Zelen orah pao na oranje,
misli mala da sam za varanje.
Mala moja, nemoj me varati
15/16.
decembar 1992.
ja ću tebe mladu poljubiti.
Zelen orah na oranje pao,
ja se ženim, mala, je l'
ti žao!?
Ako
je neko sumnjao da sam ja prije raspoređivanja vidio obje sobe, nije bio u
pravu, iako ni u tom slučaju ne bih napravio drukčiji raspored.
Svježa
su sjećanja na Mojkoviće, raspored se dijelom nametao, tamo su Kuko i Enes lošije
prošli, iako su sami birali, sad svakako petorica moraju u neuredniju. Pod je
bio oštećen, zidovi također, zraka gotovo da i nije bilo. Jedna strana posve
kosa, ona uz potkrovlje, takva da ćemo ja i Salja, glave nam dođoše uz taj zid,
morati dobro paziti svako jutro kako ćemo ustati.
Osim
ovih, Tito i njegovi novi sustanari će imati još pogodnost, oni neće glavu
lupati natpisima na plafonu!
-
Kuku
puku u opacu – Ferid pročita naglas, najveći i najčudniji.
-
Šta li bi to moglo značiti? – i Admin se odmah
upita.
-
Garant je neki strani jezik. Samo koji? Možda
ciganski? – Salja je nastavio s pitanjima bez odgovora.
-
Prije može biti da je šatrovački, da je neka
caka. Tupi mi se kao poznato – a ja se potrudih da se počnemo mučiti, i
pokušamo riješiti misteriju.
Nakon
samo par minuta Omer se izjasni prvi da odustaje, pozvavši i nas da se riješimo
nepotrebnog besposličarenja, odnosno da je svakako pametnije da što odmorniji
dočekamo novo jutro.
-
Nemoj da bi ko ugasio svjetlo, ja zaspati neću
dok ne skontam u čemu je fol – poznavajući sebe, bio sam sasvim ozbiljan.
Minuti
su prolazili, svjetlo gorjelo, Omer otpuhivao, a osam je očiju još uvijek
nedosjetljivo zurilo u plafon, povremeno ponavljajući tekst koji nas je i držao
budnima.
Omer
se još jednom oglasi, predbacujući nam kako smo veće budale nego je mislio, da
bi sljedeći put dosta mudro zaključio, mada pokazujući kako je i on, bar na
momente razmišljao o slovima iznad:
-
Šta vam je, to je neko namjerno to tu napisao, da
budale koje sljedeće dođu ne mognu svu noć zaspati!
-
Možda si ti, Omere, i u pravu, možda je neko, kad
je vidio sve ove druge švrljotine, namjerno napisao nešto bez ikakva smisla. I
ja ću, Boga mi, da spavam! – Salja domalo podrža Omera, smanjujući broj
zagledanih očiju na šest.
Za
mene, Ferida i Admina to je bio razlog više da ne odustanemo, još smo sasvim
dovoljno uporni da vjerujemo kako sve mora imati neki smisao.
Nastao
je tajac, nekih novih dvadesetak minuta. Ja sam već osjećao bolove u glavi,
skoro pa sam i nadu počeo gubiti, nervozu sam sve teže uspijevao kontrolisati.
Suviše mala prostorija, zatim činjenica da se snijeg koji je ovdje od jutros
počeo ponovo padati još nije ispadao, a kamin koji je bio u prizemlju, u koji
se jedino ložilo i tako nejednako zagrijavale sve prostorije, neko vrijeme već
nije primio novu bilju, sve skupa je razbijalo mogućnost da otvaranjem prozora
stvorim uslove da se makar cigaretom malo smirim. Jedino mi je preostajalo da
se nekako dosjetim šta čudna poruka znači, pomisao da odustanem samo me činila
nervoznijim.
Cigareta
me izvukla na hodnik, gdje očekivah imati više mira da riješim problem. Zapravo
sam dao sebi novi rok, desetak minuta tu razmišljanja, potom predaja,
odustajanje.
Vrativši
se prenesoh to drugoj dvojici koja se još mučiše. Svjetlo sam ugasio, nije nam
više bilo potrebno. Buđenja će biti, oči će otići plafonu, iako se neće
vidjeti, ono kuku puku u opacu neće biti
izbrisano.
Taman
je zora stala provirivati kroz mali prozor, kada nas sve razbudi Adminov
grohotan smijeh.
Ferid
i ja ga ne pitasmo, znali smo da to znači kako je riješio misteriju, pokušavali
smo zadnjim naporima shvatiti šta i on, nadajući se kako je za to dovoljno
saznanje da je neko uspio. Omer je pritom stigao još jednom ponoviti da smo
budale, veće nego je mislio.
-
Ama, ljudi, zna li iko od vas ćirilicu!? – Admin
nam je dao tek minut-dva za to dodatno razmišljanje, nakon čega otkri logiku
kojom se sam poslužio.
-
Kiki riki i orasi – pustio sam Ferida da bude
brži od mene, ja samo zavrtih glavom, iščuđavajući se tako sebi samome, tek
usputno se pitajući i je li onaj ko grafit pisa namjerno ili slučajno malo
razmaknuo slova u sredini riječi kikiriki.
I,
pošto se svi malo ismijasmo, isključujući Omera, odlučismo do ustajanja što više
biti budni. Opet se bavismo boravkom ovdje. Nismo žalili za Kerleta Lukama,
Mojkovići su nam više nego nedostajali, preciznije komocija i ugođaj koje su
nam pružali. Trebaće noći da se sasvim naviknemo.
Popustio
sam tako čuđenje što tajnu zidnog grafita toliko dugo rješavasmo, na kraju i
jedva riješismo. Ali se začudih ponovo, kada ga je Kuko odmah provalio.
Ispa
tako da smo zalud iščekivali da njih trojica jutros provire u našu sobu, i da
njima postavimo isto pitanje.
-
Kikiriki i orasi, šta ja znam šta to znači – Kuko
nas je makar više nasmijao nego smo i tražili, on je odmah ispravno razumio
grafit, tridesetak sekundi je razmišljao koliko smo ozbiljni s pitanjem – mora
biti da su nekad bili za doručak, šta ja znam. Nego, dajmo mi vidjeti šta je
nama jutros za fruštek, dižite se, znate da svi moramo ići, nisu ovo Mojkovići da
može jedan donijeti za sve.
Kad
smo mu objasnili zašto se svemu tako smijemo, on nas još jednom nasmija, priznavši
kako on i sada bolje zna ćirilicu od latinice.
Ono
zbog čega smo se još smijali, a toga i nismo bili svjesni, jeste da je ovo
možda i jedina prilika. Sve što bude slijedilo, vjerovatno će biti ozbiljnije!
