49 Dežurstvo

U Gradišci, na obali Save,

poredani svileni hastali.

Tu sjeđaše beže Haki-beže,

i sa njime momci Gradišćani.

                            10. mart 1995.

Pitaju ga momci Gradišćani:
„Šta je tebi, beže Haki-beže,

pa ne piješ vina rumenoga,

i ne gledaš druga ni jednoga?“

„Prođ' te me se, momci Gradišćani,

jer ne znate koliki su jadi.

B'jela mi je izgorjela kula,

i u kuli milovanje moje!

A i mene, da Bog da, ne bilo!“

            U jedinicu se vraćam, nekako jednako tiho kao i kada sam iz Jablanice stigao. Opet je pola vojske gore, a pola svukud pomalo. U kasarni, uglavnom samo dio Komande.

Među njima je opet tu Murat Fulurija, kojemu sam se i javio. Njemu sam, za razliku od tetke i brata, ispričao cijelu istinu. On me je i sasvim razumio.

Apsolvirasmo tako moje liječenje. A kako sam već dugo odsutan iz jedinice nemah potrebe ponovo negdje ići. Čak ustuknuh i kod dvojbi da li otići do Jablanice makar naobdan. Znam da me i Mufo i Eko očekuju, ali mi se njima niti laže, niti istina govori. Bolje nek se malo strpe, kasnije neka me shvate kako hoće.

48 Kako drukčije

Svak mi kaže da moj dragi pije,

živ mi bio pa mi vazda pio.

                                 početak marta 1995.

Ja ću svoje minđuše prodati,

pa ću dragom za rakiju dati.

Još mi kažu da mi dragi laže;

I ja lažem, pa se s dragim slažem!

Ne da se osjećah bolje, nego jednako kao što bijah prije bolesti. Mogu zahvaliti tetki i ostalima na brizi, ali i sebi, svojoj volji, držanju date riječi.

Postepeno sam pojačavao ishranu, vraćao snagu, izgled, raspoloženje.

Sasvim miran sam došao na zakazani prijegled. I tamo sam slijedio upute. Izdržao ono što je gore nego sam razumio kada su mi pričali.

47 Ni za šta nije prerano

Snijeg pade, drumi zapadoše,

dragi dragoj doći ne mogaše.

Već on dragoj sitnu knjigu piše:
„Moja draga, moja željo živa...

Moja draga, moja željo živa,

pošalji mi dušu u pamuku,

bijelo lice u al-burundžuku,

bijele ruke na tabak-ćagetu!“

                                                                                      

Draga dragom knjigu otpisuje:
„Ah moj dragi, moja željo živa,

šta će tebi duša u pamuku,

kada njome dihati ne možeš?

Šta će tebi moje bijelo lice,

kad ga, dragi, ljubiti ne možeš?

Šta će tebi ruke na ćagetu,

kad te, dragi, grliti ne mogu?“

U dugom telefonskom razgovoru Hašim je izdvojio i jedan događaj s prošle smjene.

Iako je o tome rekao samo nekoliko rečenica, pri čemu se između svake stigao malo nasmijati, ja o tome razmišljah nekoliko sati. Najprije se trudih da povjerujem u tu priču, što mi i ne bi teško s obzirom na činjenicu da iza svega stoji Zaim Imamović, ostalo vrijeme razlučivah ono šaljivo i ludo od ozbiljnog i smišljenog u njoj. I ovo drugo se crpi iz saznanja čija je to zamisao.

Iako u dnevnik nastojim bilježiti samo taksativne događaje, sada odlučih zabilježiti nešto od mojih misli.

46 Svako svoje zvono nosi

Mošćanice, vodo plemenita,

usput ti je, selam ćeš mi dragom.

Il nek dođe, il nek me se prođe.

Il nek kaže, za kog da ću poći.

Nek ne kosi trave oko Save,

pokosiće moje kose vrane!

Nek ne pije Mošćanice hladne,

popiće mi moje oči čarne!

Vrijeme vanrednog, i produženog dopusta koristim da se vidim s onima ovdje koje znam, ali da se s nekima koji su negdje drugdje čujem.

Od tih telefonskih razgovora posebno će me dojmiti onaj s Hašimom Pezom. To što se potrudio doći do broja na koji me može nazvati, kao i razlog, raspitivanje za moje zdravstveno stanje, sve je što sam očekivao. Ne znam šta je Hašim od mene očekivao čuti, tek mu mnogo nisam mogao reći. Zato, jeste on meni.

