59 Šta je život

Šta je život – bajka samo,

san što sam ga mlađan snio,

da je sevdah zanos lahki,

što sam dragoj s usta pio.

                         početak aprila 1995.

Oj uzdahu snova mojih,

oj džennetske biser suze,

oj džennete, Esmo draga,
ti mi moju pamet uze!

Zbogom, moja sliko bajna,

suzama ću da te rosim,

bolnoj duši zaft da dadnem,

i u srcu da te nosim!

    (Safvet-beg Bašagić)

Iako sam ja rađi biti na onome drugom položaju ovaj je put red da boravim ponovo na Šljemenima.

Tu smijenih Lutva Podruga. Koji nije propustio istaći da zima ovdje nije gotova, da devet u međuvremenu nađenih Fojničana još svježe opominje, te još pomenu kako je sam imao nagovaranja da se naše zalihe načnu, nagovaranja i pritiscima kojima nije popustio, predosjećajno je gledao u mene mjereći koliko ću ja biti lakši u tim hladnijim danima kojih će sigurno biti. Mislim i da mu je bilo jasno...

58 Pet ih je preživjelo

Izginula vojska pod Derventom.

Izginuše dva Alibanovića,

i dva bega iznad Sarajeva,

i Nazur-beg, jedinac u majke.

Koga žali majka, kog sestrica,

Nazur-bega niko niotkale.

u nejga su do dvi jauklije.

Mlada Hate i starija Fate.

Hate Fati tiho poručuje:

"Pošalji mi begovu mahramu!

Ako si je ti svilom navezla,

i ja sam je zlatom popravila;

Skuplje zlato nego tvoja svila,

ja sam begu uvik dražja bila!"

Išao je komandir na čelu. Dvojica zdravijih momaka su se opet podigli ići s njima. Jasno je da će biti na začelju, da tu više nema snage, ali želja se ne smrzava. Trećeg smo opet ustavili. Suzdržao sam se i ja. Zapravo smo tako odlučili.

Mi smo, u povratku s kose, i po dolasku u baraku, cio događaj sagledavali sa svih strana. Osim što smo dobili više informacija o okolnostima nesreće, složili smo se oko toga da je naš pokušaj bio plod čiste volje, one ljudske, a da ovi sada to rade i zato što im je to dužnost. Teških srdaca, složili smo se i da će ishodi biti jednaki.

Preko zidova

Pamtim i više
nego što srce
može da kazuje.

Sudbina je
dvije mladosti spojila.
I zategnnula
jednu tanku nit.

57 Njima nema spasa

Kiša lije, travu rosi,

Rifet Vasvu sebi prosi.

Kad to čula Vasvina majka,

sama sebi govorila:

„Volim Vasvu sahraniti,

neg Rifeta zetom zvati.“

Salva uči, glas se čuje,

majka Vasvu sahranjuje.

Al na brijegu Rifet sjedi,

i u Vasvin mezar gledi:
„Vasvo moja, dušo moja,

gdje počiva mladost tvoja;

Vasvo moja, dušo moja,

sve je kriva majka tvoja!“

Prvi koraci su odlučni, bude osjećaj da se vrijeme primirilo, ili će primiriti, u svakom slučaju prijeći na našu stranu. Koračam žurno, kao da je doista tako. Oči jedva držim otvorenima, ne pomišljam se okretati.

Slušam korake, disanja iza sebe. Ima razlike. Mi dišemo tiho, čuvamo snagu. Dvojica momaka dišu tvrdo, njih ne zanima imaju li, treba li im snaga. Oni idu, i dvostruko plaču. Suze koje im mraz izvlači na oči, guše one koje ih podsjećaju na stradale saborce. I jedne i druge tako obuzdavaju, da ne bi prešli u glasan vrisak.

Početni osjećaji su bili varljivi. Oluja je ponovo zazviždala, u trenutku kada izbijasmo na prvu kosu.

56 Strašnije od slutnji

Mehmeda majka budila:
„Ustani, sine Mehmede,

majka je rano ustala,

šećerli kahvu popila!“

„Ne mogu, majko, ustati,

ružan sam sanak sanjao!“

„Šta si mi, sine, sanjao?“

„Tri su me vile davile!“

„Koje su, sine Mehmede?“

„Babo mi oči vezao,

seja mi srce vdila,

ti si me, majko, davila!“

Što smo svojih obaveza imali, na vrijeme smo ih smirili. Hranu smo donijeli, dok se drvima i vodom snabdijevamo, ne prema nekom strogom režimu, već koristeći nešto toplije dane.

