Operacija KOVERAT
predstavlja najozbiljniji pokušaj deblokade Sarajeva krajem 1992. godine. Da je
operacija uspjela, historija odbrambeno-oslobodilačkog rata bi se sigurno
drugačije odvijala. Operacija KOVERAT je odisala velikim brojem propusta, nestručnosti,
površnosti, opstrukcija, ali sigurno nije nedostajalo srca, hrabarosti i
krvi...
Vehbija Karić, Mirsad Čaušević Brada, Alija Ismet i Medo Haznadar 13.
decembra 1992. godine šifrovano su sa Igmana poslali Seferu Haliloviću na
odobrenje odluku za napad na igmanskom pravcu operacije „Koverat“. U odluci je
detaljno razrađen plan napada na pet pravaca od Hadžića do Jahorine i
Trebevića. U kratkoj depeši oni su plan operacije sveli u dvije rečenice.
„Naša osnovna zamisao“, pisali su oni, „za predstojeća dejstva je
sljedeća: glavni pravac napada izvodimo preko Jahorine i Trebevića... Pomoćni
pravac... Butmir – Kotorac - s. Gatrovići i Vrelo Bosne – Ilidža – Nedžarići.“
Sefer se nije odmah složio sa tom zamisli. Odgovorio je Kariću: „Amidža, planom „Sloboda“ ili kako ga četnici zovu „Koverat“, bile su
predviđene snage koje se iz objektivnih razloga ne mogu angažovati. Vi činite
napore da radite po planu, ali je moj zaključak, nakon proučavanja vaše odluke,
da je front preširok, da će doći do rasipanja snaga i što je najtragičnije
nećemo izvršiti deblokadu grada.“
Halilović je predložio drugu varijantu napada. „Mislim da bi angažovanje
snaga“, pisao je on, „trebalo biti ovako: Sve raspoložive snage upotrijebiti u
zoni dejstva Trnovo – Debelo brdo tt.1389 – Kovačevac – Košćan – Gladno polje –
Doglodi grupišući glavne snage na pravcu Vrelo Bosne – Butmir – Kasindolska
cesta – Stupska petlja, Krupac – Ilinjača – Lukavica, a pomoćne snage na pravcu
Grab – Tvrdimići – Studenkovići – Hadžići – Blažuj – Osijek – Doglodi.“
Zato što Komanda na Igmanu nije ispoštovala ovu odluku načelnika Glavnog
štaba, Divjakova komisija joj je ovo upisala kao jedan od najvećih grijehova.
Zašto nije?
„Nismo mi ništa na svoju ruku radili“, kaže Vehbija Karić. „Ja sam bio
uvjeren da je naš plan dobar i ubjeđivao sam i Sefera, pa se i on složio.
Složio se i predsjednik Izetbegović.“
„Upozorio sam ih depešom, ali sam im rekao ako su oni odobrili ovaj
pravac, ja ga prihvatam“, kaže Sefer Halilović. „Ne mislim da taj pravac nije
bio dobar, nego nije bilo dobro što su uputili jedinice, a nisu ih vodili. Da
je Vehbija Karić vodio borce preko Jahorine i Trebevića, uvjeren sam da bi
zadatak izvršio i doveo ih u Sarajevo.“
Zanimljivo je da je taj pravac odobren i u Direktivi Štaba Vrhovne
komande od 10. septembra 1992. godine u kojoj stoji: „Glavne snage angažovati u
deblokadi Sarajeva. I to: snage „Jug“, osloncem na planinu Igman zabaciti na
prostor Jahorine i Trebevića, sa zadatkom: presjeći komunikaciju Pale – s.
Tvrdinići i Pale – s. Brus, odsjeći Pale od Lukavice, a u daljnjim dejstvima, u
sadejstvu sa snagama iz grada, razbiti neprijatelja na prostoru Brus – Osmice,
stvoriti uslove za izvlačenje snaga na širi prostor Trebevića i Jahorine.“
Na izbor glavnog pravca napada preko Jahorine i Trebevića nije presudna
bila Direktiva, nego prijedlog Zaima Bešovića, komandanta bataljona „Sutjeska“
Fočanske brigade, koji je taj teren dobro poznavao i uvjerio se da je „prazan“.
„Imali smo druge planove, ali je došao Bešović i predložio nam ovaj
pravac tvrdeći da na tom velikom prostoru nema četnika i da jedinice neopaženo
mogu doći do Trebevića“, sjeća se Mirsad Čaušević Brada. Vehbija Karić to
potvrđuje, ali ističe da je i on „imao taj pravac u glavi“.
