Čije je ono djevojče,
što no rano rani na
vodu,
što no nosi fesić nad
okom?
Nanule joj čine ripa, rapa, rap,
dukati joj zveče
cinga, canga, cang!
Ono je moje djevojče,
što no rano rani na
vodu,
što no nosi fesić nad
okom!
Nanule joj čine ripa, rapa, rap,
dukati joj zveče
cinga, canga, cang!
2/3. oktobar 1994.
Dva oka ko dva
ugljena,
a lica bijela, rumena,
a usta mala, medena!
Nanule joj čine ripa,
rapa, rap,
dukati joj zveče cinga, canga, cang!
Moje je oči gledale,
moje je ruke grlile,
a moje usne ljubile!
Nanule joj čine ripa, rapa, rap,
dukati joj zveče
cinga, canga, cang!
Noć je donosila neizvjesnost. Koja je potiskivala
žeđ, a vraćala sjećanja na Trebević, i Proskok. Jednom su Bešovića lagali da su
nas ostali pratili, da ostanemo gdje smo stigli, drugi put su sve nas lagali da
nam je smjena krenula, samo što nije stigla. Bešović nije nasjeo na jasne laži,
ali je izvlačenje jedinice izveo ćutke. Na Proskoku smo predugo vjerovali,
preskupo platili to vjerovanje, nije nam se dalo ćutke povući...
Sada nismo gdje smo trebali biti, nismo sigurni
da nas lažu o položajima ostalih, ali jesmo u svoju tešku situaciju. Zbog koje
je Zuhdija i tražio odobrenje za izvlačenje, i zbog koje je riješen da ga
izvede bez obzira na protivljenja pretpostavljenih.
U tome je razlika, Zuhdija ne ćuti, jednostavno
obavještava šta će činiti s padom mraka.
I ta vijest je na vrijeme otišla i Komandi, ali i
našom cijelom linijom. Sve je do detalja isplanirano, počev od oslanjanja na
naše izviđače pa do načina kako ćemo se prikupljati i formiravati kolonu.
Mislim i da neke mudrosti mnogo nismo ni trebali,
puno više će nam trebati sreće.
Put kojim smo došli, i jedini je kojim možemo
početi izvlačenje. Već ranije je poslato osiguranje koje je javilo da sve
izgleda tiho, čisto.
A dalje, dalje ćemo s jednom izmjenom. Koju su
usaglasili Tito, Krnjo i Džomba. I to je ona najpovoljnija opcija. Na sve druge,
moramo sve vrijeme biti spremni.
Ta najveća razlika u odnosu na dolazak je
činjenica da ćetnici znaju za nas. Još smo mi noć ranije znali gdje njih nema,
a sada ih može biti bilo gdje.
***
S tim i takvim nijetom smo i krenuli, uzdati se i
vjerovati grupi koja je preuzela odgovornost vodiča. Uzdati se i vjerovati da
ni četnicima nije stalo do borbe noću, ali i biti na oprezu ako do toga ipak
dođe.
Jedna od razlika, u ovome trenutku ne toliko
bitnih, tiče se Seda i mene, nama će biti barem fizički puno lakše. Procijenio
sam kako je glupost nositi samu cijev šesetke, samim tim i mine, te uz
saglasnost i prisustvo Šefedina Peza to sve sklonio u jednu manju vrtačicu
nedaleko od one snježne.
Minobacač sam odbacio, ali razmišljam o nečemu
drugome. Odsutnost predosjećaja. Ili je ovo onaj loši?
U sve se uklopi i Osa Sadiković, koji me ponovo
podsjeti na Trebević. Iako nismo prebrzo išli, niti su oni puno zaostajali, nekoliko
puta me skoro molio da ih ne ostavimo. Razlog, i ovaj tempo je za njegove ljude
bio pojak, morao ih je požurivati. Ukoliko bismo mi ubrzali to bi bio veliki
problem. Koji ne znam kako bih riješio iako sam Osi obećao da ih neću
ostavljati.