A kada je tako, onda se mirno unesemo u igranje jamba, i ostale razbibrige.

Danas je, ipak, po svemu dan drukčiji od svih drugih. Nemir će se ubrzo vratiti!

55 Bilo je tužno gledati

Tamna noći, tamna li si,

oj djevojko, blijeda li si.

„Nevolja je meni blijedoj,

dragi mi je kesedžija.

Noći odi, noći dođi,

sa mnom jadnom ne govori.

S buzdovanom progovara:

- Jel mi majka večerala?

Buzdovan mu ne govori,

ja mu jadna odgovaram:

- Jeste majka večerala,

večrala i zaspala.“

Noć je protekla mirno. Nisam se budio, a ni neko drugi se uz kafu nije žalio.

Vjerovatno bismo događanja od jučer i brzo zaboravili da nije svanuo upravo onakav dan kakvog su se Fojničani plašili. Mraz je bio ono što je zaprijetilo samom zorom, s oblacima koji su tajnovito najavljivali da niko neće moći predvidjeti na šta će izaći cijeli dan. Najslutivije je bilo s novim snažnim olujnim vjetrovima, koji će moći proizvesti jake snježne padavine, ali i nešto drugo.

I ovakva nagla i ružna promjena ne bi bila u našim očima tako izražena da ne bi jučerašnjeg dana. Na koji se nismo htjeli podsjećati, danas nam nije bilo do slutnji. Zapravo smo se držali uobičajenog zadirkivanja Munira Saljevića i Ramiza Barlova, čiji je red da idu po hranu.

54 Uniforma ga je uljudila

Mila majko, oženi me mlada,

dok me nije proćeptala brada.

Sad su cure velke haramzade,

đe god vide brkata junaka:
Viđu, majko, pod zobnicom đoga;

A đe vide bećar-momče mlado:
Viđi, majko, karajfila lijepa.

Kiša lije, karajfil razvija,

vjetar piri te miris rastura.

Nema borbenih djejstava, svedeni smo na boravke u barakama, odlaske po hranu, vodu i drva, na igranje šaha, jamba, pišpila i pokera, na komunikaciju između nas desetak, i donekle nam i smeta što su tu još samo dijelovi naše brigade, što je na pješačkom položaju vojska iz Fojnice. Ne toliko zbog same vojske, ona je u osnovi svugdje ista, nekako se osjeti previše vojno, premalo ratno. A tome je kriva Komanda, koja je i u Fojničkoj brigadi približnija onome što dolazi iz Sarajeva.

Logor na Baletinim vodama je danju donekle živ, noću sasvim gluh. Ne čuje se pjesma, vriska, bezbrižje ljudi koji znaju da svaki dan koji žive može nekome biti i posljednji.

53 Nije kako bi trebalo biti

Kad puhnula zima oko Lima,

ja kako je jadna Đula živa.

Niti ćosa, niti ašikuje,

ona čeka Ćerim-efendiju.

                    druga polovina marta 1995.

Otišo je u velik Hidžaret.

Ćerim hoda, a Đuli šta Bog da.

Ćerim hoda, Ćerim vino pije.

Ćerim pije, Đula suze lije.

                               

Ovu smjenu pamtiću i po jednom od odlazaka po hranu. Šali koja mi je priređena, a koja i nije počela od mene.

Lično nisam nikome slično činio, mada nisam propuštao da se nasmijem na prepričavanja. Nasmijao bih se, mada ostajao podijeljen koliko su takve šale primjerene. One na neko kraće vrijeme je i razumjeti.

Međutim, teško je istim očima gledati i to da je Krnjo Hajdarević jedno dugo izviđanje proveo noseći u dnu ranca kamen od par kilograma. Mnogo je lakše zamisliti kako je izgledalo njegovo lice kada je otkrio podvalu.

52 Da se otvaraju unutra

Oj djevojko, mrka trnjinice,

sve ja trnem tebe gledajući,

ti se po mom dvoru šetajući.

Da mi te je ufatiti kako,

a što bih te poljubio slatko!

„Mlad junače, milo bi ti bilo?“

Što bi tebi, draga dušo bilo,

što bih tebe jednoč poljubio?

