Ništa isto nije

Sve sam ih volio.
Voljele su i one mene.
Ali, ništa na svijetu
isto nije.

Znao sam ih sve razumjeti.
Nijedna mene
razumjeti nije htjela.
Pa, ne moraš
ni ti,
Ferida.

One pogriješiti nisu mogle.
Ja griješiti nisam htio.
Naučinjeno se
najteže prašta.
Nijedna nije.

Budi drugačija,
budi prva...
i jedina.

49 Priča nije završena

Djevojka je dragom poručila:
„Čuj, dragane, odoh za drugoga.

Za drugoga, za jarana tvoga.

Odnesoh ti grlo neljubljeno.

Jel ti žao, žalosna ti majka?

Kad ti sjutra ispred dvora prođem,

i provedem kićene svatove,

na tvom konju i na tvom kavadu,

i pod tvojim zlaćanim prstenom,

ti ćeš, dragi, stati pa gledati.

U tebi će srce ispucati,

kano ljeti zemlja od sunašca.

Bog će dati i kiša će pasti,

crna će se zemlja sastaviti.

A ti, dragi, s mojim srcem nećeš;

sve s dušmana, da od Boga nađu!“

Tmurna noć se nadvija nad Raštelicu. Tmurnija od bilo koje iznad Bjelašnice.

Vratili su se oni s Bradine. Vijesti koje su donijali bile su dobre, ali ništa ne može razbistriti nebo iznad nas.

Ići ćemo odavde. Dogovoreno je. Zadnja drama je razmršena, ostaju stare tajne.

Zuka je upoznat sa svim dešavanjima. Ništa više ne čudi, pa ni to da za većinu toga on nije znao. Pred našim ljudima se usprotivio svojima, koji su dobijenu naredbu tumačili, i provodili na svoju ruku.

Mogu zamisliti da našima nije bilo ugodno, ni otići na Bradinu, tek nakon svega istrpiti i to vrijeme gore, ali je neko i to morao. Potvrdili smo našu odlučnost.

48 Najmanje željeli

Sarhoš Aljo drume zatvaraše,

na djevojke đumruk uzimaše.

Niko kraj njeg proći ne mogaše,

bez poljupca il dukata žuta.

Kad naiđe Atlagića Fata,

progovara sarhoš Alijaga:

„Nećeš proći dok te ne poljubim!“

Stade molit lijepa djevojka:

                                                                                        

„Nemoj, Aljo, obadva ti svijeta,

ugrist ćeš me, poznaće ti majka!“

Za to Aljo, haje i ne haje,

već on ljubi lijepu djevojku.

Kako su se slatko poljubili,

četiri joj dagme napravio.

Dvije dagme pod bijelo grlo,

druge dvije pod crne solufe.

Sunce je u zenitu, vrijeme ide, mi u njemu stojimo, naša napetost raste.

Prisjećam se našeg jutrošnjeg dolaska iz Češća, sreće da nas bješe desetak. Vidjeli smo i mi grupu momaka s bijelim opasačima. Bolje rečeno, vidjeli su oni nas, mi smo od njih zakretali glavu. Slušajući iznova prepričavanja iskustava onih koji bijahoše usamljeni, ili u manjim grupicama, stresam se sada od nerazumijevanja.

Sam sebi prepričavam i vijesti s Igmana. Posljednje govore o prijekidu mirovnih pregovora, zahtjevima međunarodne zajednice da četnici zaustave ofanzivu.

47 Ne trebamo čekati odgovor

„Čuj, djevojko, umire ti majka!“

„Nek umire, i gore joj bilo!

Kad je mene za hajduka dala.

Za hajduka, za nemila druga.

Sinoć hajduk iz hajduka dođe.

Na njemu je krvava dolama,

krvavi mu noži od balčaka,     

krvave mu ruke do lakata.

                                2 i 3. avgust 1993.

