Banjala se lijepa
đevojka,
banjala se u drenovoj
vodi!
Banjala se u đurđevu
zoru,
da sa srca skine tešku
moru!
25. i 26. juli 1993.
Prikrade se jedno
momče mlado,
te pokupi ruho
đevojačko!
Ljuto kune lijepa
đevojka:
„Dabogda se objesilo momče,
o zlo drvo, baš o moje
grlo!“
Bajta
je upotpunila dan u kojem je napravljena. Nudila je ugođaj, iz kojeg nikom nije
bilo mrsko izaći na svoja dva sata straže.
Šteta
što vrijeme nije bilo ljepše, dogovarali smo se da se nekako okupamo. Prijeko
nam je potrebno, a kontamo da bismo tako prizvali ono što se sve glasnije priča,
da nam je krenula smjena. Sumnjivo je što niko ne kazuje o kojoj jedinici se
radi, ali nekad je ugodno i nadati se.
Još
lakše, kada je prilično mirno, cijelom linijom. Mi smo i dalje bez mina...
A
kada je i Mahir dobrog raspoloženja, onda ima vremena i da se bajta dodatno
uljepšava, ali i progovori koja lakša.
***
Doznao
sam od Gliba novih pojedinosti o Mufu i Jablanici, a nikad me neće proći
znatiželja vezana za Mahirov boravak u Borču, Zelengori.
Uživanje
je slušati ga, a i njemu drago kada ga sluša neko ko ga razumije, ko mu
vjeruje. Pun je ideja, mnoge je sproveo u djelo, neke još čekaju.
Na
jednu njegovu zamisao podsjetili su ga naši osvrti na to što se četnici do sada
nisu usuđivali pokušati pješadijski napad livadom ispred nas. I Mahir je to
objašnjavao. Naravno, na poseban, samo sebi svojstven način.
Ukupnu
situaciju opisuje onom u kojoj se borbe vode prsa u prsa, a gdje je četnicima
utoliko teže jer smo mi iznad, usljed čega i biraju dijelove gdje je ta naša
prednost manja, obavezno stalno nastojeći da nas svojom artiljerijom stjeraju.
Livada ispred nije naša sigurnost sama od sebe, koliko zbog brine lijevo.
Već
smo svi znali koliko je on vjerovao u lovaru kao oružje, ali ovo što ispriča tu
vjeru izdiže još više. To je i objašnjenje ove naše pozicije, ukoliko bi četnici
pokušali morali bi računati da ih jedan mitraljez može dočekati. Još, kada bi
to bio onaj o kojem Mahir tako dugo razmišlja!
Moram
priznati, mene je skoro ubijedio da to nije nemoguće. Ako postoji mitraljez
koji koristi običnu puščanu municiju, zar bi bilo neko čudo konstruisati onaj koji
bi koristio lovačku. Naravno, trebalo bi ojačati cijev, namjestiti potrebni
vremenski razmak od metka do metka... Ali su to sve tehnički detalji o kojima
je Mahir već razmišljao i za koja zna rješenje. Ostaje još samo pitanje
materijala, odnosno vremena i prilike da to i ostvari. Ja sam obećao, ako budem
blizu, ako mu bude potrebna pomoć...
***
Vrijeme
se danas očekuje ljepše, kuhari nisu pominjali moguću smjenu, pa smo se mi dali
realizaciji plana dan ranije skovanog. Nanijeli smo dovoljno vode, čekamo da
sunce prāvo ogrije, pa da iznesemo pripremljeno burence i kanistere.
Mahir
ne žuri s prognozama, ali ne izgleda ni previše zabrinut. Međutim, ne bi ni
iznenađen kada su četnici, ipak, nastavili, ranije započeto. S jednom bitnom
razlikom, sada i oni koriste šesetke!
Jedino
što ne čujemo je kada otvore sanduk, sve ostalo smo brzo naučili.
Ala
ih oni imaju! A i ne pucaju rafalno, već - sandukom. Ko nije znao, sada zna da
ih se pakuje po dvadeset i četiri.
Kad
čuješ ispaljenje prve - glavu zemlji, i broji! Poslije jednog sanduka, uzmi
minut zraka pa spremno trpi da istresu i drugi. Onda slijedi nepun sat odmora,
dok ne iznesu druga dva, ili ih ne istjeraju s konjima.
Nešto
im se mora priznati, uče i oni. Ne računaju elemente poslije svake, uprate prvu
i onda po neki hiljaditi pomjeraju. Istina, još ne šaraju lijevo-desno, već
samo u jednom pravcu, ali im to nije ni prijeko. Imaju oni toga da u danu siđu
deset puta niz cijelu našu liniju. Iako, umnogo je i našoj pješadiji lakše,
najvažnije je istrpiti dok ne prođe tvoj dio, već se dalje počelo i stojeći
brojati.
