Tiho, tiho, šumi šuma zelena,
u njoj moja draga cv'jeće trgala,
ja ju zovem, ja ju zovem, ona ne čuje.
Mila moja draga, gdje si sada ti,
javi mi se, javi, dok je ljubavi,
ja ju zovem, ja ju zovem, ona ne čuje.
Traletu
sam odmah rekao, večeras spavanja neće biti. Nije Mahir nestao tek tako. Do
sada je stigao bar do homore pod Igmanom.
O
onome što nas čeka, nije mi se ni razmišljalo, ni pričalo.
Pođem
se zabrinuti, pa očima tražim nešto što će mi reći da za brigu razlog nemam. Iz
očiju bije nada da se Mahir ipak negdje zamajao, da će se svakog momenta
pojaviti.
Skoro
pa vrisnuh ugledavši Muja Andeliju da baš sada ovuda naiđe. Prvi put ga vidim
kako se zaratilo, dobri smo ahbabi, a čuo sam kako je on bio među onima što
neki dan na vodi zarobiše četničkog kapetana.
Ta
je priča sva neobična, prilika je da od Muja saznam punu istinu. Žurilo mu se,
ali ga nagovorih da zaostane par minuta za momcima s kojima je naišao. Neće me
odbiti, iako oba znamo da u tom kratkom vremenu ni ne može reći puno više od
onog što sam već čuo.
Taj
četnički kapetan je bio dobar topograf, na karti je vidio kako se vodi može
neopaženo prići njenom vododerinom. S jednim pratiocem se privukao do pod samu
česmu. Tu su čekali neko vrijeme, da se uvjere kako je na ničijoj teritoriji.
Tako im se i učinilo.
Oslobodili
su se, izašli i napili se vode. Sigurni u ono što su osjećali, još su i sjeli
da zapale cigarete. A utom je vodi dolazio Mujo s još trojicom. Svi diverzanti,
uvijek oprezni i spremni. Uočili su ovu dvojicu prije nego oni njih. Odmah su
ih i opkolili...
Sada
su na daljnjim ispitivanjima; onda su priznali da nisu odavde, da su iz
Krajine, što dovoljno govori o snazi ove četničke ofanzive. Baš kao i krajnji
cilj cijele operacije, da se Sarajevo potpuno odsiječe, odnosno da se zauzmu i
Bjelašnica i Igman...
Ne
pitam jesu li ovo ista trojica, već su i zamakli a i ne poznajem ih.
Njih
ne znam, ali sam Muja lako prepoznao. Upravo je onakav kakvim sam ga i
zamišljao u uniformi. Kakvi i izgledaju najbolji naši borci, s kakvima mi rat
ne možemo izgubiti. Zategnutih maskirnih pantalona, do pasa go, samo s jurišnim
prslukom, žutom ali jakom, kofrdžavom kosom, s reckastom zelenom trakom oko
glave, s obavezno mitraljezom preko ramena, Mujo je bio kakav je jedino i mogao
biti. Takve je bilo nemoguće zamisliti s radio-uređajem, povodcem od konja, ili
s kutlačom. Pa ni uz minobacač!
Gledajući
ga takvog, na čas vraćam slike iz prošlosti. Zastajem na jednom, sigurno ne i
najvažnijem događaju našega poznanstva.
Bio je turnir u malom fudbalu,
moji matematičari su igrali protiv elektrotehničara. Veliki je to rivalitet
bio, a utakmica koju je Mujo sudio rijetka prilika da mi pobijedimo. A
zaslužili smo, vodili smo i cijele četiri minute pošto je vrijeme isteklo.
Izjednačili su, nisam puno mario, bio sam siguran u sebe, da ćemo ih dobiti na
penale. Znali su i oni da sam bolji od njihovog golmana, znao je to njihov
razrednik Blagojević, znao je i Mujo. Navijao je za njih, produžio je još devet
minuta. Dali su gol, pobijedili...
Prisjećam
se toga, a s ponosom sad gledam za njim, kako prašnjavi put samo odzvanja pod
njegovim koracima.
- Mujo!
– dozivam ga, ipak mu ne dam da tek tako otrči za svojim drugovima.
- Reci
– okreće se.
- Zaboravih
ti reći: Nikada ti neću halaliti onih trinaest minuta!
