61 Nećemo zakasniti

Vezak vezla Omer-begovica,

konce suče Jusuf momče mlado.

„Oj, Boga ti, Omer-begovice,

begovice, moja dainice,

što te pitam pravo da mi kažeš:

Kad ti legneš s begom u dušeke,

s begom tvojim a daidžom mojim;

Tresul ti se dojke na prsima,

puca li ti jelek na plećima,

driješel ti se gaće sandalije,

kuca li ti satić pod učkurom,

crven satić u mrkoj kutijici?“

                           3/4. oktobar 1994.

„Oj Jusufe, milo moje momče,

kad me pitaš pravo da ti kažem:

Kad ja legnem s begom u dušeke,

s begom mojim a daidžom tvojim;

Tresu mi se dojke na prsima,

i puca mi jelek na plećima,

i driješe se gaće sandalije!

Al ne kuca satić pod učkurom;

Već Jusufe, milo moje momče,

amo tvoga zlaćana ključića,

ne bil kako satić kurisao!“                                 

                             

Kako noć odmicaše, i bi izvjesno kako ćemo ovdje jutro dočekati, nekako sam ja postajao uvjeren da je ova noć taj naš odmor. Poslije čega će „kompromis“ biti jednostavan, jasan. Odnosno, neće biti prvi put da će nam odmora manje trebati nego što mislimo!?

Otud me iznenadi naša istrajnost. Vojska je svoje, uglavnom rekla.

Uglavnom, jer se jedan momak izdvaja. Edhem Bašić je iz Višegrada, Goražda ili Rogatice, tamo je negdje teško ranjen, ovamo prebačen na liječenje. Oporavio se, nije mogao tamo, priključio se nama. Naoči je djelovao tih, na momente i da je ranjavanje ostavilo traga i na njegovu psihu. Moglo bi se reći kako je i ovo jedan od tih momenata.

Nikola Nikić

Danas se djeca rađaju sa završenom srednjom školom. A ja sam srednju školu studiro!

60 Nismo se svi vratili

Hoj nevene, moj nevene,

blago onom ko te bere,

i ja bih te, dušo, brala,

no te sada nemam kada.

Oj bekrijo, bog te ubio,

što nijesi uranio,

dok su cure pitomije,

a zemljice jeftinije.

Đe mi voda, tu mi zgoda,

tu mi rasla ševar trava;

Đe mi rasla ševar trava,

tu mi cura čevre prala.

Prikrade se hajduk momče,

te ukrade curi čevre.

Cura plače i leleče:
„Lele mene, čevre moje;

Nije mene čevre žao,

no je mene urnek žao,

po krajeva šikosano,

po srijedi elmaz-urnek!“                                     

Dok smo se peli naviše, ne okrećući se, niti prepoznavajući vrhove ispred, tek počeh razmišljati o tome šta je sljedeće što nas čeka. Ako su Tito i ostali jutros omašili put da li se isto može još jednom ponoviti?

Ne bih ja toliko bio siguran u njih da, čim se dokopasmo vrha, mjesta gdje smo oborili naniže, samo malo pošto idosmo drugim mogućim putem ne prepoznah usjek u koji ulazismo. Usta Đevigrada.

Olakšanje zvano činjenica da stižemo, da se naše izvlačenje bliži kraju, tako se stapa s onim drugim, saznanjem za koliko smo jutros omašili. Priznajem da su nas izvukli, da su mrak i vrlo kamenit dio krivi što od dva, skoro uporedna puta, odosmo krivim.

59 Klekovina

Sedam dana i tri noći,

ne zaspaše crne oči,

gledajući kad ćeš doći.

Jal se javi, jal ne javi,

dokle oko ne iščavi;

Preko polja, niz puteve,

nema zvijezde da zamine.

Neko vrijeme sam bio uvjeren kako je ovim naše izvlačenje gotovo. Tako sam se i ponašao. Kao i većina.

Hodali smo mirno, slobodno i veselo šaputali, nije nam bilo na hatru da se na bilo koji način orijentišemo u smislu u kojem pravcu smo trenutno vođeni.

Buđenje jutra nas tako zateče iznad nekog jezera. Iznad kojeg očito nismo imali namjeru proći. Vidjelo se to po reakcijama čelnih, koje dakako pratismo i mi ostali.

Desno od nas je bilo to neko šiblje, klekovina. Visine dovoljne da se zavlačimo, skrijemo, i nikud ne micamo.

