Kad ja pođem, draga,
iz Sarajva grada,
ti ne plači, draga,
ne daj srcu jada.
A kad čuješ, draga,
da sam poginuo,
kroz ordiju prođi,
na mezar mi dođi.
3. mart 1994.
„Kako ću ti, dragi,
ja mezar poznati?“
Lahko ćeš mi, draga,
ti mezar poznati:
Na mome mezaru
dva bijela nišana;
Na jednom je, draga,
vezena mahrama,
a na drugom, draga,
burma pozlaćena.
Dođe vrijeme rastanka sa Sarajevom. Prema planu,
dogovoru, obećanju. S mnogo novih, zanimljivih priča, te očekivanih, ali i
dotad nepoznatih osjećanja. I s izostankom jednog.
Odakle sam god vraćao se bilo mi je dobrim
dijelom žao. Očekivao sam sada bar toliko. Mislio sam da sam ne samo osjetio
Sarajevo nego se i malo saživio s njim. Sem toga, Almu sam vidio samo jednom.
To je i jedino za čim se osvrćem. Pogled u pravcu
Breke kazuje da ovo neće biti jedini dolazak u Sarajevo. Pogled po cijelom
gradu traži dah slobode, koji će jednom sigurno doći, zahvaljujući prije svega
onima što su već dali živote. Previše je takvih, da se to jednom ne bi
dogodilo.
Pogled prema Alipašinom polju podsjeća na
postojanje sudbine, koja zna biti tako nepredvidiva. Dvadeset mjeseci se ne
vidjesmo s bratom, a zajedno nam želje dobiše priliku. Da li je Fehim imao
vremena pitati za nas, tražiti nas, kako je reagovao ako je čuo da smo u
Sarajevu? Da li je suđeno da se sretnemo negdje izvan grada, ili...
Neću o tome razmišljati, rekao sam. Možda je sve
skupa uzrokom da za Sarajevom i ne žalim koliko sam mislio.
A ponovni pogled na ulaz u tunel vrati jedino
sliku na sam dolazak. Sve identično, puno ljudi, neizvjesnost koliko je čekati,
kada će se moći kroz. Ista neizvjesnost, samo podnošljivija. Ako se i ne bi
prošlo danas, ima se gdje vratiti. Kasnilo bi se, ali sasvim čiste savjesti.
Neće. Mada će tunel ostati zatvoren s ove strane
za danas, neko vodi računa o onima koji ne idu u šverc. A opet je i Mufov papir
prošao, tačnije nije ni gledan. Policajca je zadovoljilo šta je pročitao kod
Salje i mene, te nas pridružio malenoj grupici koja kreće, noseći na sobom
ljubomorne, sumnjopitljive poglede većine.
Kako nas nije bilo mnogo, a odud se svakako ide
bez tereta, to je bilo za očekivati da ćemo se brže kretati. I jesmo, ali ne
previše. Činilo mi se da je sada vode više nego prošli put. Zalud smo se trudili
što manje se mokriti, ipak je bitnije da su metri brže prolazili.
Izlazak iz tunela, sada to i osjećamo,
predstavlja ulazak u sasvim drukčiji svijet. Rekao bih, razlike baš kao što su i dvije strane tunela koji ih spaja. Butmir, prije svega, igra ulogu koja mu je ovim ludilom
dodijeljena. Snabdijeva Sarajevo svime čime može, i treba. Sarajevo golemo,
Butmir ne toliko, pa u pomoć priskočili i Kolonija i Hrasnica.
Četnici znaju, ometaju, ali nemaju snage ili neće
da pokušaju sve presjeći. Zadovoljavaju se granatiranjem prilaza, posebno cestovnog
niz Igman. Što je razlogom te je saobraćaj živ jedino noću, a obavljaju ga
najodabraniji šoferi. Bez svjetala. Tada su i četnici najaktivniji, tuku po
osjećaju, pamćenju, po zvuku. Tuku i po mahalama. Istina, i jedno i drugo manje
u ovim zimskim mjesecima.
Pitanje koje lebdi iznad piste, iznad cijele
Bosne i Hercegovine, od samog početka rata, zapravo i nije pitanje. Sarajevo će
izdržati koliko rat bude trajao. Jače su volja i snaga, s obje strane tunela, u
oba ova svijeta, nego su to mržnja i topovski meci u tom trećem, nesvijetu!
Bilo mi je, i bilo nam je drago da bijahosmo bar
ovoliko u ovom drugom svijetu, da vidjesmo i drugu polovinu naše snage. Tunel,
Butmir i Dobrinja su mjesta koja neće, ne smiju pasti, a Čekrčići, Nišići i
Trebević naše prilike. Jednu ćemo iskoristiti, moramo. Moje se mišljenje nije
promijenilo, i dalje sam uvjeren kako je Trebević najveća, koja se već mogla,
trebala iskoristiti. Tako, sad mi glavom opet zuji bezbroj upitnika.
Toliko, da prestajem razmišljati o onome što nam
ponovo ostaje sve više iza leđa. Uključujem se u razgovore, nagađanja, želje i
nade da ćemo Fehima sresti negdje u Tarčinu. Salja još uvijek pokatkad odluta
mislima puno dalje, ali se uvijek brzo vrati. Već je pristao da u ovom pravcu
ustavljanja nema prije nego budemo na kontra padinama Igmanskim.
