4 - Svakako smo bili suvišni

Dilber Ivka niz Bezistan šeće,

svakome se niz Bezistan javlja,

samo neće Mašiću Mehagi!

Govori joj Mašiću Mehaga:

„Što si meni pleća okrenula?

Ako me je majka oženila,

u zemlju me nije ukopala.

Volim tebi pleća pogledati,

nego s Dišom dane danovati!“

Koliko dugo spavah, nisam pitao. Sigurno, sasvim dovoljno. Možda bih volio da sam se malo ranije probudio, pošto sam vidio tragove da su ostali već ručali. A nisam znao kada nam je ponovo odmarati. Niti sam se više trudio raspitivati kuda idemo. Odlučio sam to ostaviti za vrijeme kad budemo na drugoj strani. Svakako prije Trebove ne kanim ni dnevnik vaditi, a već će se naći neko raspoložen da me podsjeti kud smo se sve provlačili.

Do tada znam samo da smo odmah sišli na isto mjesto gdje smo skrenuli, pretpostavljam da smo se do izlaska iz Perućice vraćali noćašnjim putem, primijetio sam par oznaka koji su potvrđivali da se doista radi o putu XIV hercegovačke. S tim da nisam bio siguran kada smo prošli mjesto gdje smo vatre ložili. Išao sam na začelju, pa sam na nekoliko mjesta vidio tragove skretanja, ali su većinu pravili oni koji su se prije polaska dobro napili vode.

Zato sam lahko poznao mjesto koje nam je prvi cilj. Primakli smo se izlasku iz šume, svjedočilo je skroz rijetko drveće, osjećala se blizina sela. Da li samo iz podsvijesti, ali mi je odnekle dopirao i miris gareži.

Drugi nisu morali osjećati, znali su da smo iznad Mrkalja. Bez riječi se raspoređujemo po cijeloj udolini, pošto ovo ne mogu nazvati proplankom. Bila je to jedna poluzaravan na rubu šume, koju, još, može biti da je nekad neko krčio. Bez namjere da je spoji s livadom, da je pretvori u ispašu. Mora biti da nije daleko vlasnikova kuća, da se odavde snabdijevao drvima, tada sigurno ni ne sluteći čemu će još moći dobro poslužiti.

3 - Čuli smo joj valove

Crne oči dobro glede

gdje u mraku dvoje sjede.

Jedno drugom tiho šapće:
„Pitaj, dušo, srca šta će?“

Momak veli: „Teško meni,

neće babo da me ženi!“

Cura veli: „Teže meni,

neće majka da me spremi.

Ako neće spremit mama,

spremit ću se ja i sama!“

Pred sabah je kiša sasvim stala, pa se dalo malo i otkunjati. Koliko nam je to svjesnost situacije dozvoljavala, a sama situacija tjerala.

-          Ne stavljajte više na vatru, samo nek izgori ovo što je već naloženo. Samo bi nam trebalo da izazovemo požar! To bi nas garant otkrilo – ovim nas riječima Fudo nije budio, samo nagovještavao kako uskoro nastavljamo, a za orijentaciju mu je morao poslužiti sat.

Za to vrijeme ćemo i doručkovati. Ne diramo rančeve, Sajo je znao izabrati. June je bilo podebelo. Ostaće mesa i za ponijeti, grehota bi bilo bacati. Majstor je uvijek majstor.

Naći će se i mjesta. Pravimo novu preraspodjelu. Mufo preuzima svoje ćebe, tegle predajem Zaimu, a kad već niko drugi neće - ja ću meso nositi. Nikad se nije kasno rješavati tereta.

Mufu možda ćebe dosadi, klipača znam da neće. Tih čudnih bombi, ručnih protivtenkovskih, s navodnim padobrančićima, u velikom smo broju donijeli s Grepka. Nismo došli u priliku da se uvjerimo u njihovu moć, nikad nismo toliko ni vjerovali, kako neko reče „da su tako dobre ne bi ih mi dobili“, pa su i prve bile za zakopavanje. Nije im ni Mufo vjerovao više nego mi, ali se tompsonom ne može jednom rukom rukovati, zbog čega ga je dao Senadu. Kako smo krenuli, možda nam i klipača zatreba. Kao, i meso!