58 Nije bio san

Tužno vjetri gorom viju,

goro zelena.

Vinogradi suze liju,

tugo golema.

Imao sam jednu dragu,

dragu ljubljenu.

Kitio je rosnim cvijećem,

ružom rumenom.

Ruža mi je uvehnula,

ruža rumena.

Draga me je ostavila,

draga ljubljena!

Nejasnoće su što se nije ništa čulo, pucnji ili bilo kakva larma, te što kolonom nikako da dođe bilo kakvo pojašnjenje.

Nekoliko smo puta mi odkraja slali pitanje, koje se putem gubilo. A minuti prolaze.

Možda ne bi ni to toliko bitno bilo da se nismo zadesili na čistini, a kada se spremano nevrijeme stalo javljati.

Nema kiše, neće je ni biti, ali je zaduvao vjetar koji osjeća cijelo tijelo, do kostiju. Nema više otvaranja usta, protjerana je gadost Ušljivih vrela, opet uzmemo gutljaj-dva, s prstima na nosu.

57 Ušljiva vrela

Čije je ono djevojče,

što no rano rani na vodu,

što no nosi fesić nad okom?

    Nanule joj čine ripa, rapa, rap,

dukati joj zveče cinga, canga, cang!

Ono je moje djevojče,

što no rano rani na vodu,

što no nosi fesić nad okom!

    Nanule joj čine ripa, rapa, rap,

dukati joj zveče cinga, canga, cang!

                      2/3. oktobar 1994.

Dva oka ko dva ugljena,

a lica bijela, rumena,

a usta mala, medena!

Nanule joj čine ripa, rapa, rap,

    dukati joj zveče cinga, canga, cang!

Moje je oči gledale,

moje je ruke grlile,

a moje usne ljubile!

    Nanule joj čine ripa, rapa, rap,

dukati joj zveče cinga, canga, cang!

Noć je donosila neizvjesnost. Koja je potiskivala žeđ, a vraćala sjećanja na Trebević, i Proskok. Jednom su Bešovića lagali da su nas ostali pratili, da ostanemo gdje smo stigli, drugi put su sve nas lagali da nam je smjena krenula, samo što nije stigla. Bešović nije nasjeo na jasne laži, ali je izvlačenje jedinice izveo ćutke. Na Proskoku smo predugo vjerovali, preskupo platili to vjerovanje, nije nam se dalo ćutke povući...

Sada nismo gdje smo trebali biti, nismo sigurni da nas lažu o položajima ostalih, ali jesmo u svoju tešku situaciju. Zbog koje je Zuhdija i tražio odobrenje za izvlačenje, i zbog koje je riješen da ga izvede bez obzira na protivljenja pretpostavljenih.

U tome je razlika, Zuhdija ne ćuti, jednostavno obavještava šta će činiti s padom mraka.

56 Najoštrije što imamo

Gorom šeta kačak Salihaga.

Gorom šeta, goru kunijaše:
„Hoj gorice, opalo ti lišće;

Kad u tebi kaplje vode nema,

ni da pijem ni da se umijem,

da napojim đoga i sokola!“

Tad mu nešto iz oblaka vika:
„Ne kun' goru, gora nije kriva,

no izlježi na brdo zeleno.

Tu ćeš naći jezero studeno,

te da piješ i da se umiješ,

da napojiš đoga pehlivana,

i sokola, zmaja ognjenoga!“

Viša Komanda je podržala Zuhdijinu odluku o kružnoj odbrani, ne i o izvlačenju.

Razmišljam, pričam sa Šefedinom i ostalima, i u osnovi se slažemo, vjerovatno su u pravu. Jesu i Zuhdijini argumenti jaki, Volija jama je pala i iza leđa su nam, s dodatnim pitanjem otkuda su ti četnici stigli. Moglo bi biti upravo od Konika, ili od Ilijaša i Zubova, pa čak i tu ispod nas, jer mi trenutno nemamo pouzdane informacije ni šta je Čupo uradio poslije briljantnog uzimanja te neke artiljerijske jedinice. Da li se i on nekamo povukao, da li smo mi sada ne samo u okruženju već i daleko najistureniji. Opcija Konika bi potvrdila varijantu da smo u svemu ovome mi imali najteži zadatak.

