44 - Najvažnije je imati bilo kakvu pušku

Kad sam sinoć ovdje bila,

i vodice zahitila.

Dođe momče crnog oka,

na konjiću laka skoka.

Pozdravi me, zborit ode:

„Dajder, sele, malo vode.“

Ruka drhti, krčag ode.

Ode na dvje, na tri pole!

Krampovi i lopate već rade. U dolini, nedaleko od šatora koji nam je Crni poklonio.

Volio je rođeno selo više nego mnogi, prije mnogih bi volio da u njemu sniva vječiti san. Ali, znam, razumio bi i ovu situaciju.

Kad već ne može u najvoljenijem selu, može na drugom mjestu koje je najviše volio. Kada smo još prvi put u ovoj dolini posjedali u krug, zavolio je svaki ovaj kamen, svaku suhu grančicu, svaki opali i neopali list. Sve što je okruživalo njega i njegovu braću, kako nas je baš tada nazvao.

Tu iskrenost prema nama smo ranije shvatili, sad shvatamo koliko je volio i ovo kamenje, šipražje, lišće... Mi se danas opraštamo s njim, bez mogućnosti da mu na drugi način zahvalimo na poklonjenom životu, sem što ga predajemo komadu zemlje kojim je posljednjim prošetao i komadu neba koji je posljednji pogledao.

I da jutros učinimo ono što trebamo. Jutros, i svih narednih dana. Za koliko ga nadživimo.
Dužnici smo mu. Jesmo se halalili, ali na dug zaboraviti ne smijemo. A prije nego s osmatračnice pogledam da li je danas prilika za vraćanje dijela duga, sjetih se i svoje puške.

Džemo je išao za mnom, da se zajedno uvjerimo kako ipak nije sve kako smo sinoć ostavili.

-          Čovječe, jeste li vi išta sinoć čuli – stigao je prvi vidjeti da je puška još uslonjena uz isti panj, ali precvikanog kundaka – vidiš da su oko vas geleri baš frcali.

-          To je jutros bilo, kad su gađali!?

-          Ne bih reko. Vidiš da ima rose na slomljenom dijelu. A ona se digla prije nego su jutros tukli!

-          Ne znam, stari. Jest nekoliko gelera sinoć frcnulo oko nas, ali bih se zakleo da nije ni jedan toliko blizu.

-          Vi od straha ništa niste ni vidjeli ni čuli!?

-          Ako mi vjeruješ, više se sada ježim. Kad pomislim...

-          Šalim se. Samo, velim, šteta. Kakva lovara. Ova, vjeruj mi, vrijedi sad petsto maraka!

-          Sad!? Sad ne vrijedi ni po marke! Jebati je. Zapravo, njena je vrijednost sad u minusu. Valja mi je tegliti da je razdužim.

-          Da je razdužiš!? Nisi budala!?

-          Trebam nekako dokazati... Doduše, mogu je odnijeti samo do gore. Neka Ćasara zabilježi.

-          Hej, mogli bi ti i ja jedan dogovor napraviti!?

-          Kakav?

-          Ovako, ja sam svakako sinoć iznio Meškovu pušku, još je kod mene – dok je ovo govorio okretao je lovaru, dodatno je zagledujući – ja ću uzeti nju, a tebi evo moj karabin. Ti meni daš ovu lovaru. Možda bi mogo kundak da... ili da ga ostavimo ovdje... Jebo i kundak, ko će i pitati. A cijev je bitna, koliko vidim - ona nije nigdje oštećena. Ja znam i čija je. Ovo je uspomena... Ja ću cijev ponijeti. Nego, ti za ovo ništa ne govori. Nemoj ni u onaj svoj dnevnik bilježiti!

Klimnuo sam glavom. Imao sam mali milion razloga. Bez obzira na teško skrivene razlike među nama, svih posljednjih dana je razvijeno prvo povjerenje, a potom i drugarstvo, koje je davno nadišlo te razlike, i koje bi bilo glupo provjeravati još glupljim razmišljanjima. Meni je najvažnije opet imati bilo kakvu pušku, Džema i sve druge što više uz sebe, pa makar zauzvrat morao učiniti i nešto što inače ne bih. Pri tome me usputne okolnosti ne trebaju puno zanimati.

 Posebno, čim pomislim gdje smo, i gdje ću biti za oko pola minute.

                                                          pogled na Vučevo