U ruci mu kosa djevojačka,

a u drugoj ruka od junaka.

Što je u ruci kosa djevojačka,

to je kosa moje mile majke.

Što je u drugoj ruka od junaka,

to je ruka mog rođenog brata!“

Put do Raštelice nije bio dug, koliko je bio mučan. Ne od sebe, već zbog onog što se prethodno dešavalo.

Bio sam na začelju stroja, još sam se čuvao lošeg, kamenitog puta niz Igman, tek prilazio blagoj neprijatnosti koju je jutro otkrivalo iznad Lokava, kada se u Krupoj dešavalo nešto mnogo ozbiljnije. Riječ je o drami, čiji su direktni učesnici momci, dobrovoljci iz naše prethodnice. Tu dramu su režirali pripadnici Zukine jedinice.

Taj događaj na ulazu, na rampi objekta u Krupoj nastavak je trajućih nekorektnosti koje se čine prema nama, a definirao je naš odgovor. Ne znam koliko treba kriviti te policajace, šta su već, uvjeren sam da su od nekoga dobili naređenje, no ne smije se ni opravdavati njihov postupak. Naređeno im je da nas zaustave, i na silu vrate nazad. Što su oni i htjeli uraditi, tako da su prepriječili transporter, s PAM-om uperenim u naše pročelje!

46 U mnogo čemu prvi

„Šećer-ago, kud se na put spremaš?“

„Biser-Hanko, na carevu vojsku!“

„Šećer-ago, ja te čekat neću!“

„Biser-Hanko, ni molit te neću.

Čekaće me tvoja seja mlađa,

što je mlađa i od tebe slađa.

I što nije uz jarane rasla,

ko ti što si uz mene porasla!“

Kada smo mi sišli Krupoj, dan se već probudio. Dolje je bilo očekivano živo. Na potočiću, rječici, mnogi su već stigli obaviti ono što im mjesec dana bi uskraćeno. Bili su to neki drugi, svježiji ljudi.

U toku je i novi sastanak. Manjeg sastava, samo uža Komanda. Traži se dogovor oko našeg daljnjeg angažovanja.

Gledajući one što su prvi stigli, vidim koliko nam je malo trebalo. Počeh razmišljati o mogućnosti da danas još jednom svlađujemo padine Igmana. Ovaj put, odozdo. Kao da mi je to i želja.

Prethodno se želim i sam umiti, promijeniti čarape, noge oprati. A ako se stignem nakaniti, svakako ću se i obrijati. Vidio sam mnoge koje je i brijanje osvježilo.

*** (o Merlinu)

Ne čudim se ja Dini Merlinu. Nego, onima koji ga slušaju.
(Asim Ćerimagić Kubanac, 1996)

45 Kao da nas nije ni bilo

Žarko sunce na ogranku

hoće da ograne,

naša seka na polasku,

hoće da ide.

                                1/2. avgust 1993.

Ustavlja je mila majka,                                                 

da još ne ide.

„Hoću, majko, hoću, mila,

bit mi ne može.

U drugog mi bolje, kažu,

nego u tebe!“

Budi se drugi osjećaj, da će biti da su u Komandi divizije ozbiljno shvatili naše nakane i da nas se neće ni dirati. I zašto bi, kada mi ne bježimo. Ako se za išta može reći, onda je ovo jedno vrlo dostojanstveno napuštanje mjesta na kojem smo baš mi najviše dali. Više nismo mogli dati!

Ali, i da je sve ovo tužno - jeste. Tužno je što odlazimo, još tužnije što putem nikoga ne srećemo.

Prolazimo pusto Malo polje, nailazimo na ostavljene haubice i minobacače, prazna skloništa i rovove, puste staze i bogaze, naša razbacana mezarja, podsjećanja na naša obećanja data poginulim saborcima, drveće i kamenje koje se za nama okreću...

Mi se ne okrećemo. Ne valja. Samo se pitamo, ima li veća tuga gdje?