2 - Stazom XIV hercegovačke

Kad Vilići seku udavaše,

devet ovnov' u kurban zaklaše,

i desetu kravu jalovicu,

da im seka zdravo goru priđe.

Kad su bili kroz čemer planinu,

udri kiša, za njom susnježica,

pokisoše u gori svatovi,

smrznu im se lijepa djevojka.

Smrze joj se duvak za feredžu,

a feredža za zlatna kaftana,

zlatan kaftan za tanku košulju,

a košulja za pleći bijele.

Kad su došli Tankovića dvoru,

vode svate u tople odaje,

a djevojku u studenu kulu                               27/28. septembar 1992.

Dohodi joj mila svekrvica,

ne veli joj: „Jel ti snaho zima?“

Već joj gleda stasa i uzrasta:
„Moja snaho, lijepoga rasta!“

Dok eto ti mile zaovice,

ne veli joj: „Jel ti snaho zima?“

Već joj gleda po košulji veza:
„Snaho moja, lijepoga veza!

I mene ćeš 'vako naučiti.“

Dok eto ti mile jetrvice,

ona nosi u naramku sina:
„Pitaj sine, svoje mile strine:

Moja strina, jesi li ozebla?“

                                               

Diskusija počinje. Nepotrebna, ali neizbježna. U trenutcima su i po trojica-četvorica istovremeno govorila. Pri čemu ostali nisu znali koga slušati.

Za mene i dalje dilema nije bilo. Valjda bi trebali onamo kamo nam je rečeno.

Zato sam stao bliže Muju Rizvanoviću, koji će nas po svemu sudeći dalje voditi. Nikako i zadovoljan sljedećem što sam od njega čuo. U svoje poznavanje puta nije sumnjao, pozvao se na iskustvo iz lova, odnosno krivolova, kako ga neki dopuniše, usput se predstavljajući i kao konkurencija Paču i Biču, ali i tvrdeći da nas na Suvodima čeka više četnika nego što ih je na Sutulijama.

Čuo sam više nego što sam htio, pa se vraćam do Mufa koji je mirno sjedio. I ostalima objašnjavam, iskreno priznajući kako mi je postalo svejedno. Rekao sam im kako sam spreman ćutati, prihvatiti volju većine, ali da sam duboko u sebi za poštivanje naredbe, odnosno logiku da nam je sigurnije onamo gdje imamo vod koji će nas osiguravati, i s obzirom da ja jednako ne poznajem ni jedan ni drugi put.

Džemo i Salko nisu sporili moje mišljenje, no iznosili su neka svoja viđenja mogućih opasnosti na jednom odnosno drugom putu. Složili su se da je diskusija suvišna, gubljenje vremena, dodavši i kako šteti raspoloženju, povjerenju. Koji su nam itekako potrebni.

Morao sam im tako objasniti da li bih i dalje volio ovdje ostati do kraja rata. Pravdao sam se, da nisam ni rekao da bih volio, već da ne bih imao ništa protiv. Čak sam podržao da u ovakvim situacijama treba voditi razgovore, samo ne na način na koji su sad u toku.

1 - Lakše je biti dio kolone, nego je voditi

„Gdje ćeš biti lijepa Kejo,
da do veče ti dođem?“

„Il ću biti u hajatu,

dukate nizati.

Dukati će zveketati,                                            

po zveketu mi dođi!

Il ću biti u đul-bašči,

bosiljak sijati.

Bosiljak će mirisati,

po mirisu mi dođi!“

Ulazak s Džemom u logor, vrati mi razmišljanje o sadržaju telegrama, budeći žal što i lično nisam bio kad je stigao. Ne bojim se da kasnimo sa spremanjem, Zaim i ostali su  sve pripreme već obavili, ali vjerujem da bih lakše razumio sve ove izraze lica. Toliko tuge nije bilo ni kad su se sela napuštala, pa slutim i prisustvo straha. Neizvjesnost noćašnjeg puta se neće moći zanemariti.