Sumirajući ovo dolazimo do zaključka kako je možda sretna okolnost sve to što se desilo oko vodiča. Ko zna kako bismo se proveli na Konicima, ovdje smo zasad bez ogrebanog, i s uništenim četničkim helikopterom. Još samo da se bezbijedno izvučemo.

55 Postajemo svjesni zablude

Donju Tuzlu opasala guja,

metla glavu na Džindić-mahalu.

A repinu trgla na Gradinu.

„Zelen bore na Džindić-mahali;

Na tebi ću čardak načiniti,

na čardaku sjesti, besjediti!“

Priča s našom šesetkom je gotova. Možda ima malo i njenog udjela da su četnici odustali, one jače zasluge pripadaju Grobaru i ostalim momcima koji su još dolje.

Šefedin je odabrao mjesto koje nije mnogo daleko od Zuhdije. Blizu smo dobijati nove informacije, a malo vjerovatno da neka grupa četnika zaluta na nas.

Čuli smo se sa diverzantima. Oni su zauzeli Voliju jamu.

Nama nova snaga, moral da branimo makar ovo gdje smo. Posebno, jer se istinom pokazuje kako su svi drugi svoje obavili.

54 Nije kineski top

Djevojka viče s visoka brda,

s visoka brda, iz tanka grla.

Ona doziva Sultan-Selima:
„Sultan-Selime, car gospodine!

Može li biti riba bez vode,

riba bez vode, ptica bez gore?

I Banjaluka bez kadiluka?

I šeher Travnika bez pašaluka?

I Sarajevo bez gaziluka?

A ja djevojka bez ašikluka?“

Dok je Šefedin žurno išao po Seda, ja i na ovom području nađoh malo tla koje nije samo od kamena.

Noža nema niko tako da odustajem od ideje da od kleke, koje se još i može naći, napravim nešto kao pikete. Dosjetio sam se nečega drugog, jedan će piket glumiti krpeni pokrivač cijevi šesetke, a drugi ja rukom.

Sudbina, da će Sedo svoju prvu minu u životu ispaliti sam.

Šefedin je protiv. Pristaje da on glumi drugi piket a da ja budem uz Seda.

53 Ušli u okruženje

Što je lijepo niz polje gledati

žutu dunju među listovima,

milu snahu među đeverima.

Đever snahi riječ govoraše:
„Oj snašice, pitoma ružice!

Al si rasla bora gledajući,

al mojega brata čekajući?“

„Oj đevere, moj zlatan prstene!

Stid je mene tebe pogledati,

al kamoli s tobom govoriti!

Ja sam bila jedina u majke,

šećer jela, šerbet-vodu pila,

a mila se vodom od đulsije,

čistila se svilenom mahramom!“

Vrha smo se dočepali. Zakasnili nismo, da li smo i stigli na vrijeme?

Izašli smo prije četnika, to je u ovome trenutku najbitnije. Trebali bismo još naprijed, ali to sada trebamo najprije izvidjeti.

Još se negdje čuju nekakve pucnjave, radio-veza kaže da su, osim Viteške još neke jedinice svoje odradile. Prešućuje se, ali može biti da smo jedino mi zatajili. Ako jesmo, vodiča niko neće pominjati. Ni kriviti. Na to neće ni imati pravo.

Ne znam, ne sjećam se da je neka akcija išla loše, propala zbog nas, nije mi poznat osjećaj takve krivnje. Ako sebi vjerujem, i nije strašan.

52 Podne je dalje nego vrhovi

Zmaj prolijeće s mora na Dunavo

i pronese pod krilo đevojku.

Procviljela pod krilom đevojka:
„A oj zmaju, mladi vatrovane;

Spusti mene da vodice pijem,

sa izvora kojeg tebi drago;

Ja li s bunara bega akovskoga,

ja li vode s Lima studenoga,

ja li na Pešter, s čobanskih jezera!“

                           1/2. oktobar1994. 

Njoj govori zmaje ognjeviti:

„Prođ se bunara bega akovskoga,

beže mi te može ugrabiti;

Man se vode Lima studenoga,

može mi te mladu ponijeti;

Na Pešteri, s čobanskih jezera,

mogu mi te premamit čobani.

Mogu mene krila da ukradu!

Napićeš se vode na Dunavo!“

Ko je izviđao usta Đevigrada nije se bavio. I bio je u pravu, prošli smo mirno kao da četnika nigdje u blizini nema.