Operacija „Koverat“ trebalo je da počne 15. decembra istovremeno i na
igmanskom i na visočkom pravcu. Ali, HVO nije oslobađao armijske konvoje sa
MTS-om u Busovači i Bugojnu. Halilović je 13. decembra pisao predsjedniku
Izetbegoviću u Mostar moleći ga da učini nešto „da nam se zaplijenjena
artiljerijska municija od strane HVO u Busovači pod hitno preda.“
Ali, kako su konvoji i dalje bili blokirani, a i sa Igmana i iz Visokog
stizali zahtjevi za pomjeranjem početka operacije, Sefer je poslao depešu
Kariću i Deliću predloživši im prolongiranje početka operacije za „48 plus 24
sata“.
U Jablanici je predsjednik Izetbegović 14. i 16. decembra održao nove
sastanke sa predstavnicima Armije i HVO i predložio „zajedničku operaciju i
zajedničku komandu“, kako je u svojoj svesci zabilježio Karić. Na sastanak je
došao i zapovjednik HVO-a Milivoje Petković koji je rekao da ima ovlasti za
angažovanje HVO u deblokadi Sarajeva. Potvrdio je učešće jedinica HVO iz
Kiseljaka. Obećao je i da će Armiji posuditi 1.000 pušaka i milion metaka.
Jaganjac je ponovo obećao 200 „Tutinih bojovnika“. Na sastanku je bio i Mate
Šarlija Daidža koji je najavio da će na Igman dovesti bataljon boraca i deset
kamiona MTS-a. „Na Daidžine vojnike nismo računali, jer ih nije imao“, kaže
Mirsad Čaušević Brada. „Ali, nadali smo se da će doći i logistički nam pomoći.“
Arif Pašalić je potvrdio učešće tri bataljona 4. Korpusa. Iz Prvog
korpusa angažovani su borci četiri brigade, koje su se nalazile van blokiranog grada,
pa odred iz Fojnice, „Crni labudovi“, „Silver Fox“, MUP, jedinica „Zulfikar“ i
borci Juke Prazine. Ukupno je u deblokadi trebalo da učestvuje oko 4.000 boraca
i bojovnika.
A 15. decembra ozvaničena je i Komanda IKM ŠVK OS na Igmanu koja je,
poslije nekoliko izmjena, ovako izgledala: Vehbija Karić Amidža, komandant,
Mirsad Čaušević Brada, zamjenik komandanta, Ismet Alija, načelnik Štaba, te
Mate Šarlija Daidža, Medo Haznadar, Hajrudin Hasanović, Mustafa Gagula, Mustafa
Polutak, Enver Hadžihasanović i Arif Pašalić. Hadžihasanović je kasnije
angažovan na visočkom pravcu, pa nije dolazio na Igman, a nije se mogao u rad
Komande uključiti ni Mustafa Polutak koji se oporavljao od saobraćajne nesreće.
Prema izjavi koju je dao Divjakovoj komisiji Vehbija Karić je naveo da
je „zbog ogromne prednosti agresora u MTS-u i kratkog vremena za pripreme“
ponovo tražio od Halilovića „da se operacija odgodi bar za deset dana“. Ali da
to Halilović nije prihvatio „jer su već bile spremne snage iz Sarajeva za
ubacivanje na Trebević, neke su već bile ubačene“.
Karić sada kaže da mu je Sefer tada rekao da su u neprijateljsku
pozadinu na Trebević ubačena dva bataljona boraca i da će neko snositi
odgovornost ako stradaju. „Nisam imao izbora i krenuo sam dovoljno
nepripremljen“, kaže Karić. „Kasnije sam utvrdio da ni mačka nije bila ubačena
na Trebević“.
„Nisam drugi put mogao odgoditi početak operacije“, kaže Sefer. „Uvijek
im je trebalo još dana“.
On i dalje tvrdi da su na Trebević iz Sarajeva bile ubačene snage u
neprijateljsku pozadinu i čekale borce sa Igmana.
Sefer je 16. decembra izdao naređenje da operacija Sloboda otpočne 18.
12. 1992. godine u jutarnjim satima „energičnim dejstvima svih raspoloživih
snaga i sredstava“. A komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan
izdao je 16. decembra naredbu svim jedinicama Korpusa unutar grada da „u cilju
što ranije deblokade Sarajeva”… „težište svih borbenih dejstava iz svih pravaca
usmjere ka Vogošći“, a u zonama drugih jedinica „intenzivirati izviđačko
diverzantske aktivnosti, učvrstiti odbranu, a po stvaranju uslova preći u napad
na izabranim pravcima“.
autor Šefko Hodžić, ratni novinar i izvještač
izvor
