31 Glavu zemlji, i broji

Banjala se lijepa đevojka,

banjala se u drenovoj vodi!

Banjala se u đurđevu zoru,

da sa srca skine tešku moru!

                       25. i 26. juli 1993.

Prikrade se jedno momče mlado,

te pokupi ruho đevojačko!

Ljuto kune lijepa đevojka:
„Dabogda se objesilo momče,

o zlo drvo, baš o moje grlo!“

Bajta je upotpunila dan u kojem je napravljena. Nudila je ugođaj, iz kojeg nikom nije bilo mrsko izaći na njegova dva sata straže.

Šteta što vrijeme nije bilo ljepše, dogovarali smo se da se nekako okupamo. Prijeko nam je potrebno, a kontamo da bismo tako prizvali ono što se sve glasnije priča, da nam je krenula smjena. Sumnjivo je što niko ne kazuje o kojoj jedinici se radi, ali nekad je ugodno i nadati se.

Još lakše, kada je prilično mirno, cijelom linijom. Mi smo i dalje bez mina...

A kada je i Mahir dobrog raspoloženja, onda ima vremena i da se bajta dodatno uljepšava, ali i progovori koja lakša.

Doznao sam novih pojedinosti o Mufu i Jablanici, a nikad me neće proći znatiželja vezana za Mahirov boravak u Borču, Zelengori.

Uživanje je slušati ga, a i njemu drago kada ga sluša neko ko ga razumije, ko mu vjeruje. Pun je ideja, mnoge je sproveo u djelo, neke još čekaju.

Na jednu njegovu zamisao podsjetili su ga naši osvrti na to što se četnici do sada nisu usuđivali pokušati pješadijski napad livadom ispred nas. I Mahir je to objašnjavao. Naravno, na poseban, samo sebi svojstven način.

Ukupnu situaciju opisuje onom u kojoj se borbe vode prsa u prsa, a gdje je četnicima utoliko teže jer smo mi iznad, usljed čega i biraju dijelove gdje je ta naša prednost manja, obavezno stalno nastojeći da nas svojom artiljerijom stjeraju. Livada ispred nije naša sigurnost sama od sebe, koliko zbog brine lijevo.

Već smo svi znali koliko je on vjerovao u lovaru kao oružje, ali ovo što ispriča tu vjeru izdiže još više. To je i objašnjenje ove naše pozicije, ukoliko bi četnici pokušali morali bi računati da ih jedan mitraljez može dočekati. Još, kada bi to bio onaj o kojem Mahir tako dugo razmišlja!

Moram priznati, mene je skoro ubijedio da to nije nemoguće. Ako postoji mitraljez koji koristi običnu puščanu municiju, zar bi bilo neko čudo konstruisati onaj koji bi koristio lovačku. Naravno, trebalo bi ojačati cijev, namjestiti potrebni vremenski razmak od metka do metka... Ali su to sve tehnički detalji o kojima je Mahir već razmišljao i za koja zna rješenje. Ostaje još samo pitanje materijala, odnosno vremena i prilike da to i ostvari. Ja sam obećao, ako budem blizu, ako mu bude potrebna pomoć...

                              ***

Vrijeme se danas očekuje ljepše, kuhari nisu pominjali moguću smjenu, pa smo se mi dali realizaciji plana dan ranije skovanog. Nanijeli smo dovoljno vode, čekamo da sunce „pravo“ ogrije, pa da iznesemo pripremljeno burence i kanistere.

Mahir ne žuri s prognozama, ali ne izgleda ni previše zabrinut. Međutim, ne bi ni iznenađen kada su četnici, ipak, nastavili, ranije započeto. S jednom bitnom razlikom, sada i oni koriste šesetke!

Jedino što ne čujemo je kada otvore sanduk, sve ostalo smo brzo naučili.

Ala ih oni imaju! A i ne pucaju rafalno, već - sandukom. Ko nije znao, sada zna da ih se pakuje po dvadeset i četiri.

Kad čuješ ispaljenje prve - glavu zemlji, i broji! Poslije jednog sanduka, uzmi minut zraka pa spremno trpi da istresu i drugi. Onda slijedi nepun sat odmora, dok ne iznesu druga dva, ili ih ne istjeraju s konjima.

Nešto im se mora priznati, uče i oni. Ne računaju elemente poslije svake, uprate prvu i onda po neki hiljaditi pomjeraju. Istina, još ne šaraju lijevo-desno, već samo u jednom pravcu, ali im to nije ni prijeko. Imaju oni toga da u danu siđu deset puta niz cijelu našu liniju. Iako, umnogo je i našoj pješadiji lakše, najvažnije je istrpiti dok ne prođe tvoj dio, već se dalje počelo i stojeći brojati.

