Nađoh jagluk u dragoga svoga,
Kada
je već krenulo svitati i kako se naše druženje završavalo, trudih se uhvatiti
još koju crtu Džoovog karaktera, vjerujući da ću ih moći i popamtiti, već
riješen da u dnevnik upišem jednu jedinu rečenicu, zapravo samo to da sam
upoznao Džoa!
Sjetim
se poslije, valjda, svih njegovih osobenosti, dok se nadam kako će biti druge
prilike da i Zijov lik bolje uokvirim u svoje pamćenje. Za dnevnik je sasvim
dovoljno to što sam već čuo. Zbog čega računah kako će ona jedna rečenica biti
i sve što će se u dnevniku naći kao podsjećanje na ovu noć.
Ali,
sudbina se potrudi da se desi nešto što neću moći a ne zabilježiti, Džo je primijetio
što ja nisam za dva mjeseca. Enes Ćedić je na ruci nosio srebrni prsten, ali
izuzetnije vrijednosti nego je i sam znao.
-
Mogu li pogledati taj prsten? – Džo je reagovao
tako da se i u glasu osjećala ta vrijednost.
Enes
nije mogao odbiti, mada je reakcijom pokazivao da već predosjeća u kojem bi
pravcu tok razgovora mogao dalje ići. Što sam i sam počeo slutiti prateći i
način na koji je Džo zagledao prsten, dok je svemu doprinosila i tišina koja je
potrajala dugu minutu.
-
Odakle ti ovaj prsten? – novo pitanje je samo
produbilo sve osjećaje.
-
Još kao dijete, igrali smo se, gore na Gradini.
-
Tođevačkoj?
-
Jah, jah.
-
Jeste, sjećam se i ja da je neko gore naš'o, bar
se pričalo, ćup zlata, čega li.
-
Pričalo se – ubaci se Šeks – sjećam se i ja, pa
smo i mi poslije, kao djeca, tražili i rovili gore. Bilo je toga, svašta se
nalazilo.
-
Znam i ja, moglo se gore svega naći – ovo je Džo
izgovorio razvučeno, izazivajući tako nekoliko sekundi nove tišine, nakon kojih
će prema Enesu početi biti direktniji – znaš li ti koliko ovo vrijedi?
-
Ne znam.
-
Znam da ne znaš, kad si ga naš'o i nije puno
vrijedilo. Bi li ti ovo prod'o?
-
Ne znam, nisam razmišlj'o... Ne bih.
-
Ja sam pošten, ja ti kažem da ovo nije nešto
vrijedilo, i da tek sad ima vrijednost. Jesi li ti uopšte vidio žig?
-
Jesam, gled'o sam.
-
I, šta si vidio?
-
Malo liči na ljiljan, zato ga i nosim.
-
To i jeste ljiljan. A ovo je pečatni prsten.
Mislim, iz doba Tvrtka Kotromanića! Zato te pitam, koliko tražiš za njega!? Nemam
sad pare kod sebe, ali ću donijeti, ovi me ljudi znaju, neću pobjeći. Samo
nemoj ni pretjerivati s cijenom, je li!
-
Ne znam... Ne bih ga ja prodav'o, ne znam šta će
mi sad pare.
-
Mali, babo ti je bio fin, zbog njega te nikad ne
bih zajeb'o. Evo, evo ti ovaj moj prsten. Zlato je, krupan je, vidiš, sigurno
da i on mnogo vrijedi. Baška što je meni i uspomena. Hoću da kažem da i jedan i
drugi više vrijede nego sami materijali. Recimo da nikad nisam pomišljao da bih
ga prodao. Ali, mogu ga dati u zalog. Pa ću ga ja nekad otkupiti. Pošteno?
-
Ja zlato ne nosim.
-
Mali, kažem ti... Ovo će tebi neko oteti,
ukrasti...
Jedna
rijetko prijatna noć, koju hoću pamtiti do kraja života, koja je došla
neočekivano, rekao bih još neočekivanije ponudi pomalo teške, neprijatne
trenutke. S jedne strane je Džo, sa željom da ovo ne bude samo meni noć za
pamćenje, a s druge Enes, s teškim teretom izbora: ispuniti Džoovu želju ili
ne. U svakom slučaju jedno je jasno, šta god na kraju Enes odabrao on je
gubitnik. Ili će ostati bez prstena, ili će propustiti priliku da na jedinstven
način obraduje, zaduži čovjeka kakav je Džo.
Suvišnim
bi bilo trošiti misli kako bih ja postupio na Enesovom mjestu, ali sam sve
vrijeme potajno navijao da popusti, odnosno da Džo dođe do prstena koji toliko
želi. Što će postati izvjesnije kada su se u njegovo ubjeđivanje uključili i
Šeks i Sutko, kasnije i Kuko, kao najjači adut navodeći kako Enes sam nije ni
znao da je taj prsten tako vrijedan, zapravo da mu je tek Džo i dao punu vrijednost.
Enes
je poduže djetinjasto ostajao uporan, i do mjere da mu je Džo već bio vratio
prsten.
Kad
je konačno popustio, iako se dirketno nisam miješao, bio sam još sretniji. Sada
i zbog korektnosti koju je Džo pokazao. Ali i Enes, davši prsten na riječ!