Puno je toga što me još čudi, ali ću na to misliti kasnije. Sad mi je uzeti lične stvari. Ja i Džemo, dok nam ostali pomažu. Zaim nas usput upoznaje s planom: noćas se trebamo spustiti niz Mrkalje, na Sutulijama prijeći Sutjesku, gdje nas čeka vod s Trebove.

U tome nisam primjećivao ništa toliko komplikovano, ponovo se čudim ovolikoj brizi. Ne može biti razlog ni u stvarima koje moramo ostaviti, mi ih tako malo imamo pa ćemo se i njih pola riješiti. Rečeno je da rančeve punimo hranom, te samo onim bez čega se još ovakvo putovanje ne može zamisliti.

Sve kolibe su bile otvorene. Sve što se u njima nalazilo, bilo nam je na raspolaganju. A bilo je birati.

* (o nepromjenjivosti, nepopravljivosti)

Da se pameti na pazar iznesu, opet bi svako kupio - svoju. (arapska)

*** (ženska mjera)

I žena će svaka prvo reći da su centimetri jedina mjera za dužinu. Pa opet, muškarca će rado odmjeriti - minutima.

48 - Gledali smo to u partizanskim filmovima

Oj djevojko, dušo moja,

gdje no sinoć s tobom stojah,

ostade mi sablja moja.

Sablja moja i mahrama,

u mahrami ogledalo.

                                                                    

Hajde, dušo, da tražimo;

Ako Bog da pa nađemo,

bratski ćemo podijeliti:

Meni sablja i mahrama,

tebi dušo ogledalo.

Upuštati se u priču, diskusiju s Mujom Pačom značilo bi oduzimanje previše vremena. Do mraka ga toliko nije ostalo, a rezultat bi mogao ispasti taj da bi mi ispali i najveći krivci, s obzirom kako nam je minobacač nazvao.

-          Ja ne bih ništa ni dirao – ne znam je li mi se toliko žurilo, ili me postalo strah, ili je iz mene govorila intuicija – nikad ga niko ovdje neće naći. Dok se na proljeće ne vratimo.

-          Trebamo ih malo zaroviti – Zaim je bio konkretniji, i njega i Tita je osjećaj požurio s osmatračnice.

-          Razvućemo po platou – Tito je širio plan – u jedan grmen cijev, u drugi postolje, treći noge...

-          Znate šta ćemo – Džemo je spreman da završi – nišansku svakako nosimo, cijev, postolje i mine ćemo razvući po grmenju, lafet ćemo odnijeti negdje gdje se skreće, a kuglu sam skonto gdje ćemo. Šta znamo šta se dešava, možda četnici dođu prije nas. Ako ovo sve i nađu, biće im džabe bez kugle. Oni nemaju ovakvih minobacača, u njihovih je kugla zavarena uz postolje, dok se u ovoga izvrće. Moći će samo plakati pored njega!

47 - Dolazak bilo koga drugog bi dočekali mirno

Zbogom moja ljubavi,

moramo se rastati.

Što je bilo – bilo je,

vratiti se ne može.

    Neka vrijeme izbriše

    moje tužno sjećanje,

    zašto si me ljubila

    kad me nisi voljela.

Ti si meni bila sve,

kao cvijeću proljeće.

Al zbog tvoje nevjere

samo tuga ostade.

    Neka vrijeme izbriše...

Sad ne vrijedi plakati,

što se vrijedi kajati.

Što je bilo – bilo je,

vratiti se ne može.

    Neka vrijeme izbriše...

    /Dragan Toković/

Dok se Ćasara s trojicom neodabranih konjovodaca udaljavao od nas, mi smo se zarovili u vrtaču. Lopate smo odmah odložili, a i krampove ćemo slabo koristiti. Što uradimo, biće motorkom i sjekirama.

