Kad ja pođem, draga,
iz Saraj'va grada,
ti ne plači, draga,
ne daj srcu jada.
A kad čuješ, draga,
da sam poginuo,
kroz ordiju prođi,
na mezar mi dođi.
„Kako ću ti, dragi, 3. mart 1994.
ja mezar poznati?“
Lahko ćeš mi, draga,
ti mezar poznati:
Na mome mezaru
dva b'jela nišana;
Na jednom je, draga,
vezena mahrama,
a na drugom, draga,
burma pozlaćena.
Dođe
vrijeme rastanka sa Sarajevom. Prema planu, dogovoru, obećanju. S mnogo novih,
zanimljivih priča, te očekivanih, ali i dotad nepoznatih osjećanja. I s
izostankom jednog.
Odakle
god sam se vraćao bilo mi je dobrim dijelom žao. Očekivao sam sada bar toliko.
Mislio sam da sam ne samo osjetio Sarajevo nego se i malo saživio s njim. Sem
toga, Almu sam vidio samo jednom.
To
je i jedino za čim se osvrćem. Pogled u pravcu Breke kazuje da ovo neće biti
jedini dolazak u Sarajevo. Pogled po cijelom gradu traži dah slobode, koji će
jednom sigurno doći, zahvaljujući prije svega onima što su već dali živote.
Previše je takvih, da se to jednom ne bi dogodilo.
Pogled
prema Alipašinom polju podsjeća na postojanje sudbine, koja zna biti tako
nepredvidiva. Dvadeset mjeseci se ne vidjesmo s bratom, a zajedno nam želje
dobiše priliku. Da li je Fehim imao vremena pitati za nas, tražiti nas, kako je
reagovao ako je čuo da smo u Sarajevu? Da li je suđeno da se sretnemo negdje
izvan grada, ili...
Neću
o tome razmišljati, rekao sam. Možda je sve skupa uzrokom da za Sarajevom i ne
žalim koliko sam mislio.
***
A
ponovni pogled na ulaz u tunel vrati jedino sliku na sam dolazak. Sve
identično, puno ljudi, neizvjesnost koliko je čekati, kada će se moći kroz.
Ista neizvjesnost, samo podnošljivija. Ako se i ne bi prošlo danas, ima se gdje
vratiti. Kasnilo bi se, ali sasvim čiste savjesti.
Neće.
Mada će tunel ostati zatvoren s ove strane za danas, neko vodi računa o onima
koji ne idu u šverc. A opet je i Mufov papir prošao, tačnije nije ni gledan.
Policajca je zadovoljilo šta je pročitao kod Salje i mene, te nas pridružio
malenoj grupici koja kreće, noseći na sobom ljubomorne, sumnjopitljive poglede
većine.
Kako
nas nije bilo mnogo, a odud se svakako ide bez tereta, to je bilo za očekivati
da ćemo se brže kretati. I jesmo, ali ne previše. Činilo mi se da je sada vode u
tunelu više nego prošli put. Zalud smo se trudili što manje se mokriti, ipak je
bitnije da su metri brže prolazili.
***
Izlazak
iz tunela, sada to i osjećamo, predstavlja ulazak u sasvim drukčiji svijet.
Rekao bih, razlike baš kao što su i dvije strane tunela koji ih spaja. Butmir,
prije svega, igra ulogu koja mu je ovim ludilom dodijeljena. Snabdijeva
Sarajevo svime čime može, i treba. Sarajevo golemo, Butmir ne toliko, pa u
pomoć priskočili i Kolonija i Hrasnica.
Četnici
znaju, ometaju, ali nemaju snage ili neće da pokušaju sve presjeći.
Zadovoljavaju se granatiranjem prilaza, posebno cestovnog niz Igman. Što je
razlogom te je saobraćaj živ jedino noću, a obavljaju ga najodabraniji šoferi.
Bez svjetala. Tada su i četnici najaktivniji, tuku po osjećaju, pamćenju, po
zvuku. Tuku i po mahalama. Istina, i jedno i drugo manje u ovim zimskim
mjesecima.
Pitanje
koje lebdi iznad piste, iznad cijele Bosne i Hercegovine, od samog početka
rata, zapravo i nije pitanje. Sarajevo će izdržati koliko rat bude trajao. Jače
su volja i snaga, s obje strane tunela, u oba ova svijeta, nego su to mržnja i
topovski metci u tom trećem, nesvijetu!
Bilo
mi je, i bilo nam je drago da bijahosmo bar ovoliko u ovom drugom svijetu, da
vidjesmo i drugu polovinu naše snage. Tunel, Butmir i Dobrinja su mjesta koja
neće, ne smiju pasti, a Čekrčići, Nišići i Trebević naše prilike. Jednu ćemo
iskoristiti, moramo. Moje se mišljenje nije promijenilo, i dalje sam uvjeren
kako je Trebević najveća, koja se već mogla, trebala iskoristiti. Tako, sad mi
glavom opet zuji bezbroj upitnika.
Toliko,
da prestajem razmišljati o onome što nam ponovo ostaje sve više iza leđa.
Uključujem se u razgovore, nagađanja, želje i nade da ćemo Fehima sresti negdje
u Tarčinu. Salja još uvijek pokatkad odluta mislima puno dalje, ali se uvijek
brzo vrati. Već je pristao da u ovom pravcu ustavljanja nema prije nego budemo
na kontra-padinama Igmanskim.
