Kad mi dragi pred kapijom
šeta,
fesče skida, „pomoz-bog“
naziva.
Ja mu velim: „Uvelo ti
cv'jeće.
Što ga siješ, kad ti nići
neće!
28. juli
1993.
Ja sam moje u petak sijala,
u subotu za presadu bilo.
U neđelju kitu nakitila,
mome dragom njedra zakitila!“
Priču o mitraljezu kakav još nije napravljen, jučer nismo nastavili. Mahir nije bio raspoložen, cio dan je prećutao. Onako, da nije vrijedilo ni čupati riječi iz njega.
Inače,
dan se ni po čemu drugom nije razlikovao od većine prethodnih. Četnici su
nastavili s pješadijskim napadima, a opet nisu štedjeli ni artiljeriju. Nisu
nigdje probili, još su poginuli po jedan Fočak i Jahorinac, sveukupno desetak
ranjenih, od čega dva iz našeg bataljona.
Obećane
smjene još nema, samo novo ohrabrenje. Zuhdija nam je saopštio kako je njemu
rečeno da su angažovane dvije elitne jedinice iz Zenice, koje su navodno već
krenule. Više smo ranije vjerovali, sumnjivo nam je da bi nas smjenjivale baš elitne.
Sedma
muslimanska i Sedamnaesta krajiška, to jako lijepo zvuči ali nije mnogo
vjerovatno. Tako da mi više pokušavasmo doći do još informacija o nedavno
zarobljenoj dvojici četnika, od kojih je jedan oficir. U nekim trenutcima
razmišljanja, a pod dojmom onih obećanja, čak i sumnjah da je to istina, da je
pozadina u dizanju našeg morala. Brzo bih se i posvađao s tim svojim mislima,
uvjeravajući sebe kako bi to bilo suvišno, osjećajući da nam moral nikada nije
bio jači.
Siguran
sam da ćemo izdržati, smjena može kasniti, ali jednom mora doći. Pominju se
imena nekih koji su učestvovali u zarobljavanju tih četnika, što također ide
protiv mojih sumnji.
Vrijeme
je bilo toplije, pa se još neki uspjedoše okupati, bolje rečeno osvježiti.
Strahovali
smo od noći, ali i bez obzira na Mahirovo ćutanje umirila nas je njegova mirnoća.
Dugo u noć sam razmišljao o ukupnom Mahirovom ponašanju, ali me je smirilo što
je mirno spavao.
I
jutros, prvo sam pogledao u njega, i odahnuo vidjevši da je malo veseliji nego
li je bio sinoć.
A
i izlazak pred bajtu jednako je kazivao, četnici ponovo nisu kasnili, ali ni
šta mijenjali u svojim napadima. Pogledi i misli mogu često upirati u put iza
nas, kuhari će nas nekad sigurno iznenaditi, dok obećana smjena...
***
Mahirov
je red po vodu, te se nama u rovu pridruži i Salko. Najviše iz navike smo
osmatrali livadu ispred, pa nemalo bijahosmo iznenađeni kada Ahmo dopuza do
nas.
- Hajde
dolje, kao da se neko miče livadom – obraćao se meni, glasom koji je zvučao
sasvim ozbiljno.
- Gdje?
Mi ništa nismo vidjeli – Salja je bio taj koji je trenutno osmatrao.
- Tačno
na sredini početka livade. Ovi ga drže na nišanu, ali se odjednom umirio. Možda
je i neka životinja, možda je i neko naš.
Klimnuh
glavom, te rekoh Salji i Salku da oni ostanu u rovu, dok ćemo ja i Trale da se
pridružimo ovima dolje i vidimo o čemu se radi.
Ono
što smo zatekli, samo je potvrđivalo Ahmovu ozbiljnost.
- Još
je gdje je maločas bio, ni pomak'o se nije – Lato je referisao – „jebo svoju
majku“ ako i smije, neće ti on odanle maći do mraka, mora da nas je lopov
osjetio.
- Ako
je četnik!? – Ahmo ponovi moguće sumnje.
- Ma
jašta je, ne bi se onako šunj'o!
Zagledasmo
se i Trale i ja u mjesto koje su pokazivali, mi ništa nismo primjećivali. Osim
što nam posta jasno kako da ga Salja odozgo nije vidio, ispred je, uz malo
visočiju travu, bio i neki brežuljčić.
Ali,
taman kad počesmo sumnjati u istinitost ove priče, taj neko se pomjeri. Prema
naprijed.
Puzio
je. I, bio je sam. Teško da bi ih se više i moglo provući od pogleda našeg
bočnog pješadijskog rova.
Četnik?
Da smo sigurni, od nas pet-šest neko bi ga sigurno odmah pogodio.
Gledam
u pušku, stežem je, pogledom obiđoh i džepove svoje košulje. Manje zbog bombi,
kojih sam sada svjestan da ih imam, jedna je i uspomena na Admina, više zbog
prisjećanja kada mi je u džepu bivala i motorola. Upravo je neznanje koga imamo
ispred sebe, onda kumovalo da Admin pogine.
Motorole
sada nemam, za rupovku nema vremena, tako da se za pamet i mudrost moramo sami
snaći.
Gledam
u Lata, jasno mi je u kojoj je on dilemi. On je siguran da se radi o četniku,
razmišlja zašto čeka mene što ga odmah ne puca. Drugo što mu se po mislima vrti
je da mene lupne kundakom, ne bi li mi glavu razdrmao.
Ja
se još iščuđavam da se, pa i jedan, mogao provući ispod naše pješadije. Trebalo
bi više da me čudi šta bi neko naš radio, tu na livadi. Ključ bi i morao biti u
tome.
Šta
radi? Možda izviđa, možda je ovu livadu procijenio kao prazan prostor. Možda
ima dogovor ako se ne vrati za neko vrijeme da ga slijedi još koji. Što bi to
lijepo bilo! Još da je onog Mahirovog mitraljeza...
Četnik
je, i nije došao izviđati. Odnosno, izvidio je čim se ispuzao. Samo se primakao
koliko je mogao. A bio je i neko ko odlično barata erpegeom!
U
sekundi smo shvatili sve, ali tek pošto je ispalio jednu granatu. Pripucali
smo, i mi i ovi s desnog boka. Otišla je i Adminova bomba. Ali je ovaj četnik
bio vješt i u puzanju nazad.
Ja
nisam vidio da smo ga pogodili, a volio bih da ga je dokačio geler bombe...
***
Nije.
Bar tako rekoše Semir Poturak i Benjamin Merdan koji su domalo dotrčali do nas.
Ali se nije zdrav vratio, ako je i ostao živ. Neko ga je od njih pogodio, makar
ranio...
Provukao
im se, iako su cijelu grupicu oni ranije uočili. Čekali su da im se svi
primaknu, nejasno im je kako se ovaj izmigoljio, i uopšte usudio...
Ako
je preživio, faliće se kako je rasturio jedan naš bunker. Ako je poginuo,
uzalud će ostati sva njegova hrabrost.
Iako
se mora priznati, bio je veoma blizu! Zapravo, opet smo imali sreće.
Ponajprije
Salja i Salko, ali i Trale i ja. Poznavajući nas, velika je mogućnost da se ne
bi dugo zadržali u rovu. A granata je preletjela svega par centimetara preko
rova i završila u bukvi iza. Gelera je bilo svuda, oko cijelog rova.
Sreće
smo imali, nadati se da nam više neće trebati...