44 Dosta je bilo

Sa Igmana pogledat je lijepo,

gdje se Bosna razljeva daleko.

Bosna teče, kroz bašče krivuda,

pjesme ore pa se čuju svuda.

Oj, Igmane, ti planino stara,

pod tobom su polja od behara.

Najljepši si kad te magla rosi,

cijela Bosna tobom se ponosi!

    /Jovica Petković/

Po drugi put smo zajedno, cijela brigada. Prvi put je to bilo kada smo mi stigli sa Zelengore.

Povlačenje s Grepka ne računam, tada smo se prožimali jedni kroz druge. Ni ono oko Dejčića, dva bataljona pokušavala da zaustave četnike, mi bili kao rezerva. Ni Proskok mi nije najjasniji, otkud Ibogovci između, odnosno zašto se i Fočanski bataljon nije odmah povlačio.

Ne znam, možda je ovo još i gore. Svi smo tu, ali gdje? Od Bjelašnice predaleko, a ni na Igmanu nismo. Ako nam je već suđen, čemu onda čekanje?

Duže od sata smo ovdje, a ništa se ne događa. Da li čekamo noć, i zašto bismo?

~~ (Danas mi je srce)

Danas mi je srce
ponovo zadrhtalo.

I, opet -
pred istom ženom!

43 Dnevnik

Zaplakala Vratnička djevojka,

u halvatu kraj džamli pendžera.

Slušala je ostarjela majka,

slušala je pa joj govorila:

„Ne plač, Fato, jedina u majke!

Ako ti se Ibro oženio,

drugom će te majka pokloniti:

Sa Bistrika Orhan-kapetanu,

što pred pašom zelen bajrak nosa!“

S Galibom naprijed, je sigurno. Osjećaj, koji ne vara!?

Iako se moglo i drukčije okrenuti. Iznenadih se kad na samom izlazu iz šume naglo zastasmo. Samo su Galib i još trojica izašli na čistinu i zamišljeno zurili prema Opservatoriju.

-       Četnici! Jebem ti... – Galib to reče, naglo pogurujući i ove u šumu.

Galib gleda u zemlju, smišljajući šta nam je sada činiti, dok većina premorenih boraca poče sjedati. Odmor, iako ne planiran, dakako im je prijeko potreban.

Tek shvatam koliko ništa ne znam. Do prije deset minuta sam bio ponosan na sebe, svoje saborce. Uradili smo što je naređeno, vratili smo Galibovima i snagu i vjeru.

Sve se u sekundi okrenulo. Vjerovao nam je Galib. I previše!

42 Sevap

Sunce zađe, a mjesec izađe,

Softa Mejru na vodici nađe:

„Daj mi, Mejro, studene vodice;

Daj mi, Mejro, iz tvoje ručice.

Daj mi, Mejro, tako ti dušice!“

„Bolan, Softa, da nije grihota?“

„Daj mi, Mejro, vode iz bokala!

Daj mi, Mejro, tako ti imana!“

„Bolan, Softa, da nije grihota?“

„Daj mi, Mejro, vode iz perdeta!

Daj mi, Mejro, tako ti dženneta!“

„Bolan, Softa, da nije grihota?“

„Nije, Mejro, nije nam grihota!

Ti su bula, ti ćeš naklanjati;

Ja sam softa, ja ću odučiti!“

Uz one poznate, i jedan novi osjećaj. Ovo čekanje neće biti uzalud!?

Na potvrdu smo čekali svega dvije minute. Začulo se nešto u prokresu ispod.

Provjeravamo puške, zaklone. Znamo da je ovo put kojim bi Galib trebao doći, ali se niko nije zakleo da oni nisu prošli. U tom bi slučaju ovo mogli biti i četnici.

Ruke nam se znoje na puškama. Dah smo ustavili svih desetak sekundi, koliko je trebalo da se od momenta kada smo čuli kršenje granja pojavi i prvi čovjek.