Bio je na smjeni koju sam propustio, i upravo mi ispričao ono najnovije s te smjene. Prestruktuiranje brigade još traje.

Ima dana

Mogu da se nasmijem
kada samo drugi žele
nasmijanog da me vide.

Mogu i suzama
da ispunjam tuđe želje.

Laž je slatka.

Ima dana
kada nikog nije briga
kako je meni.

Svi smo mi - mi,
jedino u vlastitoj koži.

Ne vjeruj sreći,
prijatelj s tugom budi.
Koža neće da se širi,
duša nije - da se steže.

Vrijeme ne prolazi,
to život ne stoji...

Ne laži,
kada nikog nije
briga za tebe!

Laž je lažna.

Sve se u životu
odglumiti da.
A sakriti - ništa.

45 Razgovor

Sarajevo, što si potamnjelo?

Ili te je vatra pogorjela,

ili te je kuga pomorila,

il Miljacka voda poplavila?

                               kraj februara 1995.

„Da je mene vatra pogorjela,

bijele bi mi dvore ponovila;

Da je mene voda poplavila,

barem bi mi oprala sokake.

Već je mene kuga pomorila;

Pomorila i staro i mlado,

rastavila i milo i drago!“

Ovaj boravak u Sarajevu, više nego prošle, mogoh iskoristiti za njegov obilazak. Zimi u odnosu na ljeto sve izgleda drukčije, pa opet mi se Sarajevo činjaše još drukčijim. To što je sada grad bio pod snijegom, na taj način je više podsjećao na sebe, iz neratnog perioda.

Uzevši u obzir ostalo grad se nije nešto izmijenio, ali su utisci skroz drukčiji, znatno blaži. Više porušenih, izgorjelih zgrada i kuća, od starih auta i drugih, sličnih stvari, nekada u druge svrhe korisnih, pravljene ograde, zidovi kako bi se moglo kretati a ne biti lahka meta snajperistima, artiljeriji, minski krateri i krvavi tragovi po svakoj ulici, redovi za humanitarnu i vodu, sve to je ono što je sada očekivano vidjeti. Toplina kojom okruženi grad živi je jača, za onoliko dana opsade koliko je prošlo od zadnjeg boravka, i ide ka tački kada će cijeli grad biti jedna kuća, jedna porodica.

44 Za deset dana

Već godinu dana evo

kako bolan ležim sada,

sa prozora moje sobe

vidim svjetla moga grada.

Naokolo svud zidovi,

i hodnici bijele boje,

mnogo snova u samoći

ovdje mojih ostalo je.

Tijelo moje oboljelo

nalazi se ovdje sada,

al sam sretan kad uveče

spazim svjetla moga grada.

U mislima tad prolazim,

šetajuć po staroj stazi,

skupa s dragom, što mi nikad

ovdje bolnom ne dolazi.

    /Ruždija Krupa/

Što je Murga uradio, od čega nije prezao, pokazalo se tačnim. Bez ikakvih sam problema prošao sve punktove. Policijske.

U probleme ne računam nelagodu koja je mene stiskala. Podsjećao sam sebe na kontrolu kod Eka, kada sam bio u dilemi da li se na meni više vidi pobljšanje, ili ostatak bolesti. Stvarni nivo prizdravljenja, ili želja da je viši. Nekako sam tada bio uvjeren da sam glumio koliko je trebalo, odnosno da sam pokazivao što sam htio da se vidi. Ta nekakva sredina.

43 Kao da neko u Sarajevu zna

Razbolje se lijepa Zakira,

bolujući majci govorila:

„Mila majko, zovi mi hećima,

mlad hećima, moga Ibrahima.

                       sredina februara 1995.

Čini mi se da bih ozdravila,

kad bih Ibru očima vidila!“

Posla majka sahiju po Ibra,

a Zakira ozdravi ko vila!

            Kontrola je prošla kako sam želio. Istina, veranje uz Koloniju je pokazalo da mi fali još snage, ali sam se toliko bolje osjećao da sam bio siguran kako je sve kritično iza mene.Osim, ako se nije više radilo o želji da sam bolje.

Razumio sam stepenice kao dobar test. Ali i test, koji nazor želim savladati.

Želja je velika. Dosadno je biti bolestan. Poželio sam Treskavicu, ljepše je i gore nego u bolnici.