Često razmijenim par riječi s Osom, uglavnom
potvrđujući kako je, za sada, sve u redu. Pri čemu razmišljanja zadržavam za
sebe. Možda je problem sa šesetkom, zapravo bio rješenje ovoga problema. A
možda ovo Osi služi da obojica što manje mislimo na mogući susret s
četnicima...
Ni vrijeme nam nema namjeru biti saveznik.
Vidljivost je taman, ali s drukčijom tendencijom. Čini se kako se sprema vjetrovita
oluja, koju već osjećamo na otvorenijim dijelovima, a koja uvijek može prijeći
i u nešto gore.
Tačno je da bismo mi odmah pristali da se nebo
otvori čime hoće, samo da ne naiđemo na četnike. Ali šta ako dođe prvo jedno,
zaustavi nas negdje, a kasnije dođe ovo drugo?
***
Sumorna razmišljanja bivaju prekinuta u trenutku
kada naiđosmo kraj nečega što je ličilo na jezero, močvaru, a što čuh da neko
predstavi kao Ušljiva vrela. To je ta izmjena puta u odnosu na dolazak, a koja
nam je tako trebala.
Tako, da odjednom u potpunosti zaboravismo gdje
smo. Na cijelome svijetu su samo postojali mi, naša žeđ i ova močvara. I sasvim
su uzaludna bila upozoravanja da budemo tihi, da nećemo žuriti, da ćemo tu i
odmoriti. Jednostavno, svi smo htjeli odmah se napiti vode.
Što je bilo uzrokom scene koju vjerovatno ne
bismo gledali da nije mraka. Bez ikakvog razumijevanja, reda, kako koji
prilazismo tako se saginjasmo i pismo, neko sipajući u čuturicu neko iz ruku. Pri
tome smo prolazili one što dođoše malo ranije, a nas su prolazili koji dolaziše
iza.
O tome smo, mislim svi razmišljali ali niko nije
komentarisao. Voda je voda, mokra, hladna, neophodna. I bez okusa i mirisa. Bar
bi trebala biti.
Sem tog neosjetnog, vodenog, Ušljiva vrela imaju i miris močvare,
ali i onaj po kojemu su dobila ime. Kada se tek počne piti još je i
podnošljivo, ali po prestanku stižu reakcije iz stomaka.
Moj osjećaj je da sam pojeo žive žabe pohovane
muljem. Ali kako god da je gadno - nije gadnije od žeđi!
Takvom smo se vodom napojili, dopunili čuturice,
i za toliko raspoloženiji nastavili dalje.
Za onoliko koliko je voda bila gadna pomjereni su
i oni drugi osjećaji. O vodičima više ne razmišljamo, vjerujemo im i slijedimo
ih. Četnici su stvar sudbine, bude li ih popucaćemo se. Vrijeme također, kako
god okrenulo prilagodit ćemo mu se, podnijeti ga.
Stomaci, kuhljanja u njima, ipak su stvar bila
našeg izbora. Žeđ se mogla ugasiti i s gutljajem-dva, i oni koji su to znali i
uradili - sada puno lakše idu. Tu se, kod nas drugih, javlja podsvijest, snaga
naše volje. Izdržat ćemo i mi.
Da to bude što prije otvaramo usta, vjetrimo grlo
i stomak...
***
Ako su Ušljiva vrela bila ono što je ekspresno,
barem na neko vrijeme, zaboravu mi dalo onaj nezaboravni ručak, sigurno da ne
bih volio da se desi nešto što će ubrzati i njihov zaborav.
A nije isključeno. Još se nije ništa dogodilo,
ili to bar mi na začelju ne znamo
Uglavnom, stali smo. Ne onako kako se stoji kada
hoćemo odmarati, nego kao kad je izvidnica nešto primijetila.
Ušljiva vrela
