Sve behara i sve cvjeta,
cv'jeće miris pruža,
a na mome jadnom srcu
uvehla je ruža.
Uvehla je, nestala je,
iz sjećanja moga,
kao ruža neubrana
ode za drugoga.
Moje ruže nema više,
da se kitim njome.
Ubode me i ostavi
bol na srcu mome!
/Zaim Imamović/
Iz procjepa je javljeno da je i ručak krenuo linijom. Možda i od kuhara doznamo nešto, osim - da su još jednom iz Zenice krenule Sedma i Sedamnaesta!?
Mahirov
drugi odlazak nas okuplja sve, mogu rovovi i prazni sat vremena. Dok s mirom
ručamo, i čujemo šta ima novo.
Malo
su i granate stale, sve skupa djeluje varljivo tiho.
Latif
je dežurni kuhar, zaustavlja konja i žurno nam se primiče s manjerkom.
Zamirisa
grah, bolje nego Latifove riječi:
- Požurite
s ručkom, moj vam je savjet!?
- Zašto?
– pitam.
- K'o
da sam čuo da je Hojta pala!
- Jeste!
Nemoj ni sipati. Hojta je pala!
- Otkud
ti znaš?
- Nema
Mahira!
- Šta,
Mahira?
- Duga
priča, a vremena malo. Nego ti produži dalje, možda niz liniju ima gladnijih.
- Hajde,
ne paniči. Da znaš samo kako je grah dobar!
Poslušah
ga, ali sam jeo najbrže što sam mogao. A i odmah poslije sam ostalima rekao da
budu spremni za transport šesetke i mina, dok sam sam požurio Ćuzi, vidjeti za
jednog konja.
Tamo
me dočeka življe stanje nego sam očekivao. Sve je bilo skoro spremno za pokret,
tek je u međuvremenu isto i nama javljeno. Čak sam ih i zatekao, nismo bili
planirani u korištenju konja. Ćuza to pokuša objasniti, bataljon je raspolagao
sa svega tri konja, čime jedino i mogu biti upotrijebljeni za ono najnužnije.
Bez
vremena da se raspravljam podsjetih ga da poslije lijekova, ništa od naše šesetke
i mina ne može biti preče. Obećao je, zatraživši da se vratim i sve pripremim.
***
Vratio
sam se, a znao sam da smo već spremni. Čekajući, ispričah šta sam još od Ćuze
čuo. Radilo se o objašnjenju toga kako je Hojta pala!
Branili
su je Fahrovi. Hrabro, uporno i neprobojno. Uz puno žrtava, ali nepokolebljivo.
Do jutros - kada im je žičnom vezom javljeno da se povuku, siđu do „Famosa“, kako
bi otišli na drugi pravac.
Fahru
je naredba bila čudna, ali ju je nije komentarisao. U glavi mu se zavrtilo kako
je linija pukla na nekom drugom, slabije branjenom pravcu.
Pravo
iznenađenje ih je čekalo usput, prilikom povlačenja. Susrevši se s jednim
vozilom Komande divizije, svi zajedno su otkrili o čemu se, o kakvoj izdaji
radi. Provjereno je, te se Fahro odmah okrenuo nazad.
Kasno,
četnici su već bili gore. Inače ne bi ni bilo riječi o izdaji, već o kakvoj
velikoj nemogućoj zabuni. Ili, o još nemogućijoj velikoj šali. Da je Fahru
poziv za povlačenjem upućen radio-vezom bilo bi mjesta nagađanjima o umješnosti
četnika, ovako je nažalost stvar poprilično jasna.
A
Hojta je bila ključ naš odbrane. Znali smo to mi, znali su i četnici, znao je i
onaj što nas je izdao. Taj će teško biti otkriven, ali je još teže bilo i
pomisliti vratiti se na Hojtu.
Ostaje
Šiljak. Brdo iza.
Pad
Hojte, ipak, ne znači i pad Bjelašnice. Trebamo cijelu liniju malo povući
nazad, tu zaustaviti četnike, a tek onda razmišljati o svemu ostalome.
Već
je i nacrtana ta nova linija, Ćuza mi je otprilike predočio kuda, samo što ja
tome baš i ne dah u glavu. Moje su misli kružile drukčije, a čekale su samo
obećanog konja...
***
Koji
nikako da dođe. Još vremena - da pričamo o padu Hojte. Malo nas sve podsjeća na
pad Rogoja. S razlikom što se tada nije ništa krilo.
Sada,
tek nas nerviraju vijesti koje su naši radiji javljali svih ovih dana. Svaki
dan je završavano isto „Naše linije na potezu Ledići-Dejčići-Dujmovići su
čvrste i stabilne!“
Ličilo
nam je to na pripreme naše kontraofanzive, koju dočekati nećemo. A koja je s
Hojte, još i bila moguća. Sa Šiljka, sve je manje vjerovatno.
Puno
više liči da će biti još novog uvezivanja, negdje između igmanskih homora. Kako
će tek tada ružno zvučati kada se to prizna na radiju, kada ispadne da smo se
Igmanu povukli kao da Bjelašnice nije ni bilo...
Sve
nas podsjeća na pad Rogoja, a vremenom se pojavi i najveća sličnost. Vrijeme je
ubijalo, za čekanja ga više nije bilo. Petnaest minuta je kako su se povukli i
oni ispod nas, a Mahir se, najvjerovatnije, više ne misli vraćati.
Preostalo
nam je da teret razdijelimo između sebe, a u procjepu ćemo se već izgalamiti na
Ćuzu. Šaban će stanicu, Abid sanitet, trojica će uzeti po dio šesetke, ostali
ćemo mine.
***
Samo
da još zatekosmo Ćuzu! Više ne liči na pad Rogoja, identično je!
Tužno
i žalosno je bilo vidjeti sve prazno. Gdje je do prije pola sata bila Komanda
bataljona, sada su se samo dali vidjeti ostatci smjeća.
Nešto
smo i iskoristili, sanduke od mina smo porazvaljivali, lakše nam je s vrećama.
Na nas koji mine nosimo dolazi po pet-šest, što i nije toliko naporno.
Sve
drugo više boli. Propara nas i dobra količina straha, koja je, opet, bila manja
od ljutnje koja je stalno rasla.
- Idemo!
– skoro se izderah kad bijahosmo gotovi.
- Kuda
ćemo? – Glibo zatraži najprije objašnjenje, svakako aludirajući na ono što sam
već pomenuo u vezi te nove linije.
- Pojasniću
usput. Ali, ako mene budete slijedili - zaustavljanja nema prije Igmana. Žurim
da izaberem ponajveću homoru!