Tada
smo počeli pomalo štediti snagu. Da se ne premaramo, kako bismo i sutradan lako
podnijeli puteve, nas dva prema Deževicama, Mufo ka Jablanici.
Salja
nam pravi društvo i dok u Domu Tarčinskome pitasmo za vojsku izašlu iz Sarajeva,
s obzirom da prethodno prolazeći kroz Pazarić slučajno načusmo da su trenutno u
tom Domu neke Sarajlije. Svi skupa gubismo malo živce zbog nesusretljivosti na
koju naiđosmo. I kakva je nezamisliva u našoj jedinici. Tako da mi odmah umu
dođoše riječi Alije Šljiva. Ovo je ovdje pretjerano, moraš se „slomiti“ da
nekom objasniš ko si, pa dok on kaže kako je njihova brigada golema, kako mnoge
lično ne poznaje, pa objasni da je personalac vrlo zauzet, a i da bi se trebalo
najaviti, te se tek nekad kao prisjeti da može biti i zna koga tražimo, a da je
skoro siguran kako nije ovdje, već negdje gore prema Bjelašnici, nas je dakako
prošla želja za ubjeđivanjima.
***
Na
našu sreću pred Domom se pojavi neko kome nismo morali ništa objašnjavati.
Zumra Barlov se prva srela, vidjela s Fehimom. Doduše, nije prethodno s nama,
tako da mu je prenijela one informacije kojima je raspolagala, odnosno gdje
inače boravimo. Za Jablanicu je rekao da sigurno neće imati vremena, ali ako ga
u povratku bude bilo, kao probaće doći u Deževice, a pošto je od Zumre saznao
da nije predaleko.
Žalili
smo opet što sudbina nije bila drukčija, ali sam ja, dok sjedismo kod Zumre,
nacrtao nekakvu skicu puta od Tarčina do Deževica. To je bila prosta skica, tek
s nekoliko orijentira. Gdje sam još pokušao i vremenske distance da predstavim.
Do Gunjana oko sat, potom do jednog mostića nešto manje, pa zatim koliko do
velike krivine... Uglavnom je sam put takav da je skoro nemoguće pogriješiti,
bez obzira što snijeg prikriva cestu i što, ako bude novoga, tragova možda ne
bude, ali ako bude išao sam da bar ima tu neku sigurnost da ne luta.
Još
je nešto po čemu ću pamtiti ovaj dan. Sudbina se nikada ne izvinjava, ali
katkad ponešto popravi. Mimoišli smo se s bratom, nismo ga ni u Domu zatekli,
ali jesmo jedinu osobu koja će zasigurno prenijeti naše selame, moju poruku.
Sem toga, Zumra dijeli stan s Vesnom Domuz, ženom legendarnog Čeda. Snažna, i
ponosna žena, vrijedna poštovanja, kakav joj i muž pokojni bi. I koju mi je
izuzetno drago da upoznah, nekako osjećah kako kroz nju nadoknađavah što Čeda
nikada ne vidjeh. Sina Tea sam im vidio jednom, davno na Igmanu, ukoliko me
sjećanje dobro služi, i ako sam tada razumio one koji su govorili o njemu. Kako
god, tek sad ga gledam kako i treba, u bezbrižnoj dječjoj igri. Tu im je i
kćerka, djevojčica na prvi pogled nalik tolikim drugima. Ipak, znanje ko su joj
otac i mati čine je posebnom, kakva će zasigurno biti.
Uz
sve, ovaj kratki susret posluži da ne odemo bez još jedne sarajevske anegdote.
I Vesna i Sanja se smijaše dok nam Zumra priča o Fehimovom vrpoljenju, koje
nije moglo biti ne primjećeno. Naravno da nisu ni slutili o razlozima tako
iskazane neugodnosti, neprijatnosti, te same nisu mogle poduzeti ništa. Tek im
je sve postalo jasno kada je Fehim, nakon odužeg suzdržavanja, ipak zatražio
čašu vode. Neobično, a što ih je i tada i sada, kao i nas, nasmijalo, bilo je u
načinu, odnosno riječima kojima se poslužio. „Izvinite, je li vi imate ovdje
vode?“ - rečenica je ovdje nepoznata, svojstvena samo za nekoga ko je upravo
došao iz Sarajeva, i to prvi put izašavši iz njega.
Dok
od Zumre idosmo ka Duranovićima razmišljah o ovome, zanemarujući anegdotalnu,
satiričnu stranu. Ne mogu smatrati nekim fenomenom, ni previše čudnim, još
manje neobjašnjivim, ali mi nejasnim bi toliko odsustvo spoznajnosti o
spoljnjem, izvansarajevskom svijetu.
Mi
smo imali prilično precizne informacije o životu unutra. Znali smo probleme,
nevolje, pripravni im prišli. Pripravni i da će ponešto nadići naše spoznaje. I
činilo nam se kako smo se za svega nekoliko dana stigli saživjeti sa Sarajevom,
životom u njemu trenutnim, ali i prethodnim, gorim.
Tek
je ova priča o Fehimu pokazala da je to, zapravo bilo i ostalo nemoguće.