- Joj
njega, ja tebi neću da spominjem što si ti nas zezn'o, što nešće da nam bideš
zet... A vidi njega, ni to nisi zaboravio – osjetih osmijeh koji mi se učini
sličan kao kad onda odsvira kraj.
Mahnuo
je rukom, uzvratio sam. Te odmah ostalima ispričao priču o tih trinaest minuta.
Kratko
sam se dotakao i svoje neuspjele veze s Maidom, Mujovom rodicom.
Krenuše
i ostali prepričavati neke svoje doživljaje, sve kako bismo manje mislili na
četnička granatiranja, a posebno kako bismo manje okretali glavu nadajući se da
će Mahir, ipak, odnekle bahnuti...
***
Moglo
je proći nepunih dva sata, kada naiđe još jedna grupa Fočaka koja je pronosila
novog ranjenika.
Radi
dnevnika sam uvijek tu na putu, da pitam za ime. A svako iščekivanje je i strijepnja,
uvijek je teže kada je neko poznat.
- Ko
je to? – pitam i ovaj put.
- Mujo!
– jedan odgovori.
- Koji
Mujo? – pitam, a odgovor slutim.
- Andelija.
Mirno
mi čovjek reče, a meni se učini da se tresu i Igman i Bjelašnica. Još mi se
učini kako će se obje te planine na mene sručiti.
Ne
pitam je li teško ranjen, vidi se po izrazima lica ovih što ga nose. Ne traže
pomoć, ali ja moram ići s njima. Pridružuju se Trale, Ahmo i Lato.
Padale
su i do sada granate putem, nekoliko je ljudi i tako ranjeno, ali ne marimo. Trebamo
učiniti sve što možemo da Mujo što prije dođe do kamiona. Trebamo ga pokušati
spasiti.
Ne
može da govori, a imao bih ga šta upitati. Zamoliti.
Ne
nadaju mu se životu, a ja se sve vrijeme molim Bogu. I plačem.
Ne
znam čega je koliko u meni, tuge i hrabrosti, snage, iskrenosti, osjećam i
ponašam se kao da se meni danas ništa gore ne može dogoditi...
***
Po
povratku se nisam odvajao od telefona. Strijepio sam, plakao, uzdisao, molio
se. Halaljivao! I onih trinaest, jebenih minuta, i sve što je među nama nekada
moglo biti.
I,
pitam se - zar sudbina zna imati takav rukopis. Momak je pošao obići cijelu
liniju, podijeliti posljednju želju. Nije slutio da će sresti nekoga ko tako
dugo pamti običnu fudbalsku utakmicu...
Utakmicu
pamti, a hoće li zaboraviti sliku hrabrog mitraljesca plave kofrdžave kose, s
prslukom i zelenom trakom!? S kojim stiže razmijeniti samo par riječi, zbog
kojih se sad sve vrijeme grize za jezik!? Bilo je toliko ljepših stvari na koje
smo mogli utrošiti tih nekoliko riječi...
Svakako
bih jednako ovako zaplakao! Javili su, podlegao je pri pokušaju operacije.
Junačko srce je stalo. Stalo, i otkinulo po komadić srca svakome ko ga je
poznavao. Bio je momčina, i jaran, i prijatelj. Junačina...
Za
junacima se najviše plače. A ovih dana se naplakaše Igman i Bjelašnica. I
Treskavica. Zakareliju, Dževadu, Mungosu, Medinu, Remziji, Ismetu, i desetinama
drugih, pridruži se Mujo. Neke sam znao od djetinjstva, neke svega nekoliko
dana, neke sam vidio samo jednom-dvaput, za neke sam prvi put čuo kada su
poginuli, a nekima nisam htio za života halaliti...
Pitam
se, možda i prvi put iskreno, koliko se zaista pika nijet. Ja sam stigao
nanijetiti za njegova života. Možda nije bio najbolji fudbalski sudija, ali je
bio jedan od najboljih ljudi koje sam poznavao. Baš tako, zato se i kaže da
takvi predosjete, da se stignu sa svima poselamiti, međusobno halaliti.
Mujov život je bio prekratak, da bi se od njega otkidala ma i jedna minuta. Zato, Mujo, izvini mome jeziku!