41 Silverfox

Cvjetala mi ruža na pendžeru,

čekala me draga na večeru.

Prčekaj me, draga, ja ću tebi doć,

kada sunce zađe i kad padne noć.

                          1. avgust 1993.

Kada sunce zađe i kad padne mrak,

kada sunčev bude ugasnuo znak.

Onda ću ti, draga, tvome dvoru doć,

da zajedno divnu provedemo noć!

Noć nije najpogodnija za postavljanje linije, ali mi ovaj put morasmo. Niko više nije sumnjao kako će četnici poraniti, da ispune obećanje koje je njihov komandant dao.

Bar imasmo dugu i tihu noć. Malo smo se bolje organizovali, a i položaj se činio nešto boljim od prethodnog. Naš bataljon je u šumi, a livadom prema Opservatoriju su Jahorinci. Fočaci se sve vrijeme jedini nisu micali, oni su još na Proskoku, samo su svoj desni kraj zalomili kako bi ikoliko bili s nama uvezani.

Mi, Ćurevcima vežemo s Jahorincima, a Lučanima i diverzantima s Fočacima.

Prostor između, opet zapada nas bacačlije.

Tek jutros vidimo tu, jedinu nepovoljnost. Jeste Komanda odmah iza, ali smo i tačno na putu.

Osnovno je, utvrditi se. Jučer me i zaobišlo, danas neće. Naredba je, ali i da nije. Koliko se može.

Kramp neće u tvrdo Bjelašničko tlo. Zato, bar kamenja ne nedostaje. Ne možemo kopati, možemo zidati. Ako ne od granata, bar od gelera da se zaštitimo.

40 Sa svojim mislima

Srdo moja, ne srdi se na me;

jer ako se ja rasrdim na te:

Sva nas Bosna pomiriti neće,

cijela Bosna i Hercegovina!

Ni sva sela oko Sarajeva,

samo mogu tvoja medna usta!

Liman je mudro razmišljao. Nismo otišli nazad u spavaonu, ali ni na Šiljak. Odmakli smo dovoljno od hotela, te mirno iščekali zoru. I, opet nismo žurili.

Za to vrijeme smo se složili kako nam je ovo najgore, najtužnije, i najponiznije ratno iskustvo.

Najgore iskustvo ostavljamo, a već nas čeka sljedeće, vrlo neizvjesno, moguće i teško. Valja nam se spojiti s našima. Liman je uspostavio vezu, pokušava se sporazumjeti, ali je najvažnije da su svi dobro, da još napadnuti nisu.

39 Nije zaslužio

Na Bejanu, na Vratnik mejdanu,

pod orahom i pod jorgovanom,

pivo pije gondže Abdulahu.

Pije gondže pivo sa lezetom,

a tamburom dertove razbija.

Kaharli je lica i pogleda,

tužna zbora, žalosna razgovora.

Karale ga hodže i hadžije:
„Šta je tebi, gondže Abdulahu,

pa ti piješ piva sa lezetom,

pa ti činiš Božjega harama?“

„Prođite me se hodže i hadžije!

Nije meni ni do moga nama,

a kamoli do devet harama!

Sinoć mi se udala djevojka,

sa prstenom i ispod jemina,

udala se moja Umihana.

Udali je babo i maćeha,

za suđena al za neljubljena.

Jutros meni prvi haber stigo,

pa me teški jadi poklopili.

Nije šala, tri godine dana

gledala me mlada Umihana,

a sinoć je za drugog udana.

Stoga pijem pivo bez mezeta,

njime svoje dertove razbijam.

Ostavite me hodže i hadžije,

dosta mi je i kahara moga,

a kamoli vašeg razgovora!“

Mislim da motorola i nije mogla zazvoniti u boljem momentu. Ionako ni general ni rmpalije više nisu mogli očima ni pratiti šta se sa strojem dešava.

