Mlado pastirče i milo,
što si se tako snuždilo?
Što ti je srce uvehlo,
da l' ti je stado potpuno?
Stado je moje potpuno,
al' mi je srce klonulo.
Tri dana sjedim ja ovdje,
stado mi pase kraj vode.
Ja uzmem frulu i sviram,
s njom svoju dragu dozivam.
Sva gora ječi od frule,
al' moja draga ne čuje.
Novi
dan počesmo dijelom još uz noć ranije stečene utiske. Ja i Salja dogovaramo
kako da ispunimo dan do večere, povezujući ono što u genima nosimo s onim što
nas poče vezivati za ovaj kraj, posebno se zadržavajući na onome što dosad
ovdje vidjesmo i doživljesmo, onoga što poželjesmo, zaključno s onim što sinoć
pročitasmo.
Valjda
negdje postoji sredina!?
Ali,
do te sredine treba još učiti. Na jutarnjoj kahvi kod naših malih prijatelja
vidjesmo kako se oni trude pomoći nam u nečemu što ni sami ne razumiju!
Ispraćajući nas došapnuše nam da im se domalo pridružimo, njih je sve četvero
danas cijeli dan za ovcama. U brzini nam samo stigoše došapnuti da će biti na
„Plohi“!
Ne
tražismo tu objašnjenje, računasmo kako ćemo se već nekako snaći. Ako i nije
unešena na karti, raspitivaćemo se, neko će nam zasigurno znati objasniti.
Jedino
smo, kao za svaki slučaj - pogledima dobro upratili pravac u kojem su zamakli s
ovcama.
***
Na
samom izlazu iz sela sretosmo čovjeka od kojeg zatražismo potrebnu pomoć.
-
A, za koju plohu pitate? – čovjek je bio malo
zbunjen, dok je kontrapitanjem više zbunio nas.
-
Kako koju!? Koliko to ovdje ima livada da se tako
zovu!? – ja to odmah i pokazah.
-
De vi meni recite, je li vi tražite neku livadu,
ili plohu?
-
Ono što mi znamo je samo to da se zove „Ploha“, i
da tu neki naši mali drugari čuvaju ovce – bez obzira na trajuću zbunjenost, ne
odustajah od nakane da dobijemo bilo kakve informacije – sad, mi ih nismo
razumjeli, mi smo kontali da je to livada neka, veća, tog takvog imena.
-
Razumijem sad, samo da se ja sjetim kako se to
kod vas zove – čovjek se osmijehnu – pomozite mi, to je što je nekad bila šuma,
pa je ona isječena da bi se posadila druga...
-
Prokres... Gola sječa... Krčevina... – mi
stadosmo nagađati.
-
Eh, to. A, evo, sad sami pogledajte, dok budete
išli naprijed, koliko samo ovuda ima ploha.
Zahvalismo
čovjeku, mada je i ono njegovo „Nema na čemu“ dobrim dijelom odgovaralo istini,
dok se ja uzaman pitah kako da se u ovako kratkom vremenu dva puta prevarim
zbog jezičkih specifičnosti. Beskorisno sam se i pred sobom pravdao, da me je
čitanje zamorilo, mozak ostao nedovoljno naspavan...
U
tačnost onoga što nam je rečeno uvjerismo se već na narednoj krivini. Krčevina,
prokresa, golih sječa, puna okolina. Sve - ploha do plohe!
***
Šanse
da bismo mogli potrefiti bijahoše vrlo male, međutim držasmo i kako se ne valja
vraćati. Zato, prije nego što imadosmo planirano, odlučismo malo odahnuti.
-
Šta ćemo sad? – Salja brzo postavi pitanje koje
se samo nametnulo.
-
Ništa.
-
Kako, ništa!?
-
Lijepo. Mislim, ništa od ovog kamo smo pošli.
Večeras ćemo, kada se vrate, od malaca tražiti da nam precizno objasne,
nacrtaju, valjda će opet nekad svi ići u čobaniju. A za danas, nema nam druge
nego se vratiti staroj, oprobanoj metodi. Fatamo se karte, biramo jedno od
preostalih, neispitanih sela.
Nije
ovo što smo željeli, pomalo nam bi i žao dječačića, toga što će cijeli dan
pogled pružati u pravcu iz kojeg će se nadati da ćemo se pojaviti.
Nismo
u situaciji da sad popravimo stvar, večeras ćemo da im objasnimo, na neki način
i izvinimo se. Shvatiće, ako već nisu i sami. Ili, možda, uz pomoć sestara, ako
su morali pojašnjavati kuda im i zašto pogledi tako često bježe. Ko zna, možda
oni i nisu sami sve smislili!?
Sve
to je što danas saznati nećemo, nešto možda ni poslije nekad, ali ja na karti
već zaokružujem sljedeće selo koje idemo upoznati.
Na
ovoj je strani, pripada Privoru. Sasvim je blizu Pridvoraca, neće ga biti teško
pronaći. Jeste da ćemo i ovaj put morati malo uzbrdo, ali za danas bolje
varijante nemamo.