Sveukupno se nije imalo puno šta ni uređivati. Homoru je Džemo stručno oborio i okresao, a mi smo očistili šiblje koje je zauzimalo prostor gdje smo planirali postaviti postolje, te malo prokresali za dva piketa, dovoljna za jedini osnovni pravac, za rejon koji možemo tući.

Usput smo međusobno ćaskali. Nezadovoljnih uvijek ima, pa sam opet reziljen, ovaj put što sam pristao da ovdje noćijevamo. Nisam se pravdao da je to Džemo predložio.

46 - Mlad sam, naučiću

Vihor puše, bejturan miriše.

Zamirisa šeher Sarajevo.

I begovo na pendžeru zlato,

gdje se zlato svlači i oblači.

                                                             27. septembar 1992.

Samo zlato zbori i govori:
„Ljepšeg beza nema od meleza.

Nit imena ljepšeg od Mehmeda.

Od Mehmeda, od slatkoga meda!“

Da sam bio u mogućnosti spavati dok se sam ne probudim, vjerovatno bi me podne prestiglo.

-          Hajde! Žao mi te, gledo sam kako slatko spavaš, al šta ti ja mogu.

Više sam samo čuo Džemov glas, nego što sam mu kroz jedva otvorene oči mogao vidjeti lice. Ali i na osnovu toga što sam čuo, bilo mi je jasno kako je on već spreman. Za šta, o tome još nisam bio budan razmišljati. Najprije se trebam prisjetiti svih okolnosti koje su me do ovog kreveta i dovele.

-          Ljudi već čekaju – Džemo je to pretpostavljao, pa je sačekao desetak sekundi prije nego će mi više reći – konji su pod tovarom, a nije lijepo ni zbog Ćasare. Znaš da ni on nije spavao. Zbog nas. A i još se trudi, on će nas lično odvesti na novi položaj.

45 - Jutros je Bog bio na njihovoj strani

Voljeli se dvoje mladih,

u gradiću malenom.

Jedno drugom obećali

vjernu ljubav do groba.

On je njojzi pjesme pjevo,

uz malenu frulicu.

Ona njemu vjence plela,

sve od cvijeća šarena.

Ali, jedne kobne noći,

kad je cvjeto bijeli krin,

umrla je jadna draga,

umrla je ljubav s njom.

I opet se glasi čuju

iz malene frulice.

Ali lijepa Bjelopoljka

zaspala je zanavijek.

Jedva sam povjerovao. Na poljani, u blizini gdje su četnici imali smještenu minobacačku bateriju, mirno je stajalo njih više od pedeset. Okupljeni kao oko nekog dogovora. I namjerno na tom mjestu, kao da inate što nemamo petlju da se ponovo oglasimo.

-          Šta kažeš? – pitah Džema, mada sam odmah primijetio kako isto mislimo.

-          Ja sam reko.

-          Trebamo i ostale pitati.

-          Možemo. Ali, ako niko drugi ne bude htio, možemo i nas dvojica sami. Mogu ja i sam, ti jedino da vidiš gdje je pala.

44 - Najvažnije je imati bilo kakvu pušku

Kad sam sinoć ovdje bila,

i vodice zahitila.

Dođe momče crnog oka,

na konjiću laka skoka.

Pozdravi me, zborit ode:

„Dajder, sele, malo vode.“

Ruka drhti, krčag ode.

Ode na dvje, na tri pole!

Krampovi i lopate već rade. U dolini, nedaleko od šatora koji nam je Crni poklonio.

Volio je rođeno selo više nego mnogi, prije mnogih bi volio da u njemu sniva vječiti san. Ali, znam, razumio bi i ovu situaciju.

Kad već ne može u najvoljenijem selu, može na drugom mjestu koje je najviše volio. Kada smo još prvi put u ovoj dolini posjedali u krug, zavolio je svaki ovaj kamen, svaku suhu grančicu, svaki opali i neopali list. Sve što je okruživalo njega i njegovu braću, kako nas je baš tada nazvao.