Ne bi usta pri licu ostala,

ne bi majka na licu poznala.

Ako bi ti i poznala majka?

„Ubit će me i okarat će me!“

Ak ubije, bježi mome dvoru,

moja će te dočekati majka.

Na moje te mjesto posaditi,

u moj će te ćurak zagrnuti,

šećeriti, šerbe razmutiti!

Kada god se na Treskavicu izađe pogleda se da li se šta bitnije izmijenilo. S tim da se ja najprije pokušavah sjetiti kako je sve ovo izgledalo kada sam zadnji put bio.

Što bi trebalo da je najbitnija promjena, to se dovoljno ne osjeća. Na papiru smo postali lahka brigada, ali još držimo liniju. Kažu da je nešto manja, ali je to zbog drugih, unutrašnjih i vanjskih promjena.

Dio ljudi koji je još pominjan, postepeno se prebacuje u prištapske jedinice.

Čujem još novih imena i kod nas, ali ne vidjeh nikoga od njih. Kažu nema potrebe, razumijem i prihvatam, štedi se na hrani prije svega, ali i na prijevozu, ogrjevu i svemu drugom. Navikli smo da takvo stanje neki koriste više, odnosno da se i zbog najlakših prehlada izostaje.

51 Ne mogu svima

Kad pogledam s bezistan kafane,

vidim mnoge njive ne orane.

Jedna njiva u srce me dira,

mrtva majka u njoj mi počiva.

                       14. mart 1995.

Gazilaru, gledat te ne mogu,

kad pomislim ko mi je u grobu.

Crna zemljo, gledat te ne mogu.

U amanet ostavih Pazaru,

nek posjeti moju majku staru.

Murat me zvao. Ne zbog one šale, nego prisjetivši se moje želje.

Šala je zaboravljena s vijesti o Šeksovoj pogibiji, moja želja poslije njegove dženaze postala još jačom. Prijateljstvo se neće, i ne smije zaboraviti, ali život mora ići dalje. Koliko smo puta do sada to već rekli, ko zna i koliko ćemo još, i gine se da bi se išlo dalje!

Znam da se u ovih dva dana nije ništa mijenjalo, ali u mjesecima prije štošta se kolebalo. Brigada dobija novi oblik, kao takva pokriva jedinstven dio linije, mi artiljerci smo ostali, a prema ličnoj želji Zaima Imamovića, na zasebnom, dvosmjenskom angažovanju, pri čemu je zadnja smjena bila nedavno, i to je gore izašla ona kojoj ja pripadam, što je sve upućivalo da će iznad mojih priželjkivanja ostati Muratova razboritost. Još po mome dolasku iz Sarajeva, i prvom raspitivanju o mogućem vanrednom izlasku na Treskavicu, Murat je to uokvirio u onu „Gdje si, nek si“. I on i ja znamo kako među nama uvijek stoji jedna nit neprijekidnog razumijevanja, ali bez slutnji kada će se to i pokazati.

50 Život ima kraj

I posljednji grad se ruši,

samo osta jedna stijena.

Tako isto, kad ja umrem,

ostat će ti uspomena.

                                12. mart 1995.

Kada dođeš na grob, draga,

ti ga zalij suzom vrelom,

mjesto mene, zagrli se

sa nišanom – uspomenom.

Kad pogledam s onog svijeta,

kako draga niz grob šeta,

stalno šeta, grob mi kiti,

lakša će mi zemlja biti.

Ne stigoh bolje upoznati Čvaku, a i prvi susret s Midom ću izbjeći. Izbjeći, prije nego i on čuje ponešto o meni.

Nisam o tome razmišljao. Zaboravio sam. Zaboravio, iz najgoreg mogućeg razloga.

Neće mi se ostvariti onaj drugi susret, o kojem sam više razmišljao, koji sam priželjkivao, kojemu sam se radovao.

Ševko Ožegović Šeks, vratio se u svoju, fočansku brigadu, da bi u njoj poginuo! To je prvo što mi je prošlo kroz glavu kada sam čuo za njegovu pogibiju.

ne može sve odmah

Duše

Ne biraju rijeke
kuda će da teku.

Ali,
duša dušu nađe.

Da ne izvire ispod Trebevića
Miljacka bi
pod Marjanom izvor našla!

(o prihvatanju istine)

Ko kupuje mačku, mora uzeti i rep.
(kineska)