45 - Jutros je Bog bio na njihovoj strani

Voljeli se dvoje mladih,

u gradiću malenom.

Jedno drugom obećali

vjernu ljubav do groba.

On je njojzi pjesme pjevo,

uz malenu frulicu.

Ona njemu vjence plela,

sve od cvijeća šarena.

Ali, jedne kobne noći,

kad je cvjeto bijeli krin,

umrla je jadna draga,

umrla je ljubav s njom.

I opet se glasi čuju

iz malene frulice.

Ali lijepa Bjelopoljka

zaspala je zanavijek.

Jedva sam povjerovao. Na poljani, u blizini gdje su četnici imali smještenu minobacačku bateriju, mirno je stajalo njih više od pedeset. Okupljeni kao oko nekog dogovora. I namjerno na tom mjestu, kao da inate što nemamo petlju da se ponovo oglasimo.

-          Šta kažeš? – pitah Džema, mada sam odmah primijetio kako isto mislimo.

-          Ja sam reko.

-          Trebamo i ostale pitati.

-          Možemo. Ali, ako niko drugi ne bude htio, možemo i nas dvojica sami. Mogu ja i sam, ti jedino da vidiš gdje je pala.

Otpuzali smo hitro nazad, kao da smo se već plašili kako će se četnici skoro razići.

-          Možda ćete pomisliti da smo ludi, ali smo mi da ipak ljuljnemo jednu – žurio sam upoznati ostale s onim što smo mi već odlučili.

-          Šta ste vidjeli? – Zaim je spremno reagovao.

-          Šezdeset četnika, na hrpi. Razbaškarili se, i prkose!

-          Gdje?

-          Blizu minobacačke baterije. Ko je od vas gledo, na onoj krivini gdje su skrivali „krmaču“, ono vozilo slično džipu. Tobože, da je mi ne vidimo.

-          Šta rade?

-          Stoje, sjede, neki se i šetkaju pomalo. Uglavnom, na sred su ledine!

Tajac. Da sva šestorica još malo razmislimo. Iako smo ja i Džemo već odlučili, njima ostavljajući samo prostor da se slože.

-          Hajdemo, da požurimo, da pomognemo oko sahranjivanja Crnog – Džemo im je ograničio ponuđeni prostor – poslije ćemo, svakako se jednom mre, ljuljnut je pa šta bude! Ne moramo odmah sklanjati odavde minobacač.

-          Važi – složih se, ali s jednom razlikom – samo, nećemo žuriti, Crnog treba dostojno ukopati.

A već smo bili na putu prema mezaru. Stigli smo kad je sve bilo spremno za spuštanje mejta. U dubinu su išli koliko je odabrano mjesto dopustilo, više nego smo pretpostavljali prisjećajući se iskopavanja skloništa.

Stigli smo na vrijeme da neko od nas bude među onima koji će ga u mezar položiti. Izbor je pao na Džema.

            Ja sam, dok smo zagrtali, upoznavao Miša s našim planovima.

-          Razumijem da su ljudi premoreni, bili smo se dogovorili da nećemo žuriti, ali smo mi odlučili da, ipak, opet gađamo. Hoćemo Crnog odmah da osvetimo. Čim završimo, vi se hvatajte noge. Gledajte da se udaljite što više odavde, četnici će sigurno gađati odmah za nama!

-          Gdje ste ih to snimili?

-          Šezdeset četnika ima na jednoj livadi. Ne možemo promašiti, dovoljno je da livadu potrefimo. Bar će jedan geler bar jednog dokačiti!

-          Možete li vas šestorica?

-          Možemo. Zapravo, ostajemo samo ja i Džemo. I ako još neko hoće. S tim, što manje ljudi to je bolje. Manji izgledi da neko strada.

Čuli su se komentari. Takvi, da mi kao sami tražimo belaje, kao i sinoć kad smo po mraku gađali. Da sad svi trebaju da strahuju zbog naše gluposti...

Nije me zanimalo iz čijih su usta stizali ovi i slični prigovori, već samo ono što sam naumio, i u čemu me Džemo nesebično podržava. Ono što svakako i trebamo uraditi.