Kuda dalje idemo, ko nas vodi, malo je onih koji to sada znaju. Sigurno je da se to pitanje vuče kolonom, ali ja o svemu ćutim. Samo gledam da se sa Sedom redovno smjenjujem, sretan sam što nema opasnosti da izgubimo kolonu. Tu su i ovi iza, a i kratki predasi su redovni.

Jeste se sve uduljilo, ali to pridajem tome da Treskavica mora biti veća nego se na karti čini, kao i realnoj mogućnosti da nam je cilj ubaciti se duboko među četnike, još bolje - proći im iza leđa.

Od svega najbitnije da nema dužih predaha, zbog nekih novih mogućih opasnosti. U nas i našu kondiciju ja nikako ne sumnjam.

51 Ostali smo bez vodiča

Jablan drvce u gorici raslo,

često mi ga sjever oblazaše,

i zlatne mu grane oblamaše.

Jablan mu se lijepo moljaše:
„Sjever-vjetre, moj po Bogu brate:

Nemoj mene često oblaziti,

ni zlatne mi grane oblamati!

Čudan sam ti rodak urodio:

Na tri grane tri jabuke zlatne,

na četvrtoj siv mi soko sjedi;

Te on gleda svuda po planini,

gdje dva brata hitar lovak love.

Ulovili srnu i košutu,

i ljeljenče zlatnijeh rogova,

sultaniju u zlatnu kaftanu!“

Kako je dan odmicao to se manje razmišljalo o tome da li, koliko i zašto kasnimo. Uspjeli smo se bolje rasporediti po šumi, a trajanje tišine popravljalo nam je ostatak našega raspoloženja. Sasvim se vraćao osjećaj da će, na kraju, sve biti puno bolje nego je krenulo.

Ako se ne varam negdje sam nekad čuo da sve historijske pobjede, bilo da se odnosilo na rat ili sport, ili bilo koju sferu života, u startu su praćene problemima, teškoćama, pomišljajima na odustajanje. A ako je tako nismo ni trebali razmišljati da li ovaj jedan dan podrazumijeva štednju hrane ili vode.

Ispitujući cijelo područje ne samo da smo se uvjerili kako smo na samome rubu šume nego smo mogli spoznati neke neobičnosti, mala čuda prirode kojima Treskavica obiluje.

50 Naći dovoljno mjesta

Vila jaše konja Osmanova;

vila jaše, za njom Osman pješe.

„Sjaši, vilo, da se odmorimo!“

„Ja se nisam mlada umorila:

                                30. septembar/1. oktobar 1994.

Valja meni bio grad graditi

brez aršina i brez tebešira,

brez kamena i brez ćeremita!“

Bilo je još do zore. Jedno od onoga čega se sasvim dobro sjećam. Uz neotkriveno lutanje i pentranje, kada smo pristigli ostale.

Ostalo su nagađanja. Dok ne svane.

Nikome ko se trefio u mojoj blizini nije bilo jasno zašto odmor tako dugo traje. Još manje kada smo se pokušavali raspitati.

Mrak nije dozvoljavao da se iko probije mnogo naprijed. Kuda god bi krenuo zapeo bi za nekoga.

Pokušaji da se sazna nešto, saplitanje o, ili nagazivanje nekoga, moraju prestati. Vijesti koje kruže i nisu vijesti, nego razmišljanja.

49 Kao da se nije ništa desilo

Mjesečino, noćna varalice,

što ne sijaš noću do sabaha,

da mi dragi po mjesecu dođe,

da ne palim fenjer i mumicu!

Mjesečino, noćna garavice,

što zaklanjaš staze i bogaze –

zapaliću hane i magaze,

u čaršiji sve nove dućane;

Zapaliću plašće i lemežđe,

pokraj puta travu i cvijeće,

preko puta goru božurovu,

i u gori babove čadore.

Da mi dragi vidi putovati,

usred noći kao usred dana,

hele više ja ne mogu sama!

Oporavio sam se brzo. I od blage ugruvanosti, i od razmišljanja koliko sam mogao lošije proći. Zapravo, sad nije vrijeme da koncentraciju zanemarujem zbog onog što je prošlo.

Dalje moram biti oprezniji. Onog momenta kada smo izašli iz Gluhače, i ušli u mrak, svoje poznavanje karte sam počeo i zaboravljati. Sada sam samo dio ove kolone, ovistan o znanju i snalažljivosti vodiča. I svoga dogovora sa Sedom, te još, od maloprije sam i toga svjestan, lične koncentracije.