Tu iskrenost prema nama smo ranije shvatili, sad shvatamo koliko je volio i ovo kamenje, šipražje, lišće... Mi se danas opraštamo s njim, bez mogućnosti da mu na drugi način zahvalimo na poklonjenom životu, sem što ga predajemo komadu zemlje kojim je posljednjim prošetao i komadu neba koji je posljednji pogledao.

I da jutros učinimo ono što trebamo. Jutros, i svih narednih dana. Za koliko ga nadživimo.
Dužnici smo mu. Jesmo se halalili, ali na dug zaboraviti ne smijemo. A prije nego s osmatračnice pogledam da li je danas prilika za vraćanje dijela duga, sjetih se i svoje puške.

43 - Noćas je posljednji put čuvao naš položaj

Još ne sviće rujna zora,

još ne trepti list sa gora.

Ne čuje se glas slavuja,

zoru da najavi.

Ne čuje se glas zefira,

niti svirka od pastira.

Tišina je, svud okolo,

sve živo počiva.

Neka cvjeta rosno cvijeće,

nek se kiti s njim proljeće.

Ja ga neću više brati,

jer nije za mene.

Ja ga neću više brati,

jer ga nemam kome dati.

Kome sam ga darivao,

zemlja ga pokriva.

Svaka travka u spokoju,

traži makar radost moju.

Al od mene ona bježi

daleko, daleko!

Ulazak u dolinu rađa emocije. Da se jučerašnji dan mogao izrezati iz naših životnih kalendara, ječale bi okolne homore i stijene od našeg veselja. Ovako, ječe naše duše.

Dan se okolo probudio, dolinom kao da se tek šunjao. Kao da je i on imao svoje razloge, i nije htio biti bučniji od nas. A opet, pripremio je da možemo prvim pogledom prostrijeti cijelom dolinom.

Izuzev neispečene janjadi, na koje ne bi pažnju ni obratili da tuda nismo morali proći, kojima su se neke od sitnijih životinja, uglavnom muha, već stigle pogostiti, sve drugo se činilo onakvim kakvim smo ostavili.

Ja sam dio svoga pogleda zadržavao na pojasu od šatora do skloništa. Tražio sam vidjeti borić, grmen, neki od onih koji su me sinoć šibali, neki kamen koji me je spotakao. Svega toga je bilo, no sve je bilo mirno, uspravno. Onakvo, kakvo je uvijek i bilo. Sem uzdaha, ništa drugo nemah sebi reći.

Svoj pogled stapam s pogledima ostalih, svi gledamo u isti pravac. I koji smo znali, i koji nismo, jedno smo morali prvo zapaziti. Ja sam još i provjerio kako ni tu nema promjena. Bidon pred skloništem, bio je s onoliko manje vode koliko je Mufo posljednji put popio a da Faruk nije kapima mjerio, i koliko je meni trebalo da obrišem znojno čelo.

42 - Jutro nas nije iznenadilo

Po mjesečini, kraj šimšira,

tu mi se šeće mlad đidija.

U ruci mu tamburica sedefli,

sitno kuca, jasno popijeva, čuješ li?

Ajko, zove me, da mu dođem na divan.

Kono mila, plav zumbule,

za oči tvoje, srce izgorje.

Reci meni, Ajko mila, voliš me,

da mi srce od sevdaha ne pukne.

Ajko, reci mi, da ne čeznem uzaman.

Čekaću te do jeseni,

a, o jeseni, bježi meni.

Da ti ljubim lice bijelo rumeno,

pa da bude srce moje veselo.

Ajko, dođi mi, pod šimšir na divan.

Probdio sam cijelu noć. Zapravo, tih nekoliko sati koliko je do jutra bilo ostalo. Kraj postelje, koja je mirisala čudnim, prelijepim mirisom. Iskrenog zadovoljstva, posvećene brige, pažnje i njege.

Nije mi se ni moglo spavati. Jesu se svi redom nudili da me odmjenjuju, čak i neki Ćasarini. Želio sam, prirodnim smatrao da ovu cijelu noć budem uz Mufa. Faruk je to smatrao obavezom. Da bdije nad njim, ali i nada mnom. Da ne bih ponovo Mufu dodao više vode nego mu to stanje rane dozvoljava.