Pisak motorole umiruje i nas. Zajednički osjećaj da slijedi nešto, umnogo drukčije od prethodnih razgovora.

Primirujemo kako bismo čuli, ili razumjeli. Uz vrijeme da i između sebe razmijenimo par pogleda. Bolje rečeno, osjećanja. Vidim tek Abida i Salka, znam koja su još naredna trojica-četvorica, ostalo su mi siluete. Sa sve pomiješanim osjećajima, i prijekora i odobravanja. Suprotstaviti se je trebalo, ali zajednički, i u povoljnijem trenutku...

38 Ušuti, ili prvi poteži!

U Mostaru, Čelebi pazaru,

zametnuli lahki salandžaci.

Sve se ljulja, malo i golemo.

Ponajviše Čelebija Mujo.

Koliko se plemenito ljulja

sve bademu odlijeću grane.

Izlazio aga-Hasanaga:
„Lakše, more, Čelebija Mujo;

Ne krši mi drvo bademovo!

U men ima vjerenica ljuba,

badem zoblje, šerbe vodu pije!“

Progovara Čelebija Mujo:

„Čuješ mene, aga Hasan-aga,

ostala ti ljuba udovica;

U Mujove zapanula ruke,

pa vidjela što je muška glava!“

Generalu je po drugi put zazvonila motorola. Opet je razgovor bio kratak, i opet ga mi ne razumjesmo. I tako nam je važnije razmišljati o sebi, probati što preciznije i što prije shvatiti sopstvenu situaciju.

Zato, sada generala moramo slušati. Nama se obraća.

Mada je uvod mogao i preskočiti. Ako ovo i jesu sudbinski dani za Bosnu, nismo mi i jedini kojih bi se to trebalo ticati. S ostalim se, sasvim slagasmo. I da se gine, i da ginu oni kojima je to suđeno. I da je to čast, i da četnici Bosnu ne smiju porobiti. I dalje...

Sve do momenta kada poče pričati o nama. Nama, Fočacima!

37 Čiljak

Djevojka je bosiok posijala.

Svako jutro bosiok obilazi.

Jedno jutro prođe, ne obiđe.

Spremi brata da bosiok obiđe:
„Hajde, brate, pa se brzo vrati!“

„U zo čas je, sejo, posijano.

Sio filer na sred bosioka,

a žandari oko bosioka.

Ištu, sejo, da bosiok prodaješ,

sve dva struka za dobra junaka!“

                                29/30. juli 1993.

„Idi, brate, pa bosiok prodaji.

Gledaj, brate, ko je ne ženjeno!“

„Kako ću ja, seko, poznavati?“

„Lasno ćeš ti, brate poznavati:

Smije mu se među obrvama!

Kad se smije ko da biser sije!

Kad govori ko da sunce grije!

Oženjeno, grana ozobana:

Kad govori ko da goru lomi!
Kad se smije ko da kiša ide!“

Krevet, nakon mjesec dana. Osjećaj koji je nedostajao. Nedavno sam se okupao, pa sada se ne htjeh gurati. Dovoljno mi je i ovo. Da potisnem osjećaje koje dijelih, i koji me dočekaše.

Ujutro, nakon što se naspavam, biću drugi čovjek. Želje upravljaju mnome, pa se nadam da će i situacija okolo biti drukčija, bolja.

Htjelo mi se upitati šta bi s Muratom, ručkom i opremom koju je potjerao na liniju. Savlađivah se, naređujući jeziku da miruje.

Tek sam sa Salkom Čorbom, koji je i ležao na krevetu ispod, razmijenio nekoliko riječi. On je slutio da ovo neće na dobro izaći, ja sam izmišljao uvjeravanja da hoće, da mora...

36 Vijesti umnogo kasne

Meni moja ne vjeruje majka,

da ja jesam Ibrina djevojka.

