Tužno vjetri gorom
viju,
goro zelena.
Vinogradi suze liju,
tugo golema.
Imao sam jednu dragu,
dragu ljubljenu.
Kitio je rosnim
cvijećem,
ružom rumenom.
Ruža mi je uvehnula,
ruža rumena.
Draga me je ostavila,
draga ljubljena!
Nejasnoće su što se nije ništa čulo, pucnji ili
bilo kakva larma, te što kolonom nikako da dođe bilo kakvo pojašnjenje.
Nekoliko smo puta mi odkraja slali pitanje, koje
se putem gubilo. A minuti prolaze.
Možda ne bi ni to toliko bitno bilo da se nismo
zadesili na čistini, a kada se spremano nevrijeme stalo javljati.
Nema kiše, neće je ni biti, ali je zaduvao vjetar
koji osjeća cijelo tijelo, do kostiju. Nema više otvaranja usta, protjerana je
gadost Ušljivih vrela, opet uzmemo gutljaj-dva, s prstima na nosu.
No, vjetar ne možemo protjerati. Niti imamo gdje
sebe skloniti s vjetrometine. A od čela ništa, ni pojašnjenja ni naznaka do
kada.
Da li su ovi ispred nas slijedili primjere onih
ispred sebe ili su samoinicijativno, tek i mi za njima odlučujemo leći, pribiti
se zemlji. Nije to strah, skrivanje da nas se ne vidi, to je spuštanje gdje je
vjetar najblaži. Najblaži, ali uz povremene izmjene.
Rijetki smo ponijeli šatorska krila, a ono što ih
ima u funkciji su. I inače je došlo do grupisavanja, zbijanja, zagrijavanja.
U toj nekoj našoj grupici je nas sedam. Samo
jedno, Šefedinovo šatorsko. Uspjeli smo se stisnuti, s teškim zadatkom nas
dvojice krajnjih da u tim promjenama vjetra, njegovim niskim naletima ne
istrgne nam ga iz ruku.
Dvojica krajnjih smo Šefedin i ja. Ostali se
stalno bore samo s mislima, a povremeno i naše misli krenu ka razlozima
zastoja, jedinoj opciji koju smatramo realnom. Ponadali smo se bili da je
zastoj uzrokovan mogućim provjerama puta, a osim što smo naglo zastali, mi već
i predugo stojimo, na jednom ovakovm mjestu, da bi ta nada još trajala. Ovdje
zastati bi jedino mogli zbog četnika, uz nejasnoće ko je koga mogao čuti pri
ovakvoj oluji, te ko bi i bio voljan prihvatiti borbu. Pri smirivanjima vjetra
oslobodimo misli, te kontamo kako je u toku spontani dogovor, mi da ćutimo dok
oni prođu...
***
Vrijeme prolazi u tim takvim intervalima, par
minuta je dobro, skoro ugodno, kada ruke odmaramo a patimo misli, a onda
nekoliko sekundi teške borbe s prirodom, ovim divljim vjetrom. Toliko snažnim
da se činilo da se poigrava s nama.
Čuo sam da je Treskavica ime dobila po čestim
zemljotresima, ma sad mi se čini i da nije samo po tome. Osjećali smo zemlju
ispod sebe, ali nam se u tim trenutcima činilo da pod vjerom poskakujemo. Pri
tome je testirana snaga nas koji smo se borili da zadržimo šatorsko, da održimo
naš spas.
Ima prijedloga da napravimo smjenu, ali se od
toga logički odustaje. Povremeno nam pomažu oni do nas, i ostali koji rukama
pridržavaju gornji kraj.
***
Uspjeli smo. Vjetar je oslabio. Ali, i prvi zraci
zore se javljaju.
Zora je u ovakvim situacijama obično protivnik. I
po tome smo stali stezati puške, spremni da ustanemo, potrčimo, okrenemo se u
nekom drugome pravcu.
Međutim, u svega par sekundi to sve postaje samo
uobičajena opreznost. Onako kako smo nejasno zaustavljeni, tako sad i ustajemo.
S razlikom da sad čusmo, i još čujemo tu nekakvu larmu.
Nešto smo već osjećali, ostalo saznajemo kroz
kolonu.
Put nas je naveo na kameni brežuljak, s čije
druge strane su se čuli koraci. Refleksno je uslijedilo zalijeganje,
repetiranje pušaka. S obiju strana.
U tim trenutcima je naišao i onaj vjetar koji je
primirio i jedne i druge. Tek po njegovom prestanku s naše je strane odvaženo
da se pita ko je s druge. Odgovor da je Bošnjačka odredio je daljni tok priče.
Lozinke nam nisu jednake, ali i jedni i drugi znamo komandante, te neke borce.
Sporazumijevanje je, tako, brzo završilo,
uslijedila je razmjena ostalih informacija.
***
Zora i magla su pomiješani, mi ponovo dio kolone.
Gdje jedino znam da je Šefedin ispred, Sedo iza mene. Vjerujem da su i Osini tu
negdje iza, ne isključujem ni da su ne baš brzi nastavak puta iskoristili da se
uvale negdje u sredinu. Jesmo li s Bošnjačkom nastavili skupa, znam koliko mi
je i nejasno kako smo uopšte mogli naići jedni na druge. Što mi ostaje nejasno,
čudno, s prihvatanjem da je bilo moguće, i da se dogodilo.
Čudna mi je cijela noć bijaše. Siguran sam samo u
jedno, da smo od Ušljivih vrela krenuli nekamo da se penjemo, vjerovatno u
pravcu Đevigrada. Sve ostalo mi se doima kao dug i ružan san. Koji sam odsanjao
na nekoj brini, u kojem sam šiban olujnim vjetrom, što se iznenada javio,
jednako i zorom nestavši. Dok je vjetar šibao ruke su me boljele, plašio sam se
da neće izdržati. Činilo mi se kako se dosta toga vjetra zadržalo u mojim
kostima, ali je i taj osjećaj zorom nestao. Ostao je onaj, da su ovi naprijed
možebiti i zalegli u kakvoj udlini, zavjetrini, ako toga ovdje ima, mi ostali
gdje se ko zadesio. Pa, kako se ko izborio sa svojim snom...
Nije bio san. Gledam u Šefedinovo, ne najbolje
smotano šatorsko, jedino njemu zahvaljujući što stvarnost nije bila gora.
Stvarnost, koje polahko ponovo postajem svjestan.
Magla se prorjeđuje, zora bistri, pogled mi
dobacuje do nekoliko ljudi ispred. Na krivinama im vidim i lica, gledajući i
razliku koju i na sebi osjećam.
Snažni vjetar je potiskivao strah, kojeg je ipak bilo.
Zato se sada i ne raspitujemo o tom susretu s Bošnjačkom, razmjenjenim informacijama.
Minuli su svi bolovi, noć smo ostavili iza sebe, s četnicima se nismo sreli.
Idemo dalje.
kroz
Treskavičku jesenju maglu