Obojica smo ga razgovarali. Hrabrili, ma koliko to nije bilo potrebno. Držao se snažno, i potpuno svjesno. Svjesnije nego ja, koji sam već bio počeo zamišljati da je ovo samo san, i da ćemo ujutro Crnog zateći živog. Mufova svjesnost se pokazivala i time što se i sam počeo boriti protiv žeđi. Prihvatao je tih nekoliko kapi, kojima bi mu Faruk povremeno tek protrljao usne, sada bez gunđanja i molećivih pogleda. Činilo mi se da je svoju ranu, dok bi mu je Faruk čistio i previjao, gledao lakše nego ja.

Ja sam se užasavao. Ni traga rupi o kojoj su mi pričali, u koju je čitav orah mogao stati. Cijela šaka je natekla, negdje unutra i zatvorila ranu. Vjerujem da je dio kostiju i pokidanih tetiva iznijela vani. Posao za hirurga, kojeg mi ovdje nemamo.

Dobro se boljim vraća

Gledam te
tužnu tako.
Pa mi, prosto,
žao mene.

Kao lutka si mi
lijepa.
Što ne uzmem štapić,
i u princezu te pretvorim?

Razmisli, lutko,
moguće je i to:
ti meni jednu ispuniš želju,
a ostvariš sve svoje snove.

Da ja tebe, lutko,
samo jednom poljubim,
mene bi do kraja života
ljubila princeza.

41 - Rukopis sudbine zna biti zamršen

Kad morija Mostar morijaše,

sve umori, i staro i mlado,

i umori majci Ibrahima.

Žao joj ga u groblje kopati,

već ga kopa u zelenu bašču.

                                                              25/26. septembar 1992.                     

Svako ga je jutro oblazila,      

a jedno ga jutro dozivala:

„Jel ti tvrdo, Ibro, bez dušeka?

Jel ti nisko bez brusa jastuka?

Jel ti zima bez kumaš jorgana?

Jesul teške tahte javorove?“

Stražar nas je zaustavio. Bez lozinke. Džemo se brzo sporazumio s njim.

Mufo je momački izdržao. Odbijao je da ga nosimo, govorio je da se na nogama osjeća življim. Povremeno se oslanjao na nekog od nas, žalio je i izvinjavao se zbog toga. Pristajali smo na češće predahe, kraće, na nogama, bez sjedanja.

Stražar Emin, brat Fuda Madeška, ravno nas je vodio Ćasari, za koga reče da se vratio pred akšam. Na putu do kolibe još nam je potvrdio da je samo Sajo gore. U vezi Tita i Asima se, i da smo htjeli, nismo stigli zabrinuti, a i oni su se čuli za nama. Dok nas pristigoše, Emin potvrdi da smo ostali samo s jednom stanicom. Odnosno, da ovdje niko nije u toku onoga što se dolje zadnje dešavalo.

40 - Neću više odgovornosti

“Sarajčice hajdemo, bona hajdemo,

mome selu zajedno, zajedno.

Konja ću ti osedlati,

aman, pa ćemo bježati.

Imam šumu golemu, bona golemu,

i bašticu šarenu, šarenu.

Na sred bašte trešnja zrela,

aman, slađa od šećera!”

“Blago tebi momčiću, bolan momčiću,

kad jašeš na konjčiću, konjčiću.

Zlatan dizgin i uzdice,

aman, mame djevojčice.”

“Sarajčice ne luduj, bona ne luduj,

nikom ništa ne kazuj, ne kazuj.

Vodiću te, zlato moje,

aman, gdje slavuji poje.”

“Šumica je golema, bolan golema,

a ja cura malena, malena.

Mogla bi me ujest guja,

aman, slušajuć slavuja.”

