ta mi vijest i ne bi ništa
značila. Ovako, ovo je prilika da nađemo potrebni mir, vrijeme i strpljenje
koje moramo savladati do prilike koju čekamo.
Čak smo, čitav prvi sat, skoro bili sjedinjeni sa
stećcima. Za koje smo počeli vjerovati da nas jedini razumiju. Sve to vrijeme
smo i sami pred sobom glumili kako smo tu samo radi obuke.
Zaim i ja smo listali tablice i gledali kartu,
naizmjenično. Svi ostali su, u nekoliko grupa, ganjali libele po nišanskim
spravama, pomoću ručne busole usmjeravali minobacače i nišanili na pikete,
sami sebi zadavali nove korekturne elemente...
I nikom
nije nedostajala stodvadeska. Namjerno smo je ostavili u magacinu. Glupo je
bilo izgoniti je na vrh platoa, a ovo je bio i jedini način da je „kaznimo" zbog toga što nas je iznevjerila na vatrenom krštenju. Isto je kazna i za nas,
nijedna od ovih dvaju krivica još nije tačno izvagana.
Nismo donijeli ni gromove. Oni jesu zaslužili,
bježimo i od pomišljanja kako bismo se sad osjećali da su oba iskustva ista,
ali i od iskušenja da pod nastalim utiscima njih čak i zavolimo.
Vrijeme nismo mogli požuriti. Samo, tražiti
načine da ga sadržajnije popunjavamo. Zaim i ja smo to činili tako što smo prešli
na zajedničko „prebiranje“ tablica, preklapajući saznanja o njima, pokušavajući
tako da dođemo do odgovora koji nas najviše muči. Ostali nisu imali potrebe za
tim, krivica svakako nije među njima, ali su tragali za prečicama koje vode do
sljedeće prilike.
Jedno s drugim nema veze, ali se uvijek može naći
tačka u kojoj se može dodirnuti. Makar taj dodir osjetili tek na kraju.
Vidjevši kako se nas dvojica spremamo da
spakujemo kartu, priđe nam Džemo.
-
Je li ima
Trošanj na toj karti? – pitanjem nas nije iznenadio.
-
Ima – najjasnije
i najkraće sam baš ja odgovorio, samo zato što je karta bila kod mene.
-
Daj da vidim!
Sad smo malo iznenađeni. Bar do sada nam Džemo
nikad nije ni pomenuo da se i iole razumije u kartu. Što, opet, nije bio razlog
da mu je ne pokučimo.
Odmah ćemo se uvjeriti kako njegovo znanje nije
obilno, ali da svakako postoji.
-
Ovo bijelo su
livade!? – moglo je biti da je njegovo pitanje samo plod logike, ali i
usputna provjera raspoloživog znanja.
-
Tačno – u
odgovoru sam pokušao ne isključiti ni jednu od tih mogućnosti – zeleno su šume,
iako bi bilo logičnije da je obratno.
-
Znači, ovo bi
trebao biti Suljov Piljak!?
-
Valjda – morao
sam priznati kako ja bolje poznam kartu nego sam teren – ako to Zaim potvrdi,
mislim, ako se on sjeća.
Dvije minute sam samo posmatrao kako njih
dvojica prstima šaraju po drugom kraju karte, dok se nisu složili da je Džemo
bio u pravu.
-
I, koliko je,
sad, odavde do Mješaja? – Džemovo pitanje je upućeno Zaimu, a prst je držao na
ranije pomenutom Piljaku.
-
Puno – bio sam
brži s odgovorom, potvrđujući da sam već o tome razmišljao – stodvadeska može
dobaciti bez problema, ali je šesetka nemoćna!
-
Jebo
stodvadesku. Ko će je tegliti tamo i nazad. Samo su, ove šesetke prava stvar.
Posebno one jurišne, mogu se nositi ko puške. Šteta što ne mogu do Mješaja da
dobace. Da bar mogu idokle!?
-
Donekle mogu –
opet sam požurio s odgovorom, presijecajući Džemov upitni pogled – samo, ima i
mjesto s kog možemo tući šta poželimo. Kotlišta!
-
Jeste – izvjesno
je i on o tome i ranije razmišljao – znam, može i s Osoja. I s tvojih Bista. Ali,
kako se poslije izvući, jesi li o tom, „Kolumbo“, razmišljo?
-
Odakle si ti sad
rekao, nikako! S Kotlišta, baš i nije nemoguće. Nisi, zar, kontao da šator
razapinješ. Valjda, doći i ispucati tri-četiri granate, i bježi! Oni bi tad
pomislili da je u pitanju napad, a to bi bilo dovoljno da mi zbrišemo. Mislim,
teško bismo više mogli i donijeti mina, a i dobiti od Majora.
Zaim se nije uključivao u naša maštanja, a s
druge strane je Džemo žurio da otkrije pozadinu cijele priče:
-
„Buk Bijela“
jedino treba da nas zanima. Garant je u njoj sad neka vojska. Samo bi to
trebalo dobro izvidjeti, možda čak, i kad i kako im je smjena... A i ne mora,
samo se uvjeriti da tu ima vojske. I, što si ti reko, metnut ga na Kotlišta.
Dobro nanišaniti, i tresnuti nekolke. Nek jedna pogodi u jednu od baraka, bar
jedan će glavom platiiti, majku li im četničku!
-
Samo, ove
jurišne nisu baš precizne. Ako bi se to utvrdilo, da je „Buk Bijela“ puna
vojske, ja bih radije donio ovu. Što, trojica je mogu nositi!?
-
I trojica mine,
ne budali. A, što one nisu precizne? Pa, s Kotlišta se „Buk Bijela“ vidi ko na
dlanu. Tvoje je samo da odrediš daljinu, ja ću nišaniti preko cijevi!
-
Misliš da se
vidi. To je, onda, super, idealno. Samo, da li bi nam to Major odobrio?
-
Znaš, moram ti
priznati, i meni se šesetke više dopadaju od onih grdosija. Samo, onom ko njima
rukuje, teže je nego Admirovim diverzantima. Oni odu, postave minu, izvuku se
na sigurno i čekaju da na radiju čuju kako im je mina odradila. Mi ne možemo
minobacač tako naštimati, da neka srna naleti i slučajno opali. A i da možemo,
brzo bi ostali bez minobacača. Bez zajebancije, baš sam nešto kontao kako bi se
diverzanti ponašali da moraju čekati da im mina odradi. Da li bi svi imali
muda!?
-
Imaš li ih ti? –
pitao me najiskrenije.
-
Nisi ni svjestan
koliko su mi narasla od trećeg jula!
Od svih mojih odgovora, ovaj mu se najviše dopao.
Zato me je snažno i zagrlio, pokazujući koliko mu je drago što nije jedini koji
u ovo vjeruje.
-
Računam na tebe
– šaputao je – nećemo srkletiti, još su četnici jači. Kad dođe vrijeme, sve ćemo dobro isplanirati, u detalje. Meni je sad bitno da znam da nisam sam!
Pustio me iz zagrljaja kako bi mi u očima vidio
potvrdu odlučnosti. Pri tome mu, svakako, nije promakla i moja reakcija
uslovljena refleksom prošlosti.
-
Dogovorićemo se,
ne brini – zato je odlučio biti iskren do kraja – nemaš ti brige, ja ću
ispaljivati mine. Većina će birati ciljeve. Tvoje je samo da izračunaš
daljinu. I da ideš sa mnom. I da ti ne bude žao!
-
Važi – rekao sam
to sasvim iskreno, mada ne sasvim siguran kako je i on to tako razumio!
putevi
ispod Zelengore i Trebove