Ovdje negdje nezgodno stati, uganuti nogu, značilo bi i spontanu naredbu da se vratim nazad. Nisam siguran da bih umio, pa i kad bi ta naredba podrazumijevala da se skupa sa mnom vrati i Sedo...

Ne bih se ja mislima ovome vraćao da već dugo ne stojimo u mjestu. Jedna od težih prijepreka. Neka jaruga međ stijenama, kamenjem. Ide sporo, ali tek povremeno se čuje nešto kao tupi jauk ili refleksna psovka.

48 Precijenio sam se

„Ko ti, kćeri, potrga đerdane?

Ko ti prosu biser i merdžane?“
„Jutros rano ja u bašču, mati,

pođoh prve jorgovane brati.

Za đerdan mi zape rosna grana,

pa se prosu ispod jorgovana!“

„A što su ti mutne oči tako,

ko da nisi spavala nikako?“

„Negdje slavuj pjevaše sa grane,

ja ga slušah sve do zore rane.

Mila pjesma, zanese me, opi,

pa do zore ja oka ne sklopih!“

„Kćeri moja, tugo moja, jao,

a ko ti je jelek raskopčao?“
„Ne karaj me, moja majko mila,

pa i ti si nekad mlada bila.

Mladost bujna, a i zora rujna,

raskopčaše moja njedra bujna!“

    /Aleksa Šantić/

Do noći je ostalo koliko je što možemo zavida prijeći.

Bećarac je utihnuo, smijenila ga je tišina. Ali ona pobjednička.

Svi drugi osjećaji ostaju iza kolone. Kolone u kojoj smo trenutno samo mi, i dvanaest Pazarićkih policajaca, s ostalima ćemo se negdje usput sastati.

Brojem nas je oko četiri stotine, a pogledom mnogo više. Toliko, da se čini da bi četnici pobjegli čim bi nas ugledali.

Izlazimo iz Gluhače. Prošli smo pored našeg, minobacačkog položaja. Ako je u ovome trenutku neko nekome zavidio, oni su nama.

Što se nas tiče, mi sa začelja pomalo zavidimo ovima naprijed, koji se već polahko penju ka vrhu. U oči nam pada što oni gaze travu, a mi već utabani put. Tako je kad sila vojske odjednom prođe. Razmišljam kako bi, onaj ko bi nekada ponovo crtao karte imao i ovaj put za unijeti...

47 Lakše mi je što idem

Djevojka se suncu zamjerila,

i ovako suncu govorila:

"Žarko sunce, ljepša sam od tebe,

i tvog brata sjajnoga mjeseca!"

                               3o. septembar 1994.

To je suncu vrlo teško bilo

pa je dragog Boga zamolilo:
"Daj mi, Bože, da joj spržim lice!"

"Nemoj, sunce, gore ću joj dati:

sitnu djecu, muža pijanicu!"

Od jutra Alja više nismo držali u neizvjesnosti. Iako se vidjelo na njemu da mu nije mrsko što je istina ipak takva, bilo je i malo žala u tom vedrom staračkom duhu. Žala što nije koju godinu mlađi, tada ga niko ne bi tjerao.

Upravo je on taj koji mene i Seda posebno isprati. Kao da je dio nas, samo nekom višom silom spriječen.

Ostali?

Teško je reći. Čini se da i dalje kod većine postoji najviše ljutnje. Ljubomore, barem se nije vidjela. Stida? Ne treba ga biti, svi samo vršimo naređenja. Ali sam siguran da će ga biti, makar i bez osjećaja krivice, kod ovih najmlađih: Nerma Hanjalića, Harisa Gagule, Edina Kokića, onog momenta kada kolona od četiri stotine boraca ponosno bude prolazila, od kojih je najmanje stotinjak onih koji su prije trebali izostati.

46 Sretna okolnost

Podigoh se junak putovati

do lijepa šeher-Sarajeva.

Ukraj puta ja se namjerio

na gustinu orahova hlada.

Pod orahom izvor voda teče;

na izvoru pod vijencem djevojka,

do djevojke nevjestica mlada,

te pomislih misli svakojake.                                                     29. septembar 1994.

Il ću ljubit mladu nevjesticu,

il ću ljubit lijepu djevojku?

