„Tekla r'jeka potokom
i jazom.
Ženiću se samo sa
mirazom!“
„Moj dragane, našla
sam ti mane.
Nešto često ideš u
mehane!
Ljub' me dragi dok sam
vjerenica.
Možda nisam tvoja
suđenica!
Ne pij dragi, ne troši
novaca.
Dosta ti je mojih
poljubaca!“
Herojske,
kao i tužne priče su da se pamte, ne zaboravljaju. One vedrije, komičnije, da
se prepričavaju.
Naslušao
sam se ne samo o građevinskim, izumiteljskim, nego i mnogim drugim neobičnim,
čudnim, eksperimetnalnim sarajevskim ratnim vještinama. A posebno su mi se
dopadale povrtlarsko-saksijski pionirski pokušaji.
To
da će se i ovog proljeća, još i više nego prošlog, saditi gdje se god stizalo
bude, i ma kako mi ne priličilo Sarajevu, nije me čudilo. Mnogi brežuljčići,
prostori između nebodera, pretvarani su u male vrtove. Nije čudilo, ali me je
tako divilo to što je sve rađeno jako harmonično.
Za
razliku od prvih dana rata kada je Sarajevo bilo na meti svakome, gdje su jedni
čuvali obraz a drugi bezobzirno pljačkali državne prodavnice i granape, poneko
i pokoji napušteni stan, kada je bilo svađa i bitki među nesložnim pljačkašima,
današnja slika je skroz suprotna. Ne krade se, ne otima, nego se sadi, uzgaja. Ne
svađa se, ne tuče, nego se slaže, sarađuje. Gledam između dvije zgrade,
zamišljam maleni parkić pretvoren u vrt, podijeljen na toliko sitnih parcelica
koliko je zainteresiranih stanara bilo. Znam, svako njeguje svoj dio, kad treba
pripomogne susjedu. Ali niko ne stražari kraj svojega dijela. Nema potrebe.
Doduše,
koje dijete, mangupčić stigne štogod nečijega otkinuti. Ali vrlo malo, da se
taj neko ni ne ljuti mnogo.
Tako
je i s odjećom, obućom. Među klincima su omiljene priče „Neko mi maznu tene,
ali sam odmah nabavio bolje, 'po istoj cijeni' - pet minuta straha“.
Možda
su ti klinci ipak vježbali te neke danas vrlo potrebne vještine, a možda su na
ovaj način samo nadomještavali odsustvo prilika za bolje, srećnije igre. Priča
mi tetka kako je sušila veš i sve vrijeme motrila kroz otvoren prozor. Samo što
je otišla nasuti pō čaše vode, vrativši se primijetila je kako Mongove, mlađeg
joj sina Elmira, najdraže majice nema na štriku. Pošla je zagalamiti makar, na
tog nekog, ali nije imala na koga. Ni sad joj nije jasno kako je neko opazio
njeno udaljavanje, i kako je tako brz bio.
Tako
nabavljene majice se čuvaju, kao neka uspomena. Podsjećanje, dokaz vještine.
Daje im se nerijetko i ime, najčešće po mjestu nabavke.
To
davanje imena simpatično je i za druge aspekte života u ovome vremenu. Ljudi
čuvaju neku konzervu za najcrnje od crnih dana, shodno čemu im povremeno i
tjepaju. Nešto što se malo i rijetko dobija, ili nabavlja, u frižider, ili
ostavu, često se odlaže uz popratnu rečenicu - E, ovo ćemo kad svi budemo!
Ili,
još je ljepše na balkonu, u saksiji, zasaditi koji stručak paradajza ili
paprika. Pa kada se javi tih nekoliko plodova, svaki dobije svoje ime. Do
vremena kada se s pojedinima treba opraštati, što opet se najavljuje poimence.
A i poslije, još neko vrijeme, kao - Paprika
Zejna je bila ljuta, za razliku od Esme ili Hane. Paradajzi Srčko i Okrugli su
„dali živote“ kada su u gostima bili Mujo i Nezira, koji ih i „dan danas“
pominju, dok su Jabučko i Zelenko „platili glavom“ kada ono bijaše ne baš dobro
kuhan grah...
***
Posuđivanje
je manir koji također ovih dana dostiže najveću popularnost. Ako se većina
stigla nekako snabdjeti s dovoljnim brojem kanistera, s ručnim kolicima to nije
mogao biti slučaj. Pričaše mi da je bilo primjera da su pojedinci mijenjali polovne
automobile za dobra kolica. Slučajevi vezani za dijelove gdje je kolica bilo
premalo, teško se stizalo posuđivati ih. A računica prosta, niko ne zna koliko
će sve ovo trajati, automobili se nemaju na šta voziti te i tako propadaju, a
kolica život znače...
Ono
što mogosmo iskusiti od ovih sarajevskih iskustava je prilika da pod granatama
odemo po vodu. Tetak je bio na liniji, vode ni kapi. Muamer je umolio majku da
ide sa mnom i Mufom.
Od
baba-Mare su posuđena kolica, a onda brza i precizna šetnja, i trčanje kud je
nužno, uz tek obraćanje pažnje na rijetke sa sličnim nevoljama. Dovoljno da i
na sebi primijetimo zanimljive poglede.
Objašnjenje je stiglo ispod Alipašinog mosta.
