Još ne sviće rujna
zora,
još ne trepti list sa
gora.
Ne čuje se glas
slavuja,
zoru da najavi.
Ne čuje se glas
zefira,
niti svirka od
pastira.
Tišina je, svud okolo,
sve živo počiva.
Neka cvjeta rosno
cvijeće,
nek se kiti s njim
proljeće.
Ja ga neću više brati,
jer nije za mene.
Ja ga neću više brati,
jer ga nemam kome
dati.
Kome sam ga darivao,
zemlja ga pokriva.
Svaka travka u
spokoju,
traži makar radost
moju.
Al od mene ona bježi
daleko, daleko!
Ulazak u dolinu rađa emocije. Da se jučerašnji
dan mogao izrezati iz naših životnih kalendara, ječale bi okolne homore i
stijene od našeg veselja. Ovako, ječe naše duše.
Dan se okolo probudio, dolinom kao da se tek
šunjao. Kao da je i on imao svoje razloge, i nije htio biti bučniji od nas. A opet,
pripremio je da možemo prvim pogledom prostrijeti cijelom dolinom.
Izuzev neispečene janjadi, na koje ne bi pažnju
ni obratili da tuda nismo morali proći, kojima su se neke od sitnijih
životinja, uglavnom muha, već stigle pogostiti, sve drugo se činilo onakvim
kakvim smo ostavili.
Ja sam dio svoga pogleda zadržavao na pojasu od
šatora do skloništa. Tražio sam vidjeti borić, grmen, neki od onih koji su me
sinoć šibali, neki kamen koji me je spotakao. Svega toga je bilo, no sve je
bilo mirno, uspravno. Onakvo, kakvo je uvijek i bilo. Sem uzdaha, ništa drugo
nemah sebi reći.
Svoj pogled stapam s pogledima ostalih, svi
gledamo u isti pravac. I koji smo znali, i koji nismo, jedno smo morali prvo
zapaziti. Ja sam još i provjerio kako ni tu nema promjena. Bidon pred
skloništem, bio je s onoliko manje vode koliko je Mufo posljednji put popio a
da Faruk nije kapima mjerio, i koliko je meni trebalo da obrišem znojno čelo.
Tu je i nesretna homora. Ona pokazuje razliku
današnjeg od ostalih dana, ali je kakvom je sinoć ostavismo. Zasječena nekih
sedam metara od svoga korijenja, ili tačno koliko je bilo potrebno da naš Crni
zauvijek sklopi oči. Haubičkom granatom koja je potrefila njenu desnu ivicu. Da
je pogodila direktno, opet je ne bi presjekla na pola. Ali bi, u tom slučaju,
Crni još bio živ.
Ovako, noćas je čuvao naš položaj. Posljednji
put.
Tek sada možemo vidjeti i nešto što sinoć nismo
stigli. Homora ispred skloništa je jedina koju je granata nasjekla, ali ih još
ima tragove, biljege gelera. Bilo nam je to odmah jasno, tek sada vidimo. I
moramo ispustiti novi uzdah, ukoliko bi imali vremena uvjerili bi se kako je
tih bijelih tragova i više. Ipak, samo je ovaj jedan krvav.
No, o svemu tome neka razmišljaju oni koji sinoć
nisu bili ovdje. Nas neke čeka nekoliko obaveznih koraka.
Nikada neću zaboraviti tihi ulazak u sklonište.
Kao da Crnog ne želismo buditi, kao da vjerovasmo kako nam se sinoć samo
učinilo da je poginuo.
Nažalost, trenutak je tako malo vremena. Brzo ugledasmo
širom otvorene, ali bijele i mrtve oči. Širom otvorene, kao da nas hoće upitati
jesmo li se umorili, je li nam teško dužnost preuzeti od njega. Da nastavimo
čuvati i braniti naš položaj, kao što ga je on sačuvao.
Nije, Crni! Nemamo pravo na to!
Pođoh izaći vani, da zadržim suzu koja je
krenula. Džemo i Salko su dovoljno vrijedni da Crnog sami iznesu.
Izlazeći, pogled mi zasta kod njegove lijeve
noge. To malo, sivo na zemlji, izgleda mi kao pepeo. Od cigarete.
Suza skliznu.
Kikalo, i ispodvučevska sela
