U subotu predveče,
sjedi sultan i plače.
Pitala ga Rabija,
prelijepa robinja:
„Šta je tebi, sultane,
zašto suze proljevaš?“
„Plačem robinjo, od jada ti znana,
Bosna mi je prodana!“
Zaplakala Rabija,
prelijepa robinja:
„Sunce naše sa istoka,
teška ti je
nevolja...“
„Jeste, moja robinjo,
sva je Bosna propala!“
„Plačem robinjo, od jada ti znana,
Bosna mi je prodana!“
„Moja vjerna robinjo,
duša mi je ranjena;
Murtati me izdali,
zulumćari prodali.
Murtate ću hvatati,
u tamnicu metati“
„Plačem robinjo, od jada ti znana,
Bosna mi je prodana!“
Iz procjepa je javljeno da je i ručak krenuo
linijom. Možda i od kuhara doznamo nešto, osim - da su još jednom iz Zenice
krenule Sedma i Sedamnaesta.
Mahirov drugi odlazak nas okuplja sve, mogu
rovovi i prazni sat vremena. Dok s mirom ručamo, čujemo šta ima novo.
Malo su i granate stale, sve skupa djeluje
varljivo tiho.
Latif je dežurni kuhar, zaustavlja konja i žurno
nam se primiče s manjerkom.
Zamirisa grah, bolje nego Latifove riječi:
- Požurite s ručkom, moj vam je savjet!?
- Zašto? – pitam.
- Ko da sam čuo da je Hojta pala!
- Jeste! Nemoj ni sipati. Hojta je pala!
- Otkud ti znaš?
- Nema Mahira!
- Šta, Mahira?
- Duga priča, a vremena malo. Nego ti produži
dalje, možda niz liniju ima gladnijih.
- Hajde, ne paniči. Da znaš samo kako je grah
dobar!
Poslušah ga, ali sam jeo najbrže što sam mogao. A
i odmah poslije sam ostalima rekao da budu spremni za transport šesetke i mina,
dok sam sam požurio Ćuzi, vidjeti za jednog konja.
Tamo me dočeka življe stanje nego sam očekivao.
Sve je bilo skoro spremno za pokret, tek je u međuvremenu isto i nama javljeno.
Čak sam ih i zatekao, nismo bili planirani u korištenju konja. Ćuza to pokuša
objasniti, bataljon je raspolagao sa svega tri konja, čime jedino i mogu biti
upotrijebljeni za ono najnužnije.
Bez vremena da se raspravljam podsjetih ga da
poslije lijekova, ništa od naše šestke i mina ne može biti preče. Obećao je,
zatraživši da se vratim i sve pripremim.
Vratio sam se, a znao sam da smo već spremni.
Čekajući, ispričah šta sam još od Ćuze čuo. Radilo se o objašnjenju toga kako
je Hojta pala!
Branili su je Fahrovi. Hrabro, uporno i
neprobojno. Uz puno žrtava, ali nepokolebljivo. Do jutros - kada im je žičnom
vezom javljeno da se povuku, siđu do „Famosa“, kako bi otišli na drugi pravac.
Fahru je naredba bila čudna, ali ju je nije komentirao. U glavi mu se zavrtilo
kako je linija pukla na nekom drugom, slabije branjenom pravcu.
Pravo iznenađenje ih je čekalo usput, prilikom
povlačenja. Susrevši se s jednim vozilom Komande divizije, svi zajedno su
otkrili o čemu se, o kakvoj izdaji radi. Provjereno je, te se Fahro odmah
okrenuo nazad.
Kasno, četnici su već bili gore. Inače ne bi ni bilo
riječi o izdaji, već o kakvoj velikoj nemogućoj zabuni. Ili, o još nemogućijoj
velikoj šali.
A Hojta je bila ključ naš odbrane. Znali smo to
mi, znali su i četnici, znao je i onaj što nas je izdao. Taj će teško biti
otkriven, ali je još teže bilo i pomisliti vratiti se na Hojtu.
Ostaje Šiljak. Brdo iza.
Pad Hojte, ipak, ne znači i pad Bjelašnice.
Trebamo cijelu liniju malo povući nazad, tu zaustaviti četnike, a tek onda
razmišljati o svemu ostalome.
Već je i nacrtana ta nova linija, Ćuza mi je
otprilike predočio kuda, samo što ja tome baš i ne dah u glavu. Moje su misli
kružile drukčije, a čekale su samo obećanog konja...
Koji nikako da dođe. Još vremena - da pričamo o
padu Hojte. Malo nas sve podsjeća na pad Rogoja. S razlikom što se tada
nije ništa krilo.
Sada, tek nas nerviraju vijesti koje su naši
radiji javljali svih ovih dana. Svaki dan je završavano isto „Naše linije na
potezu Ledići-Dejčići-Dujmovići su čvrste i stabilne!“
Ličilo nam je to na pripreme naše kontraofanzive,
koju dočekati nećemo. A koja je s Hojte, još i bila moguća. Sa Šiljka, sve je
manje vjerovatno.
Puno više liči da će biti još novog uvezivanja,
negdje između igmanskih homora. Kako će tek tada ružno zvučati kada se to
prizna na radiju, kada ispadne da smo se Igmanu povukli kao da Bjelašnice nije
ni bilo...
Sve nas podsjeća na pad Rogoja, a vremenom se
pojavi i najveća sličnost. Vrijeme je ubijalo, za čekanja ga više nije bilo.
Petnaest minuta je kako su se povukli i oni ispod nas, a Mahir se,
najvjerovatnije, više ne misli vraćati.
Preostalo nam je da teret razdijelimo između
sebe, a u procjepu ćemo se već izgalamiti na Ćuzu. Šaban će stanicu, Abid
sanitet, trojica će uzeti po dio šesetke, ostali ćemo mine.
***
Samo da još zatekosmo Ćuzu! Više ne liči na pad Rogoja,
identično je!
Tužno i žalosno je bilo vidjeti sve prazno. Gdje
je do prije pola sata bila Komanda bataljona, sada su se samo dali vidjeti ostatci
smjeća.
Nešto smo i iskoristili, sanduke od mina smo
porazvaljivali, lakše nam je s vrećama. Dolazi nas po pet-šest mina, što i nije
toliko naporno.
Sve drugo više boli. Propara nas i dobra količina
straha, koja je, opet, bila manja od ljutnje koja je stalno rasla.
- Idemo! – skoro se izderah kad bijahosmo gotovi.
- Kuda ćemo? – Glibo zatraži najprije objašnjenje,
svakako aludirajući na ono što sam već pomenuo u vezi te nove linije.
- Pojasniću usput. Ali, ako mene budete slijedili -
zaustavljanja nema prije Igmana. Žurim da izaberem ponajveću homoru!
Bjelašnica,
ispod Hojte