Stali smo u taj red, već nam znano ne predugačak kao nekad, te vidjeli da
prednjačimo s brojem kanistera. Znamo da je uglavnom dopunjavanje zaliha, ali i
navika da se češće dolazi, a manje zadržava. Svejedno, svako ima svoje adete, i
jednako broji koliko je još ispred, koliko ko ima kanistera. A u horu se molimo
da danas, sada, neće ni jedna blizu mosta.
Ako
je nešto odlično u svemu to je mlaz vode. Par puta sam gledao na televiziji,
uglavnom su puštali snimke s nekih gradskih česama, znatno, ili nešto manjeg
kapaciteta. Ovo mi izgleda bogomdano, makar već znao kako se odavde snabdijeva
„haman pola grada“.
Kad
svemu dodam da se do cijevi dolazi i vraća preko pomoćnog, ne znam kada i kako
konstruisanog mosta, ali dakako sigurnijeg od glavnog kada su granate u
pitanju, ali s previše raznih željeznih produžetaka, pričvršćivača, spojničara,
čega li već, ali što nikako ne raduje nas koji nismo ravnodušni spram visinama,
praznome prostoru, dobio sam događaj za pamćenje.
Koji
je upotpunila tetkina briga koja nas je dočekala. Možda se njoj činilo da je
palo više granata, i preblizu mostu, putu do i od njega, da smo i ostali duže
nego je uobičajeno, onda lakše razumijemo da nas je zatekla s cigaretom. Kako
sama rače, ovo joj je treća u životu. Prve su se odnosile na vijest o
ranjavanju tetka, te netačna informacija da je Fehim podlegao jednome od
ranjavanja. Te dvije situacije nisu mjerljive s ovom, posebno što mi sem nekog
uzbuđenja, stvarnog straha nismo osjetili. Međutim, tetkini, odnosno majčinski
osjećaji katkad nadiđu stvarne.
A
i smirivanje ide postupno. Čim smo smjestili i rasporedili vodu, vratili
kolica, svi smo skupa sjeli i pričali samo o veselim dogodovštinama.
Tetka
je pomenula dječaka iz komšiluka, koji će ostati upamćen po tome da je jako
volio ove tvrde keksove iz velikih limenih kutija, možda i jedini koji još
uvijek uživa u njima. S njim je bilo najlakše, samo metni pred njega tanjir tih
keksova, kojih i tako bogzna nikada neće nestati, i on je miran. Jedne prilike
je tetka bila iznenađena, jer je nakon nekoliko pojedinih stao. I nije
odgovarao, objašnjavao zašto. Zapravo je ubrzo ustao, i odjurio kući. Tek
sutradan njegova majka je otkrila, tetka je nešto rekla što se njemu učinilo
kao „Ostavi to!“ Mada je još dijete, već mu je obraz važniji od gladi. A da nije
zlopamtilo, u ovih nekoliko dana smo se i lično uvjerili. Jednom smo se skupa
trefili, i zaista je slatko jeo taj keks kao da ništa slađe ne postoji.
Mi
podsjetismo na našu zbunjenost pri prekjučerašnjoj posjeti rođaku Ramizu
Barlovu u Švrakinom selu. Taman smo ulazili dok je on oblačio uniformu. I dok
je nama bilo žao što se s njim nećemo stići ispričati, on je mirno rekao „Samo
vi sjedite, sad ću ja... za dva, dva i po sata“.
U
početku smo pomislili da je šala, ali odmah žena mu Dila objasni kako oni
uvijek rade tako, osim kad je kakva frka, dva sata su na liniji a deset
slobodni. Znam i da nije svugdje tako, a i gdje jeste da je razlog manjak
pušaka. I tada i sada mi kroz glavu prođe cijela '92, vrijeme kada sam mislio
kako se svugdje isto ratuje.
Da
sam prije čuo za ovakav sistem skoro da bih to nazvao igranjem rata, međutim
ovih par dana provedenih u Sarajevu mi daje predstavu da ovdje nekih dva sata
zna biti gore nego sedam dana, ili mjesec vani. Između boravka u rovu i van
njega, uvijek bih birao onaj izvan. Još nisam kadar porediti, ali moguće da u
cjelini gledano lakši mi izgleda gerilski, rat izvan grada, i rova...
***
Ipak
se najviše smijasmo priči u kojoj se sudbina malo našalila s amidžom. Vraćao se
s linije u noći, nakon što je Fehim već, kroz tunel donio kahvu. Uzima se
sirova kahva, a kada god se ide kroz tunel, obavezno se prošvercuje koja
školjka jaja. Tunel kakav je, ništa neobično da se nekoliko jaja polupalo,
prosulo po kahvi. Tetka kakva je, odmah je isprala kahvu, te je prostrla da se
suši. Amidža kakav je, ništa čudno da je s linije došao toliko pijan da je
odmah zaspao.
A
kada se u neka doba probudio i ugledao kahvu koja se suši sjetio se svega.
Skoro svega. Ujutro, najviše baš toga.
Nije
znao da je još neko donio kahve, a dobro je znao tetkinu odbojnost spram svega
što ima veze s alkoholom. Još mahmuran, nekoliko puta je ponovio „Sestro, ako
se tebi ona kahva ne sviđa, a ti nju slobodno baci!“ Tetka je dugo
nerazumijevala, a što je pripisivala činjenici da je amidža još mahmuran.
Zapravo je sve i razjašnjeno kada je amidža svoju kahvu našao - čistu, suhu,
još ne izvađenu iz ruksaka.