-          Skonto sam, ispalićemo dvije, brzom paljbom. Ubacimo jednu, odmah za njom drugu – Džemo se ponovo sjetio takve mogućnosti.

-          Hoćeš li moći sam? – pitao sam, jer sam i sam razmišljao o tome, ali i stao zbog potezanja konopca, što sam mu sad rukama pokazivao.

-          Mogu. Neću konopcem. Samo, namjestim iglu na automatsko paljenje. Hoću da Crnog ispratimo plotunom!

Klimnuo sam glavom. Poslije čega niko više nije progovarao, dok nismo bili gotovi sa zagrtanjem. A i tada smo samo zajednički proučili fatihu, i bez riječi se počeli razilaziti, po ranijem dogovoru, osim što se meni i Džemu pridružiše Zaim i Salko.

Zaim i ja se odmah dadosmo na sračunavanje elemenata. Čemu želimo posvetiti dovoljno pažnje, riješeni da pogodimo. Osnovne elemente smo već imali, još smo pokušavali što preciznije procijeniti brzinu i pravac vjetra, temperaturu zraka. Provjerili smo i piket, a uračunali i uranjanje podloge u odnosu na broj dosad ispaljenih mina. Provjerili smo i ostale popravke, na kraju odabrali dvije mine koje nisu imale težinskih razlika u masi.

Za sve nam nije trebalo više od deset minuta, poslije čega smo sačekali još tridesetak sekundi, da ja otpužem do ivice stijena a da Džemo podesi nišanske sprave, kada smo i pomislili da je sve spremno.

Čekao se moj znak s osmatračnice. Nije mi se dalo dići ruku, puzao sam nazad.

-          Ne palite još – zaustavljao sam Džema, koji je plamtio od uzbuđenja i želje da prvu minu što prije umetne u cijev – nego, hajdete i ti i Zaim, pogledajte koliko bi trebali smanjiti daljinar, malo su se četnici povukli nazad. Ne kontam zbog čega...

-          Koliko su se pomakli? – Džemo je pokazivao nezadovoljstvo.

-          Sjećate se gdje su bili, u vrhu one livade, ispod onog jednog kao zaorka. Sad su na donjem zaorku, samo iznad. Moja je procjena, oko sedamdeset pet metara. Najbolje da i vi pogledate.

-          Sedamdeset metara? Kolko je to, hiljaditi-dva? Ali, ako ti hoćeš, možemo i pogledati.

Voljeli bi da im ovo nisam rekao, ali su i oni jednako željeli da budemo što precizniji. Osim toga, sad kad su četnici još tu, toliko nam se ne žuri. A i koji minut više vremena za one koji su na trci prema Sniježnici neće biti naodmet.

Otišli su do osmatračnice, samo da potvrde moje procjene. Već nakon petnaest sekundi ponovo sam gledao sliku od maloprije. Džemo pored cijevi, sa spremnom minom, dva metra od njega Salko s drugom. Zaim metar dalje, spreman da potrči čim vidi da su obje ubačene.

Počeh se tresti u svom grmenu. Umirile su me detonacije naših ispaljenja. Dvogled u rukama je još malo igrao, ali sam pratio šta se dešava oko našeg cilja.

I četnici su čuli ispaljenja, osjetio sam kad je taj zvuk stigao do njih. Neki su zalegli, mada je bilo i onih koji su se još junačili. Smirih se potpuno, iščekujući trenutak kada će to njihovo junačenje zamrijeti.

Svi su se nalazili na zemlji, kad sam šezdesetak metara ispod njih vidio ogroman crni gusti dim. Koji je pravila naša prva mina, kroz dvije sekunde se spajajući s dimom od druge, koja je pala još nekoliko metara kraće.

Bio sam spreman odmah se i ja povući, ali sam se natjerao sačekati da vidim koliku će površinu dim prekriti. Kao nogometno igralište! Bar se meni tako činilo, mada može biti i malo manje. Za to vrijeme mi nešto posta tako jasno.

-          U pičku materinu! – opsovao sam, ali i odlučio da nastavim razmišljati putem prema Sniježnici.