Jesam, bogme, moja mila majko!

Sinoć mi je Ibro dolazio!

U đul mi je bašču ulazio,

golem mi je zijan učinio:

Bosioku sjeme orunio,

faslidžanu grane oblomio,

moje bijelo lice obljubio!

Čuli smo zvižduke. Na mjestu gdje bi se nova linija trebala uvezivati.

Ali, meni se nije zaustavljalo. Bio sam za ostati dosljedan namjeri izašloj iz prethodne ljutnje. Ahmo i Lato to usporediše s dezerterstvom!

Ne marim, gledam naprijed. Ne vidim, ali osjećam miris igmanskih homora. Nastavljam lagano, uvjeren da će me svi pratiti.

Okrećem se nakon deset minuta, i jedva dolazim sebi od čuđenja. Samo Abid! Samo je on još u mome društvu. Ne zamjeram Salji koliko Traletu, taman mi se činilo kako sam opet imao nekoga ko će uvijek svoje rame usloniti uz moje.

35 Iznenađenje ih je čekalo usput

U subotu predveče,

sjedi sultan i plače.

Pitala ga Rabija,

prelijepa robinja:

„Šta je tebi, sultane,

zašto suze proljevaš?“

      „Plačem robinjo, od jada ti znana,

       Bosna mi je prodana!“

Zaplakala Rabija,

prelijepa robinja:

„Sunce naše sa istoka,

teška ti je nevolja...“

„Jeste, moja robinjo,

sva je Bosna propala!“

      „Plačem robinjo, od jada ti znana,

       Bosna mi je prodana!“

„Moja vjerna robinjo,

duša mi je ranjena;

Murtati me izdali,

zulumćari prodali.

Murtate ću hvatati,

u tamnicu metati“

      „Plačem robinjo, od jada ti znana,

       Bosna mi je prodana!“

Iz procjepa je javljeno da je i ručak krenuo linijom. Možda i od kuhara doznamo nešto, osim - da su još jednom iz Zenice krenule Sedma i Sedamnaesta.

Mahirov drugi odlazak nas okuplja sve, mogu rovovi i prazni sat vremena. Dok s mirom ručamo, čujemo šta ima novo.

Malo su i granate stale, sve skupa djeluje varljivo tiho.

34 Ne smijemo ponoviti grešku

Vilu ljubi Murtez Alagiću.

Vilu ljubi devet godin dana.

Kad deseta godina nastala,

progovara Murtez Alagiću:
                                   29. i 30. juli 1993.
„Tebe ljubim devet godin dana,

još se nisi na me nasmijala?“

„Kako ću se na te nasmijati,

kad mi uze krila i košulju?“

Prevari se Murtez Alagiću,

pa joj vrati krila i košulju.

Kad se vila dograbila krila,

ode vila nebu pod oblake...

Sinoć i tako ne bih mogao zaspati, ali bih danas djelovao kao da nije bilo tako. Svaki heroj koji ginući ode, ostavi ono što nas tjera da smo još budniji, spremniji, odlučniji. Mujo je otišao...

A Mahir je pobjegao! Svi drugi su bliži reći kako je samo u pitanju ponovno buđenje nekog čudnog straha kod njega, čudnog kakav je cio, straha kakav jedino on ima. Ja, međutim, nikako da se otmem utisku da to, jednostavno, ne može biti istina. Neko je proveo toliko vremena u Borču, nije sve vrijeme mogao prikrivati taj neki svoj strah!

Pobjegao je, otišao bez riječi, bez objašnjenja. A mogao je makar meni reći, ja sam mu jedini vjerovao! A šta, ako je i rekao, onako ćutke?

33 Naplakaše se Igman i Bjelašnica

Sunce bi sjalo, sjati ne može.

Kiša bi pala, pasti ne može.

Ni jedno neće od teška jada.

Sve zbog žalosti Ibrahim-bega.

Ibrahim-bega svezana vode.

