Vilu ljubi Murtez
Alagiću.
Vilu ljubi devet godin' dana.
Kad deseta godina
nastala,
progovara Murtez Alagiću:
„Tebe ljubim devet godin' dana,
još se nisi na me
nasmijala?“ 29. i 30. juli 1993.
„Kako ću se na te
nasmijati,
kad mi uze krila i
košulju?“
Prevari se Murtez
Alagiću,
pa joj vrati krila i
košulju.
Kad se vila dograbila
krila,
ode vila nebu pod
oblake...
Sinoć i tako ne bih mogao zaspati, ali bih danas djelovao kao da nije bilo tako. Svaki heroj koji ginući ode, ostavi ono što nas tjera da smo još budniji, spremniji, odlučniji. Mujo je otišao...
A
Mahir je pobjegao! Svi drugi su bliži reći kako je samo u pitanju ponovno
buđenje nekog čudnog straha kod njega, čudnog kakav je cio, straha kakav jedino
on ima. Ja, međutim, nikako da se otmem utisku da to, jednostavno, ne može biti
istina. Neko je proveo toliko vremena u Borču, nije sve vrijeme mogao prikrivati
taj svoj neobični strah!
Pobjegao
je, otišao bez riječi, bez objašnjenja. A mogao je makar meni reći, ja sam mu
jedini vjerovao! A šta, ako je i rekao, onako ćutke?
Meni
je sad pogađati. Ne vjerujem da se ustavio na Igmanu, baš kao što sam siguran
kako nije tek tako ni nestao.
A
sve je danas trebalo da izgleda kao da će na bolje krenuti. Galib je održao
obećanje, dobili smo još mina. Još bih i pomislio kako ćemo mi krenuti u
kontraofanzivu. Vrijeme je. Samo da Mahir nije pobjegao...
A
i vijesti okolo koje ispuniše dan, baš nas tjeraše da o svemu šire mislimo.
Nismo više jedini što tražimo smjenu, ukoliko se nešto ne promijeni neće nas
četnici morati goniti odavde, sami ćemo otići!
Baš
to što i ostali traže smjenu, a što se umjesto smjena govori tek o manjim
grupicama novih boraca koje dolaze, naše nade čine tanjima. Rekao bih, nadamo
se sve više, vjerujemo sve manje. Zato smo se i organizovali, sprovodimo još
jednu Galibovu zamisao. Svaki bataljon šalje po jedan vod na Bjelašnicu, na
kupanje i jednodnevni odmor.
A
i četnici, baš se danas nešto primirili. Možda samo vrše smjene, a možda i
čekaju vidjeti hoćemo li se sami povući.
Nekako
sam siguran kako im je posljednje u šta oni vjeruju to da bi mi mogli prijeći u
ofanzivu. To bi nam trebalo - da je prilika. Na kraju, da se već hoće nešto
promijeniti...
Duge
noći bez Mahira. U rovu si, buljiš u mrak u kojem ti se ponekad i pričini da se
nešto pomjerilo, skreneš pogled na onoga do sebe i vidiš da te samo - prenijelo
na trenutak. Odeš do susjednog rova, i vidiš kako je i tamo sve posve isto.
Do
pješadije ne smiješ, gust je ovaj mrak, oni su još nenaspavaniji. Rijetki koji
imaju sat, svako malo obavještavaju koliko je još do zore. Zore koja donosi
jedno olakšanje, a možebiti hiljade olovnih briga...
***
Ipak,
ova je zora donijela još nešto!
Evo
nama našeg Mahira. Vratio se!?
Prepoznajemo
ga, iako je kakvog ga nikada prije nismo vidjeli. Veseo je bio pred onaj
nestanak, u odnosu na to kakav je sad!
Meni
se čini kako je začuđen što ovo još nije palo. Samim tim, ne htjedoh ga ništa
pitati.
Ipak,
Ahmo i Lato smatraju kako imaju pravo na to.
Provociraju
ga. Pričom da bi i sami rado pobjegli, kada bi imali gdje. Odnosno, kada bi ih
ko htio gledati da negdje leže dok sve ovo još traje.
Nisu
ga isprovocirali, ali im je nešto rekao. Uspio je sići skroz u Hrasnicu, proći
sva tri usputna punkta. Ali, samo što je ručao i okupao se, vojni policajci su zakucali
na vrata. Sproveden je u nekakav pritvor, gdje je držan do sinoć, dok kamion
nije smio poći. Ukupno ih je tim kamionom doveženo četrdesetak.
O
tome kako mu je bilo u pritvoru nije govorio, ali je u nečemu drugom htio
ostati do kraja iskren. Ukoliko mu se ukaže prilika, ponovo će pokušati
pobjeći.
- Trale
– brzo stigoh naći se sam s Jasminom Čolpom – dva puta ne smijemo ponoviti istu
grešku. Jedno oko nikad ne skidaj s Mahira. Jebeš četnike, neće oni dok je
Mahir s nama. A kada već navale, progovoriće Mahir.
- Samo
pođe li, ima da mu polomim obje noge dok ne kaže sve što je naišaretio – iako
kroz osmijeh, Trale je sasvim ozbiljno dijelio moje razmišljanje.
Osim
nas dvojice još je i Abid Hajdarević u potpunosti saglasan. Razumio je naše
došaptavanje i pridružio nam se. Ma koliko vješt bio, od šest očiju ne bi smio
biti vještiji!
Samo
da su četnici skroz stali s granatiranjima!
***
U
odnosu na jučer, pješadijski se napadi čuju prema Proskoku i prema Hojti, gdje
najviše tuku i artiljerijom.
Povremeno
ni nas ne zaboravljaju, sada nas pokoji put počaste i kojom haubičkom. A na
svaku takvu, glava uvijek mora ravno zemlji. Da bi ostala čitava. Prvo se u to
uvjeriš, tek onda oslušneš da su i ostali nepovrijeđeni, pa na kraju gledaš je li
Mahir još tu!
- Jebem
ti... – nakon jedne mi se ote – da li ovo, ljudi, može biti da je moguće?
Ne
vrijedi sada da korimo jedan drugog. Glave su nam na ramenima, a granate još
padaju - nije se pametno puno šetati okolo. Ako nisi Mahir, jer on jedini može
znati kada je sigurno, a kada može poginuti. Prije toga će, svakako, pokušati
pobjeći.
Pobjegao
je, otišao? Ne, ovaj put nećemo reći da je pobjegao, niti da je otišao.
Jednostavno, nestao je!
Imao
je par sekundi, samo su njemu mogle biti dovoljne. Ne mogu se zakleti da je i
prije par minuta još bio tu, možda nam se svima pričinjavalo...
- Trebali
smo mi njega svezati... – Abid najbolje otkri, koliko smo mi našim očima
trebali vjerovati spram Mahira.
Možda
je Abid i u pravu, ali je to sada glupo komenarisati. Ostaje nam jedino nada da
će se desiti nešto što će nam na vrijeme otkriti sve to što nam Mahir prećuta.
Još,
nalazim i drugi način da ohrabrim i sebe i ostale. Govorim im kako će s nama
bar, sve biti u redu. Da nije tako, Mahir bi nam već nešto rekao!