    /Jozo Penava/

Moja strahovanja su bila opravdana, ali razlozi nisu bili isti. Stigao sam do pola riječi “vjerovatno”, kad je nova granata preletjela iznad nas i završila negdje u “Titovom usjeku”. Strašan se huk prolomio, učinilo mi se kako mi se odbija od pete.

Podsjeti me i na ono što smo bili zanemarili, na drugoj su se strani još mogle čuti povremene borbe, samo im je artiljerija od kobne granate mirovala. Ako su njihovi pješadinci odlučili noć provesti na položajima na kojima ih je zatekla, to su i artiljerci ostavili cijevi u zadnjim pravcima. Dovoljno je bilo da je neko od njihovih artiljeraca malo više popio, ili neko iz njihove Komande, pa da šenluče na ovaj način. Mada bi nama bilo draže da je razlog u saznanju kako je poginuo neko od njihovih vojvoda.

Prekidam sa slanjem telegrama, ostajem u ležećem položaju dok se ne završi četničko “šenlučenje”. Uzdahnuh, jer i ova granata potvrdi kako nam je položaj skoro idealan. Mada je nisko preletjela, završila je skroz u klancu. Ipak, ne možemo biti sigurni da će se na ovome završiti.

39 - Ne može niko biti na tuđem mjestu

Oj Vrbasu, vodo hladna,

odnesi mi jade moje.

Odnesi ih mome dragom,

mome dragom pod pendžere.

Nek ih dragi razabere,

nek ih meni i ne vraća.

Sjeo sam. Poslije svega, još da uzdišem. Bilo je kasno da bidon skrivam. Možda i ne bih, ne želim se i zbog toga osjećati krivim.

Mufo je znao. Tražio je odmah vode. Faruk mu nije dao, upozorio ga je.

Ja se u medicinu ne razumijem, ali žeđ shvatam. Faruku vjerujem, Mufu isto. Ali, opet držim da bi Mufu bilo bolje da je samo usne nakvasio, da se je Farukovim savjetima počeo povinavati još dok ih je i sam znao. Ne bismo sad slušali predavanja o tome kako ranjeniku koji je krvario, vodu ne treba davati. Predavanja, koja zanemaruju ono što se zove žeđ.

38 - I dalje me je boljela ista bol

Djevojka je sunce bratimila:
„Vruće sunce, moj po Bogu brate!

Stani malo nad gorom zelenom,

doklen bratu košulju navezem.

Na ramena labudova krila.

Među pleći međedovu šapu.

Uz rukave ševteli-behare.

Uza skute Ajkunine prute

Ipak sam zavoj dodao Senadu, a vidio sam i Faruka kako izlazi iz skloništa. Bio sam siguran da će oni biti dovoljni Mufu, ako je potrebno popraviti previjanje. Ja ustadoh, Mufa prekoračih, i potrčah naniže. Orijentir su mi vatre, oko kojih su sad već zagorijevala janjad, ali koje su još uvijek veoma jasne.

Ipak, između mene i tih vatri bilo je previše mraka. Pred očima, ali i u duši. Crnom nismo mogli pomoći, Mufo je imao više sreće. Vidio sam da me nije lagao, da nije teško ranjen, ali sam iscrpio svu snagu kojom bih mu sasvim povjerovao. Potpadao sam pod pogrešan osjećaj da mu život zavisi od vode koju traži, koju mu ja trebam donijeti.

Osjećaj koji me još više zasljepljivao. Vidio sam vatru kraj koje se bidon s vodom nalazio, ali ne i mrak koji me od njih dijelio.

Dozvolio sam da mislim osjećanjima a ne glavom. Mislio sam kako ću u nekoliko koraka, računajući sa svojom mladošću i hitrinom, koji bi u nekim drugim situacijama sigurno došle do izražaja, već biti s bidonom u ruci. Bilo mi je važno izvesti to u što manje koraka, znajući da u povratku moram uzbrdo. Tjeralo me i uvjerenje kako bi i Mufo postupao isto, da su nam uloge zamijenjene. Bez da sam razmišljao u kojoj bi on mjeri primjećivao mrak.