Svezana vode, da ga objese.

Ibrahim-beg se natrag okreće,

imal ikoga od roda svoga.

Za njim pristaje bratac Alija:
„Brate Alija, pazi mi djecu.

Pazi i moju kao i svoju.

Kad svoju djecu vodiš u mekteb,

vodi i moju, brate Alija.

Kad svojoj djeci krojiš haljine,

skroji i mojoj kao i svojoj.

Svojoj crvene a mojoj crne.

Nek se poznaju da su sirota.

Sirota djeca, bez svoga oca!“

Traletu sam odmah rekao, večeras spavanja neće biti. Nije Mahir nestao tek tako. Do sada je stigao bar do homore pod Igmanom.

O onome što nas čeka, nije mi se ni razmišljalo, ni pričalo.

Pođem se zabrinuti, pa očima tražim nešto što će mi reći da za brigu razlog nemam. Iz očiju bije nada da se Mahir ipak negdje zamajao, da će se svakog momenta pojaviti.

Skoro pa vrisnuh ugledavši Muja Andeliju da baš sada ovuda naiđe. Prvi put ga vidim kako se zaratilo, dobri smo ahbabi, a čuo sam kako je on bio među onima što neki dan na vodi zarobiše četničkog kapetana.

32 Moramo se sami snaći

Kad mi dragi pred kapijom šeta,

fesče skida, „pomoz-bog“ naziva.

Ja mu velim: „Uvelo ti cvijeće.

Što ga siješ, kad ti nići neće!

                        28. juli 1993.

Ja sam moje u petak sijala,

u subotu za presadu bilo.

U neđelju kitu nakitila,

mome dragom njedra zakitila!“

Priču o mitraljezu kakav još nije napravljen, jučer nismo nastavili. Mahir nije bio raspoložen, cio dan je prećutao. Onako, da nije vrijedilo ni čupati riječi iz njega.

Inače, dan se ni po čemu drugom nije razlikovao od prethodnih. Četnici su nastavili s pješadijskim napadima, a opet nisu štedjeli ni artiljeriju. Nisu nigdje probili, još su poginuli po jedan Fočak i Jahorinac, sveukupno desetak ranjenih, od čega dva iz našeg bataljona.

Obećane smjene još nema, samo novo ohrabrenje. Zuhdija nam je saopštio kako je njemu rečeno da su angažovane dvije elitne jedinice iz Zenice, koje su navodno već krenule. Više smo ranije vjerovali, sumnjivo nam je da  bi nas smjenjivale baš elitne.

31 Glavu zemlji, i broji

Banjala se lijepa đevojka,

banjala se u drenovoj vodi!

Banjala se u đurđevu zoru,

da sa srca skine tešku moru!

                       25. i 26. juli 1993.

Prikrade se jedno momče mlado,

te pokupi ruho đevojačko!

Ljuto kune lijepa đevojka:
„Dabogda se objesilo momče,

o zlo drvo, baš o moje grlo!“

Bajta je upotpunila dan u kojem je napravljena. Nudila je ugođaj, iz kojeg nikom nije bilo mrsko izaći na njegova dva sata straže.

Šteta što vrijeme nije bilo ljepše, dogovarali smo se da se nekako okupamo. Prijeko nam je potrebno, a kontamo da bismo tako prizvali ono što se sve glasnije priča, da nam je krenula smjena. Sumnjivo je što niko ne kazuje o kojoj jedinici se radi, ali nekad je ugodno i nadati se.

Jelena Karleuša

Vjernost je stvar vrhunske inteligencije.

*** (vrijeme)

Ma koliko usuli pijeska u sat, vremenom će da iscuri.

~~ (Na rastanku)

Neki ljudi ne mogu
da odu bez riječi.
Neki,
bez suza.

A neki -
nikako.

~~ (Zbog tebe)

I ono što nisam uradio -
zbog tebe je!