Ljuto kune kićena djevojka:
„Sarajevo, i Petrovo polje,

dabogda vas kuga pomorila,

kad u vama zli su običaji;

da se ljube nevjestice mlade,

al ne ljube pod vjencem djevojke!“

Sead Pezo je tu. Došao je po naređenju Zuhdijinom, s ličnom namjerom da negoduje.

Postavlja pitanje zašto sam njega tražio kada on nije za toga, kada ima toliko drugih koji bi rado došli, kada ovo nije njegova želja.

Još više je negodovao saznavši da namjeravam praviti od njega računača. Mladalački osmijeh kao da je govorio - samo se ti trudi, vratićeš ti mene brže nego si me doveo.

Nisam ni ja preoptimističan. Ali prije nego krenemo s testiranjima njegove i moje volje, naših upornosti, odlučnosti, i mnogih drugih osobina koje trenutno čine nepomirljivima njegovu neskrivenu želju da bude vraćen puškomitraljezu, i moje inatne da uspijem s njim, obojica se zadovoljavamo kompromisom. Učim ga nišanjenju. Brzom nišanjenju.

45 Dva litra

Čudila se, aman ja,

  čudila se, zeman ja,

čudila se u has-bašči trava:

za kog pođe Zil-hanuma mlada!

Pod pećine, aman ja,

  pod pećine, zeman ja,

pod pećine, pod najviše stijene.

                                            23. septembar 1994.
Ne htje bega, aman ja,

  ne htje bega, zeman ja,

ne htje bega, ne begeniše ga,

a ni age, jer joj nisu drage.

Ona pođe, aman ja,

  ona pođe, zeman ja,

ona pođe za esnafa mlada.

Izlazak Fočanskog bataljona, a naš ostanak, definitvno znači kako se bliži kraj leškarenjima, zabavi i razbibrizi, odnosno kako se rat ponovo vraća među nas. Meni i signal da odmah dobijem barem tog još jednog čovjeka.

Iskoristiću poziv Šefedina Peza da se pridružim njemu i Sulju Ramiću u izviđanju Puzima. Izlazili su oni i jučer, ali zbog magle dosta toga nisu vidjeli, a tada se je mene i dosjetio.

Suljo je odranije čuven kao neko ko Treskavicu zna kao svoj džep, bio je glavni vodič i pri nekim ranijim izviđanjima. Po tome nam je čuven, a poznat i po svojoj tragediji.

44 Klupko se odmotava

Poletjelo jato golubova,

preko gore u Jankove dvore,

da im Janko podrezuje perje.

Poreza se po desnici ruci.

                                           sredina septembra 1994.

Pita njega ostarjela majka:

„Sine Janko, boli li te jako?“

„Mila majko, ne boli me jako,

što sam lijevu desnom porezao,

neg me boli i srce i duša,

za Turkinjom, lijepom djevojkom.“

                            

Poodavno sam osjećaju pustio da olabavi, predavši se onome drugom. Ipak, taj je slagao.

Kako je i bilo rečeno, mi smo imali svoju ulogu.

Plotun je bio signal. Da su prošli prve četničke linije. Signal, nekome.

Ne toliko čudan, koliko nama nerazumljiv način prenošenja takve vijesti. Većinom smo se pokrili žicom, imamo i prilično jake i sigurne radio-uređaje, šifrarnici su mogli biti urađeni specijalno za ovu priliku, i otvoreni neposredno po polasku.

43 Osjećaj nisam znao obrazložiti

Ružu brala alkatmer đevojka.

Ružu brala, ruži govorila:

„Rasti, rasti, ružo čelebijo,

u mene je dragi šeherlija.

                             2. septembar 1994.

On ne nosi cvijeća svakojaka,

sem po jedan stručak bosioka!

Sinoć sam mu bosioka dala,

nek se znade da je neženjeno!“

Sve, nekako dobija pravi ritam. Onakav kako se može fino ratovati. Kako nam se čini da se trebalo, moglo i mnogo ranije. Ne na Trebovoj i Vučevu, ali od Grepka i dalje. Barem smo ranije naučili da se loše, teško, mnogo teško, ipak brzo nadvlađuje, zaboravlja i kreće dalje.

Tako nam se sada, nekako čini da je ovako uvijek bilo. U dogovoru s Fočanskim bataljonom, a u ovisnosti i o vremenu, dogovarali smo smjene svakih petnaest, ili dvadeset dana. Svejedno, i petnaest dana je dovoljno biti u miru, na odmoru, kada dio to iskoristi za obići porodice, neki ukrademo koji dan, ili nekoliko, kao što ovaj put ja uradih kako bi tri brata konačno malo bili zajedno, a onda teško ne pada ni toliko provesti u ratu, na liniji, što se opet da popoloviti, bar kada se radi o pješadiji.