Kada smo mi u pitanju, mi smo se već nakon dvije ture posve oslobodili. Tačno su iscrtali cijelu liniju, jedino griješeći na našem dijelu. I tu tuku po brini, ne gdje su nam rovovi.

Ipak, ma kako dan dug bio, ma kako sve strašno zvučalo, najbitnije je da je sreća i dalje uz nas. I nama je nestvarno dolazilo stalno ponavljanje kako nemamo ni poginulih ni ranjenih.

Najveća je sreća što se istoga četnici nisu sjetili odmah, dok nam rovovi nisu bili utvrđeni, sigurno je kako se ja ne bih zadržao s do jučer nabrojanih sedamnaest ranjenih, s Ibrom Beširevićem, i sve da ni jedan nisu teže, a pošto su ohrabrujuće vijesti došle i u pogledu situacije sa Šemsom Odobašićem. Remzija Čorbo je, tako, još uvijek jedini naš poginuli. Da je suprotno, da neko poginu i od ovih šesetki, onda bismo svakako slušali oštrije kritike na račun činjenice da smo ih se mi prvi „dosjetili“, „podičili“ se s trideset mina, od čega ih je sedam-osam slagalo.

Ono što se četnicima još ima priznati je kvalitet njihovih mina. Od petnaestak sanduka, slagala im je samo jedna, ako se ja tada nisam zabrojao.

Od druga dva bataljona stižu slične informacije, ukupno je poginuo samo jedan iz Fočanskog, čime se  njihov broj poginulih još više približio broju trideset, dok su Jahorinci i ovaj put ostali u sredini, bez poginulih ali s tri-četiri ranjena. S obzirom da su tamo opet derale i haubice i teži minobacači, ovaj dan ostaje ubilježen još i kao lakši.

Za ovaj dan je najvažnije da se završio malo ranije, kada su četnici potrošili šesetki koliko im je odobreno, kada je bilo i izvjesno da pješadijom ne kane udariti. A mi smo bure i kanistere micali kako je to sunce tražilo, a njihove mine dopouštale. Uz sreću da je do akšama ostalo još dovoljno vremena.

Jeste da je poprilično i prehladilo, ali smo tu i dvojica koji se prehlade ne plašimo. Čak nas je radovalo odustajanje drugih, nama je vode da se možemo baš dobro iskupati.

Sunca je bilo jedino na izlazu s piklića, kuda su mine već padale, ali naši osjećaji su već ustvrdili kako ih danas više neće biti. Ipak smo za redoslijed izvlačili šorke, kako nam neko ni zbog toga ne bi poslije istraživao sudbinu, bez obzira što ćemo i tako sve vrijeme biti skupa.

Salja je dobio čast da bude prvi minobacačlija koji će se okupati nakon toliko dana, a ja sam mu poljevao. Malo se tresao, ali je znao i stisnuti zube. I svakako uživati. Kao što odmah reče, lijepo se i samo raskomotiti, tijelo provjetriti.

-       Vala mi je žao – kad završava, stiže se i našaliti – što kakva ženska ne naiđe.

-       Ko će, bolan, ovuda naići.

-       Što, toliko je bolničarki. A i ne bi ništa falilo ni da koja kuharica prošeta, ne mora ona manijerku nositi, al ne mora ni kuhar kutlačom crpati.

-       Kuharice nećemo vidjeti ni ti ni ja, a ni bolničarki nije puno. Ja, meščini, jednom viđoh da je Amela prošla.

-       Eto, mogla je i danas...

Sudbina je to. Da ono što Salja sluti, bi meni suđeno!

Taman sam se ponovo rađao osjećajući vodu i sapunicu na sebi, dočeka me Saljin smijeh i, ipak, ne samo čudan osjećaj.

-       Bio mastan, evo Rade i one mlade bolničarke, iz Fočanskog!

-       Sluto, slutane – osmjehnuh se i ja lagano, a pošto brzo otvorih i ponovo zatvorih oči.

-       Daj se, makar, okreni na drugu stranu.

-       Samo ti poljevaj, i šuti...

Još sam ja otvarao oči, ali se okretao nisam. Možda da bi to bilo kulturnije, ali je ovako bilo zanimljivije.

Kao ni išta drugo, ni ovo nije samo puka slučajnost. Mogli smo i malo ranije, mogli smo se malo i s puta skloniti, nije bogzna toplije ovdje bilo, ali je ovako i jedino moglo da se ovo naše kupanje obavezno nađe u mom dnevniku.

A onako kako smo nas dvojica mirno nastavili sa započetim, tako su njih dvije mirno prošle. Svako svojim poslom.

Bjelašnica, Studeni potok