Dilber Ivka niz
Bezistan šeće,
svakome se niz
Bezistan javlja,
samo neće Mašiću Mehagi!
Govori joj Mašiću Mehaga:
„Što si meni pleća okrenula?
Ako me je majka
oženila,
u zemlju me nije
ukopala.
Volim tebi pleća
pogledati,
nego s Dišom dane
danovati!“
Koliko dugo spavah, nisam pitao. Sigurno, sasvim
dovoljno. Možda bih volio da sam se malo ranije probudio, pošto sam vidio
tragove da su ostali već ručali. A nisam znao kada nam je ponovo odmarati. Niti
sam se više trudio raspitivati kuda idemo. Odlučio sam to ostaviti za vrijeme
kad budemo na drugoj strani. Svakako prije Trebove ne kanim ni dnevnik vaditi,
a već će se naći neko raspoložen da me podsjeti kud smo se sve provlačili.
Do tada znam samo da smo odmah sišli na isto
mjesto gdje smo skrenuli, pretpostavljam da smo se do izlaska iz Perućice
vraćali noćašnjim putem, primijetio sam par oznaka koji su potvrđivali da se
doista radi o putu XIV hercegovačke. S tim da nisam bio siguran kada smo prošli
mjesto gdje smo vatre ložili. Išao sam na začelju, pa sam na nekoliko mjesta
vidio tragove skretanja, ali su većinu pravili oni koji su se prije polaska
dobro napili vode.
Zato sam lahko poznao mjesto koje nam je prvi
cilj. Primakli smo se izlasku iz šume, svjedočilo je skroz rijetko drveće,
osjećala se blizina sela. Da li samo iz podsvijesti, ali mi je odnekle dopirao
i miris gareži.
Drugi nisu morali osjećati, znali su da smo iznad
Mrkalja. Bez riječi se raspoređujemo po cijeloj udolini, pošto ovo ne mogu
nazvati proplankom. Bila je to jedna poluzaravan na rubu šume, koju, još, može
biti da je nekad neko krčio. Bez namjere da je spoji s livadom, da je pretvori
u ispašu. Mora biti da nije daleko vlasnikova kuća, da se odavde snabdijevao
drvima, tada sigurno ni ne sluteći čemu će još moći dobro poslužiti.