42 Zagonetke

Trebeviću, visoka planino,

s tebe mi se vidi Sarajevo,

u šeheru šeherli ahari,

po njim šeće Šehova kaduna.

U ruci joj od zlata šibika,

te no šiba tridest drugarica:
„Moje druge, ne budite lude,

ne držite vjeru u junaku.

Junaci su vjera i nevjera.

Kad te ljubi – 'Uzet ću te dušo!'

Kad ne ljubi – 'Dok upitam majku!'

Pita majku – 'Do jeseni dušo!'

Kad u zli čas njima jesen dođe,

onda bježe kano lastavice,

nigdje od njih glasa ni avaza.

U njih vjera ko na moru pjena!“

Boravak s Fehimom u Jablanici dakako je bio drukčiji nego neki prethodni. S jedne strane iz razloga što je on manje ljubitelj akšamluka od Mufa i mene, s druge što smo nas dvojica ponavljali naše priče.

Ali, onda Fehimove čine osvježenje, i ono po čemu ćemo mi pamtiti to drugo, mimo samog okupa tri brata.

Doduše, dio njih sam ja već čuo, s dijelom smo bili upoznati, no bilo je i onih koje su obojici sasvim nove.

41 Iz ruke u ruku

Majka šćerku tiho sjetovala:

„Mučno, šćeri, domovinu služit,

stara svekra – ognjevita zmaja,

a svekrvu – živu posjeklicu,

zaovice – pod pločom zmijice,

a đevere vazdan pričajući!“

                              sredina avgusta 1994.

„Lako, majko, domovinu služit,

starom svekru meko prostirati,

a svekrvi oganj nalagati,

zaovama pomoć se spremati,

jetrvama djecu milovati,

s đeverima šalu i maskaru,

jezik krcni, a nogama vrcni!“

Fehim je stigao. Iznenadio me, i obradovao. 

Radost prvog susreta bude samo jednom, sada je posebnost u održanom obećanju. Pratio je moj raspored smjena, iskoristio priliku. Pomoglo mu je što je njemu ovo i prvo korištenje dopusta. Reći ću, i to je specifičnost ratovanja u Sarajevu.

Vidio sam i njihove, sarajevske dozvole za dopust. Razlikuju se od naših, njihove su godišnje, s četiri rubrike. Radi se o dozvoli koja zapravo znači odsustvo izvan grada, podalje od zone odgovornosti. Otud i nije potreba bila da je ranije koristi.

40 U nedoumici

Ljuto cvili za gradom jabuka,

pitala je iz grada djevojka:
„Što je tebi, za gradom jabuko,

koja ti je golema nevolja?“

Govorila za gradom jabuka:
„Kako nije golema nevolja?

Jabuka sam rasla za gospodu,

a svaka me neprilika trga,

ko god prođe taj me i utrgne!“

                                            kraj jula 1994.

Govorila iz grada djevojka:

„Muč', ne cvili, za gradom jabuko,

i meni je još gora nevolja!

Mlad me prosi, za stara me daju,

jer u stara mnogo blaga kažu;

Što će meni to njegovo blago?

Vrag će doći i odnijeti blago,

a ostavit' ni milo ni drago.

Volim s dragim na kamenu spati,

no s nedragim na meku dušeku!“

Prije polaska na liniju, ponovo je bila aktuelna priča o grupi koja će nositi kapisle za Goražde.

Bio sam u nedoumici. Jedna želja, da prođem Sarajevskom pistom, ostala je neispunjena, ova druga se nudi kao nikad. Poslije onog nesretnog sukoba, o čemu nema, pitanje je da li će i biti, valjane istrage koja bi, ne kaznila odgovorne nego malo umirila porodice, i saborce izginulih, dobrovoljaca za ovu avanturu nema kao nekad.

Još uvijek se nađe onih koji imaju jače želje od mojih, koji u Goraždu imaju članove porodice. Kod kojih je više razloga za biti dobrovoljac, nego dalje negodovati zbog aljkavosti onih koji su zaduženi za istrage, i istinu. Ipak su trenutno brojniji oni što se javljaju zbog novca koji se dobija za to, a nažalost i mimo.