Kako se nismo bili dogovorili, Džemo me čekao. Nema to veze s onom zamjenom pušaka, već s drugarstvom koje još jednom moram pomenuti. Sačekao me, da upola manje osjećam strah. Zauzvrat se ponudih da ponesem jednu od pušaka, ili nišansku spravu, od koje se nikad nije odvajao.

„Evo pušku, svakako je tvoja“ – nije to rekao, svaka riječ može sačekati, znamo da se ni četnici neće baviti, ali se i tako mogla shvatiti njegova brza reakcija.

 A i nogama je bio brz. Nisam ni ja zaostajao, pa smo vrlo brzo pristigli Zaima i Salka. U času kad su četnici stali odgovarati.

Tutnjalo je Kikalom kao nikad. Srećom, sasvim smo dovoljno odmakli.

Mogli smo i predah napraviti. Kratki, samo da im predočim rezultat:

-          Jutros je Bog bio na njihovoj strani – u trenutku me dočekao njihov iznenađujući, razočaravajući pogled, zbog čega požurih nastaviti – sudbina je htjela da bacim pogled prije nego ispalimo, i da vidim da su se pomjerili. Neko je od njih ovih dana goleme sadake podijelio! Da znam da je prema našim zatvorenicima u KPD, ne bih tolko ni žalio. Jebiga, da smo ostavili one prve elemente, više bi ih ostalo na onoj poljani nego što bi je živo napustilo. Ne bi dahli, po sred bi njih. Ovako, podbacili smo. Zadimilo je haman ko nogometno igralište, ne bi od haubice onako. Mnogi su zalegli čim su čuli da smo ispalili, možda je i ovako koji poginuo... Daj Bože, s obzirom na nagib... A kad pomislim šta bi bilo da sam Džemu rekao da odmah ubacuje mine, pa ja tek onda pošo na osmatračnicu... Danas bi u Foči bio dan žalosti!

Nastavljamo. Naviše, ali i da pominjemo sudbinu. Da je sudbina htjela drukčije, drukčije bi i bilo. Jedino nam se nadati kako će uskoro ta sudbina zapaziti ove naše oštre zube.

Tako, u logor se ipak vraćamo zadovoljni i sretni, koliko takvi možemo biti. Crni je dostojanstveno ispraćen. Ispalili smo te dvije mine, koje su s Trebove toliko željeli. Koliko smo mogli, olakšali smo našima tamo. Dokazali smo i da nismo kukavice. Najbitnije, vraćamo se živi i nepovrijeđeni.

-          Bilo je dobro, samo da ste malo više – Munib Kovačević nas je prvi dočekao – ima više od pola sata kako vas telegram čeka. Imali su još jedan cilj za vas. Sličan, ali ga je trebalo odmah gađati. Šta da im kažem?

-          !? – ostali su opet čekali mene, ali je jedino što sam odmah znao reći bio duboki uzdah, praćen podizanjem čela, vrćenjem glavom, i prekrivanjem lica šakama.

-          Linije iznad Tjentišta su pale. Odnosno, tu smo se malo povukli. Ako je vjerovati, novih žrtava nismo imali.

-          Munibe, imaš tri mogućnosti – sklonio sam šake s lica, oči zatvorio, ali i glas vratio – ili tima tamo što zaprđuju pošalji telegram u kojem ćeš ih podsjetiti kako i tamo imaju minobacač, ili onaj u kojem ćeš im slagati da ćemo uraditi što traže, ili ćeš jednostavno malo ugasiti tu stanicu, kao da smo još na položaju a baterija nam prazna. Šta god da izabereš, ja ću isto uraditi: naći ću negdje fina kreveta, odspavati sat-dva. Kad se naspavam, ravno Ćasari. Da idemo tražiti novi položaj. Do tada se i baterija napuni. A poslije ćemo i o Tjentištu razmišljati!

Munib je razumio što je trebao. On nije taj koji me može predomisliti. Kao što nije kriv ni za šta što mi je upravo rekao. On je radio svoj posao, kao što ja radim svoj.

-          Aferim! – na polasku osjetih Džemovu ruku na ramenu, potvrdu da su nam se razmišljanja još jednom podudarila.

-          Aferim nam svima!

                              pogled na Vučevo, s Borića