Tada smo počeli pomalo štedjeti snagu. Da se ne
premaramo, kako bismo i sutradan lahko podnijeli puteve, nas dva prema
Deževicama, Mufo ka Jablanici.
Salja nam pravi društvo dok u Domu Tarčinskome pitasmo
za vojsku izašlu iz Sarajeva. Svi skupa gubismo malo živce zbog
nesusretljivosti na koju naiđosmo. I kakva je nezamisliva u našoj jedinici.
Tako da mi odmah umu dođoše riječi Alije Šljiva. Ovo je ovdje pretjerano, moraš
se „slomiti“ da nekom objasniš ko si, pa dok on kaže kako je njihova brigada
golema, kako mnoge lično ne poznaje, pa objasni da je personalac vrlo zauzet, a
i da bi se trebalo najaviti, te se tek nekad kao prisjeti da može biti i zna
koga tražimo, a da je skoro siguran kako nije ovdje, već negdje gore prema
Bjelašnici, nas je dakako prošla želja za ubjeđivanjima.
Na našu sreću pred Domom se pojavi neko kome
nismo morali ništa objašnjavati. Zumra Barlov se prva srela, vidjela s Fehimom.
Doduše, nije prethodno s nama, tako da mu je prenijela one informacije kojima
je raspolagala, odnosno gdje inače boravimo. Za Jablanicu je rekao da sigurno neće
imati vremena, ali ako ga u povratku bude bilo, kao probaće doći u Deževice, a
pošto je od Zumre saznao da nije predaleko.
Žalili smo opet što sudbina nije bila drukčija,
ali sam ja, dok sjedismo kod Zumre, nacrtao nekakvu skicu puta od Tarčina do
Deževica. To je bila prosta skica, tek s nekoliko orijentira. Gdje sam još
pokušao i vremenske distance da predstavim. Do Gunjana oko sat, potom do jednog
mostića nešto manje, pa zatim koliko do velike krivine... Uglavnom je sam put
takav da je skoro nemoguće pogriješiti, bez obzira što snijeg prikriva cestu i
što, ako bude novoga, tragova možda ne bude, ali ako bude išao sam da bar ima
tu neku sigurnost da ne luta.
Još je nešto po čemu ću pamtiti ovaj dan. Sudbina
se nikada ne izvinjava, ali katkad ponešto popravi. Mimoišli smo se s bratom, nismo
ga ni u Domu zatekli, ali jesmo jedinu osobu koja će zasigurno prenijeti naše selame,
moju poruku. Sem toga, Zumra dijeli stan s Vesnom Domuz, ženom legendarnog
Čeda. Snažna, i ponosna žena, vrijedna poštovanja, kakav joj i muž pokojni bi.
I koju mi je izuzetno drago da upoznah, nekako osjećah kako kroz nju nadoknađavah
što Čeda nikada ne vidjeh. Sina Tea sam im vidio jednom, davno na Igmanu, ukoliko me
sjećanje dobro služi, i ako sam tada razumio one koji su govorili o njemu. Kako
god, tek sad ga gledam kako i treba, u bezbrižnoj dječjoj igri. Tu im je i
kćerka, djevojčica na prvi pogled nalik tolikim drugima. Ipak, znanje ko su joj
otac i mati čine je posebnom, kakva će zasigurno biti.
Uz sve, ovaj kratki susret posluži da ne odemo
bez još jedne sarajevske anegdote. I Vesna i Sanja se smijaše dok nam Zumra
priča o Fehimovom vrpoljenju, koje nije moglo biti ne primjećeno. Naravno da
nisu ni slutili o razlozima tako iskazane neugodnosti, neprijatnosti, te same
nisu mogle poduzeti ništa. Tek im je sve postalo jasno kada je Fehim, nakon
odužeg suzdržavanja, ipak zatražio čašu vode. Neobično, a što ih je i tada i
sada, kao i nas, nasmijalo, bilo je u načinu, odnosno riječima kojima se
poslužio. „Izvinite, je li vi imate ovdje vode?“ - rečenica je ovdje nepoznata,
svojstvena samo za nekoga ko je upravo došao iz Sarajeva, i to prvi put
izašavši iz njega.
Dok od Zumre idosmo ka Duranovićima razmišljah o
ovome, zanemarujući anegdotalnu, satiričnu stranu. Ne mogu smatrati nekim
fenomenom, ni previše čudnim, još manje neobjašnjivim, ali mi nejasnim bi
toliko odsustvo spoznajnosti o spoljnjem, izvansarajevskom svijetu.
Mi smo imali prilično precizne informacije o
životu unutra. Znali smo probleme, nevolje, pripravni im prišli. Pripravni i da
će ponešto nadići naše spoznaje. I činilo nam se kako smo se za svega nekoliko
dana stigli saživjeti sa Sarajevom, životom u njemu trenutnim, ali i
prethodnim, gorim.
Tek je ova priča o Fehimu pokazala da je to,
zapravo bilo i ostalo nemoguće.
Sarajevo, uništeni tramvaji
i automobili kao zakloni od snajpera