Kada
smo mi u pitanju, mi smo se već nakon dvije ture posve oslobodili. Tačno su
iscrtali cijelu liniju, jedino griješeći na našem dijelu. I tu tuku po brini,
ne gdje su nam rovovi.
Ipak,
ma kako dan dug bio, ma kako sve strašno zvučalo, najbitnije je da je sreća i dalje
uz nas. I nama je nestvarno dolazilo stalno ponavljanje kako nemamo ni
poginulih ni ranjenih.
Najveća
je sreća što se istoga četnici nisu sjetili odmah, dok nam rovovi nisu bili
utvrđeni, sigurno je kako se ja ne bih zadržao s do jučer nabrojanih sedamnaest
ranjenih, s Ibrom Beširevićem, i sve da ni jedan nisu teže, a pošto su
ohrabrujuće vijesti došle i u pogledu situacije sa Šemsom Odobašićem. Remzija
Čorbo je, tako, još uvijek jedini poginuli iz našeg bataljona. Da je suprotno,
da neko poginu i od ovih šesetki, onda bismo svakako slušali oštrije kritike na
račun činjenice da smo ih se mi prvi „dosjetili“, „podičili“ se s trideset
mina, od čega ih je sedam-osam slagalo.
Ono
što se četnicima još ima priznati je kvalitet njihovih mina. Od petnaestak sanduka,
slagala im je samo jedna, ako se ja tada nisam zabrojao.
Od
druga dva bataljona stižu slične informacije, ukupno je poginuo samo jedan iz
Fočanskog, čime se njihov broj poginulih
još više približio broju trideset, dok su Jahorinci i ovaj put ostali u
sredini, bez poginulih ali s tri-četiri ranjena. S obzirom da su tamo opet
derale i haubice i teži minobacači, ovaj dan ostaje ubilježen još i kao lakši.
***
Za
ovaj dan je najvažnije da se završio malo ranije, kada su četnici potrošili
šesetki koliko im je odobreno, kada je bilo i izvjesno da pješadijom ne kane
udariti. A mi smo bure i kanistere micali kako je to sunce tražilo, a njihove
mine dopouštale. Uz sreću da je do akšama ostalo još dovoljno vremena.
Jeste
da je poprilično i prehladilo, ali smo tu i dvojica koji se prehlade ne
plašimo. Čak nas je radovalo odustajanje drugih, nama je vode da se možemo baš
dobro iskupati.
Sunca
je bilo jedino na izlazu s piklića, kuda su mine već padale, ali naši osjećaji
su već ustvrdili kako ih danas više neće biti. Ipak smo za redoslijed izvlačili
šorke, kako nam neko ni zbog toga ne bi poslije istraživao sudbinu, bez obzira
što ćemo i tako sve vrijeme biti skupa.
Salja
je dobio čast da bude prvi minobacačlija koji će se okupati nakon toliko dana,
a ja sam mu poljevao. Malo se tresao, ali je znao i stisnuti zube. I dakako - uživati.
Kao što odmah reče, lijepo se i samo raskomotiti, tijelo provjetriti.
- Vala
mi je žao – kad završava, stiže se i našaliti – što kakva ženska ne naiđe.
- Ko
će, bolan, ovuda naići.
- Što,
toliko je bolničarki. A i ne bi ništa falilo ni da koja kuharica prošeta, ne
mora ona manijerku nositi, al' ne mora ni kuhar kutlačom crpati.
- Kuharice
nećemo vidjeti ni ti ni ja, a ni bolničarki nije puno. Ja, meščini, jednom
viđoh da je Amela prošla.
- Eto,
mogla je i danas...
Sudbina
je to. Da ono što Salja sluti, bi meni suđeno!
Taman
sam se ponovo rađao osjećajući vodu i sapunicu na sebi, dočeka me Saljin smijeh
i, ipak, ne samo čudan osjećaj.
- Bio
mastan, evo Rade, i one mlade bolničarke, iz Fočanskog!
- Sluto,
slutane – osmjehnuh se i ja lagano, a pošto brzo otvorih i ponovo zatvorih oči.
- Daj
se, makar, okreni na drugu stranu.
- Samo
ti poljevaj, i šuti...
Još
sam ja otvarao oči, ali se okretao nisam. Možda da bi to bilo kulturnije, ali
je ovako bilo zanimljivije.
Kao
ni išta drugo, ni ovo nije samo puka slučajnost. Mogli smo i malo ranije, mogli
smo se malo i s puta skloniti, nije bogzna toplije ovdje bilo, ali je ovako i
jedino moglo da se ovo naše kupanje obavezno nađe u mom dnevniku.
A onako kako smo nas dvojica mirno nastavili sa započetim, tako su njih dvije mirno prošle. Svako svojim poslom.
