50 To danas je došlo

Sinoć sam se premolila majci

da me ove zime ne udaje.

A ni ove, a ni druge, majko,

a ni treće kud mi srce neće.

Već četvrte kud je meni drago!

Jali Bišću, jali Golubiću,

jal Petrovcu u kojem sam rasla,

jal Vakufu, vodici studenoj!

Jutro nije svježe kao noć što je bila. Pamćenje još manje.

Osjećam rosu na sebi, prepoznajem Iza Zameticu pored sebe. Par minuta mi treba da razaberem da smo na proplanku, prema Trznju, a gdje smo jednom prilikom jagnje pekli. Još uvijek mi nedostaje u sjećanju kada, kako i, sem činjenice da nam nije bilo daleko, zašto smo odlučili ponovo ovdje doći. Do nozdrva mi nesigurno dolazi okašnjeli miris žari, pa mogu pretpostaviti da smo vatru ložili, crtam sebi pred očima sliku u kojoj se okreće par piladi, ali je posljednje čega se jasno sjećam drvena prodavnica.

49 Nikad se lakše nije

Ah meraka u večeri rane,

sastala se družba akšamlija

u šljiviku pod beharli granom.

Rahatluku nigdje kraja nema

gdje Fazila mezetluke sprema.

Od ištaha i behar se kruni                                               

u čašice pune šljivovice.

Podvriskuju akšamlije rane:
„Dođ' Fazila, mladosti ti tvoje,

natoči nam biser-suze svoje!

Bez sevdaha nema živovanja,

bez Fazile nema milovanja!“

Sam ulazak u Tarčin je na svakome koraku pokazivao sigurne znakove da su Vitezovi slavili svih ovih dana, dobar broj nije ni dangubio obilazeći porodice. A prodavnice su bile gotovo puste. Opet se da čuti kako nešto od toga nije ni plaćeno, ali kako neko reče dok je para bilo sve se plaćalo.

Prvih par prodavnica su mi izmamljivale upitan osmijeh, tačnije smiješno pitanje je li ja samo zazirem ili je sve završilo slično. Odgovori su me tek čekali, a ona tužnija slutnja zaustavila ispred jednog omalenog, improvizovanog kioska. Trenutno i zatvorenog.

48 Želja se neće ispuniti

Bulbul mi pjeva, zora mi rudi,

a moga dragog nema.

Da li boluje il' ašikuje,

Il' drugu dragu miluje?

                                              početak jula 1995. 

Eno ga, majko, u đul-bašči,

pod ružicom mi spije.

Da l' da ga budim il' da ga ljubim,

il' pjesmu da mu pjevam?

Nekoliko dana zadržavanja u Tarčinu samo po sebi je odredilo pravac za provesti ostatak odmora. A i „žuljanje“ novčanica koje smo dobili navijalo je za taj izbor. Foča ostaje u duši svakoga od nas, no sudbina nam različito bira neki drugi grad, koji nam Foču zamjenjuje dok joj se ne mognemo vratiti.

Jedan sam od nekoliko koji nemamo osnovno mjesto prebivališta, ali zato imam svoje razloge da nju osjećam tako. Odlazim i odlazit ću i u Sarajevo, i Visoko i Zenicu, zadržavati u Tarčinu, a jedino ću se vraćati Jablanici.

47 Nismo bili sumnjivi

Nejma hlada bez Moćevca grada.

Eno jada u Džematu gradu.

Đe boluje mlado neženjeno.

Oblaze ga svi redom jarani.

                                                                          

A najpošlje lijepa đevojka.

Donosi mu birane ponude.

Šećer s mora, smokve iz Mostara,

limunova iz Novog Pazara.

Uzeo sam dozvolu za odlazak u Jablanicu, s tim da sam znao gdje mi je najprije otići.

Spremajući se razmišljao sam o događaju od prije dvije godine kada sam nespretno kazao rahmetli Muju Andeliji kako mu nikada neću halaliti nekoliko minuta, koliko je pred rat produžio jednu turnirsku utakmicu kako bismo mi izgubili. Samo nekoliko sati kasnije sam se ujeo za jezik, Mujo je teško ranjen. Nekoliko dana potom je i podlegao ranama.