Španske lađe svud po moru,
a u gradu glas.
A građani u očaju
očekuju spas.
A u gradu i na moru
strog je nalog dat:
da se javi svaki onaj
koji plivat' zna!
Javiše se dva mladića,
oba plivača.
Jednom ime Sejid Hasan
drugom Husnija!
Hasan skida kožni kaput,
tajne ušiva,u sinje se mora baca
da ga prepliva!
A kad vidje Sejid Hasan
daleko je spas;
on podiže ruke k nebu:
„Allah ilallah!
Halal' babo, halal' majko,
halal' rode moj!
Ja umirem za slobodu,
i za narod svoj!“
Ne
toliko važno bi što se to poklopi skoro u isto vrijeme. Akšam je bio na
prijelazu u noć kada smo odozdo čuli tupi topot konja, a odzodgo osjetili grupu
ljudi koja nam se primicala. I očekivali smo ih, i išli su dosta mirno, nije
bilo nikakvog straha da bi mogao biti neko drugi.
Ćutke
mi tovarsimo konje, ćutke ratnici počeše prolaziti pokraj nas. Teško u mraku
razaznajemo lica, a nigdje snage da koga upitamo.
Zastajemo
u momentu kada dvije grupe tiho nosaše po jednoga. Poginulog, dok je očito da
svi ranjeni hodaju sami, što je misao koja zapinje kroz tugu za tom dvojicom.
Zapinje, da čovjek uopšte ne može da govori o sreći.
Ja
sam njih par uspio prepoznati, ali više ni u to nisam bio siguran. Ova mi se
slika miješala s jutrošnjom.
Konji
su potovareni, a ja prilazim kraju kolone gdje sam prepoznao Šeksa.
Ni
on nije onaj jutrošnji. Plače.
Plaču
svi, iako su se već isplakali. Plaču i sad, iako suza i ima i nema.
Plače
i noć, plače cijeli Voljevac. Odjekuju Crni vrh i Ibragina koliba. Jeke, i ima
i nema.
Hoću
i ja da zaplačem.
-
Ko je? – skupljam snagu da pitam Šeksa.
Dvije
sekunde vječnosti. Šeksova ruka na mom ramenu, da se lakše kaže što se lako ne
može reći.
-
Šefa i Dževad.
Tri
sekunde vječnosti. Vječne tuge.
U
te tri sekunde tri stotine slika. Na njima Šefa Kovačević i Dževad Ćerimagić.
Izdvajam
po jednu. Šefa je u Kerleta Lukama rekao da posebno voli i cijeni nas
Trošnjane, zbog pokazanog međusobnog jaranstva. Vjerovatno sam pogriješio u
izboru, ispred je trebala biti ona s Proskoka, kada ga ja najbolje upoznah
onakvog kakav je najviše bio, veliki, neustrašivi i veoma srčani ratnik i
heroj. Ili, noći kroz Jahorinu i Trebević, kada mi se činilo da je jedino on
više od mene trošio snage, trpio sve poznate i nepoznate surovosti tih planina.
Uz mene je bio i oba puta kada se bijahosmo zaputili ka Zelengori. Zastajem s
uzdasima, jesam li ga premalo poznavao? Jesu li meni Musa i Ćuza izgledali više
ratnički, jesam li pretjerano se vezivao uz Šeksa, a Šefa se toliko puta, kao
sudbina nalazio uz mene? Zašto se tek sada pitam je li malo reći, hoće li se
moći zaboraviti da je poginuo s dozvolom za dopust u džepu, odgodio je posjetu
porodici zbog ove akcije...
Dževada
gledam kako se u Kerleta Lukama mršti na moju šalu da će mi njegova uniforma
biti taman, kad je skratim za rupe od metaka. Sad bih se trebao stidjeti toga,
jer svakako ispred treba da bude povjerenje koje je on pokazivao prema meni,
koje je veće od onog koje sam ja uzvraćao. A pamtiti ga trebam po našoj prvoj
akciji iz Trošnja, po onome preko Bistrice...
Ove
slike njih dvojice mi se stadoše miješati sa slikama ostalih što su svoje
živote dali. I to tako, da sam u te tri sekunde potpuno zaboravio kako su u
akciji bila dva, tačnije tri Dževada.
-
Dževad Muhović! – Šeks, kao da je u mojim očima
vidio slike kojih se ja prisjećah.
Samo
je mrak spriječio da se moja reakcija bolje vidi. Mislim da je ona prirodna,
bez obzira koliko mi je i Muhovića žao.
Srećom,
niko nije mogao vidjeti koju sliku prizvah prisjećajući se Dževada Muhovića.
Grebak, jakne koje nam je Buljubašić dao a jednu je tražio Bešović. Ne ujeda se
čovjek samo za jezik, može i za misli, Dževad je tada samo izvršavao naređenje
baš kao i mi prije toga.
Otresam
misli, puštam nove suze. Ne znam kada ću prestati plakati. Kao ni svi ostali.
Suzama koje zalud čekaju da se Dževad Muhović i Šefa podignu s nosila, da nam
kažu da ovo nije istina, da su oni živi, da će ujutro svojim porodicama, kako
je i bilo planirano... Ali, kako nije bilo suđeno!
Suđeno
je da najbolji odlaze. Suđeno je riječ koju počinjem mrziti.
